Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Ultradesnica nam je opet pokušala kidnapirati domoljublje

O potrebi ekstremnih da stave svoj žig, znak vlasništva, na svaki nacionalni sentiment

Ta želja za tim da manjina ekstremista uporno pokaže kako je samo njihovo shvaćanje domoljublja s ove strane poželjnog i kako je svaki uspjeh i heroj, zapravo, 'njihov' neopisivo je uvjerljiva slika zemlje kakvu snuju. Uvjerljiva i tužna. Radi se jednostavno o pokušaju kidnapiranja zemlje koju, kažu, vole, svjesno ili nesvjesno je reducirajući na 'naše' i 'izdajnike', uz stalni, prijeteći škrgut zuba

“Sve bih dao da je vidim/ Ponosnu i lijepu k’o u snovima”, refren je pjesme Duh ratnika, himničnog hard-rock uratka Marka Perkovića Thompsona, čovjeka kojeg se ovih dana spominje tek nešto malo manje od nogometaša o kojima priča cijeli svijet.

I da, ako je kroz pjesmu doista govorio o svojim željama, one su mu se i ostvarile na dan najvećeg dočeka u povijesti Hrvatske.

I da, bilo bi lijepo da je svjestan da je svojim pojavljivanjem na taj doček, na kojoj je mogao vidjeti svoju zemlju ponosnu i lijepu, k’o u snovima, bacio makar komadić mračne sjene.

Bilo bi lijepo da su i sami igrači, koji ovih dana mahom pozivaju na zajedništvo kao da je u sve njih ušla mala Kolinda Grabar-Kitarović, mogli pretpostaviti da će Thompson u autobusu i na bini, zapravo, nagrditi baš priču o zajedništvu.

Vrhunski potez bi bio da se lijepo zahvalio

Thompson je, iz milijun razloga koje ne treba ponavljati, krajnje kontroverzan pjevač. Voljeli ili ne njegovu dernjavu, pastirski rock i stihove impregnirane patriotizmom (meni je sve to skupa, recimo, često skroz okej) Perkovićev slalom kroz ustašofilne sentimente, političke poruke i ponešto ležerno shvaćanje poreznih pravila napravili su od njega simbol i ikonu ultradesne Hrvatske.

A taj status znači da ga ostatak građana ne može smisliti.

Teško da Perković nije i sam svjestan glasa što ga bije i kontradiktornih emocija koje izaziva među ljudima u Hrvatskoj. Stoga bi vrhunski potez bio da se odlučio zahvaliti na pozivu reprezentativaca i ne gurati se u prve redove proslave koju su, mudro, eskivirali političari, a dužnosnici nogometnog saveza ispratili dobro sakriveni u pozadinskim redovima. No, to bi značilo da je i njemu i ultradesnici koju predstavlja doista stalo do Hrvatske koja okuplja.

Vlasništvo nad svakim nacionalnim sentimentom

Još bolje je to pokazao desničarski aktivist Velimir Bujanec, koji se spremno slikao i objavio fotografiju sa Zlatkom Dalićem na varaždinskom dočeku. Mnogi su se nakon te fotografije razočarali u lik i djelo izbornika kojemu se već danima daju takvi nadnaravni epiteti da nikog ne bi previše začudilo da mu se na fotografijama odjednom oko glave počne pojavljivati bljedunjava aureola.

Okej, to kovanje u nebesa očekivana je nuspojava velikog sportskog rezultata; jednako tako bi se Dalićem neumjereno brisalo pod da su, recimo, Danci bili mrvicu mirniji kod izvođenja jedanaesteraca u osmini finala.

Uglavnom, njegova fotografija s Bujancem ne mora značiti da je Dalić sljedbenik bizarno isključivog ekstremizma kakav zastupa rečeni aktivist. Ali, sasvim sigurno pokazuje – baš kao i Thompsonov skok u autobus i izlazak iz pozadine na pozornici na Trgu bana Jelačića – vruću želju domaće ultradesnice da stavi svoj žig, znak vlasništva, na svaki nacionalni sentiment.

Stalno reduciranje na ‘naše’ i ‘izdajnike’

Ta želja za tim da manjina ekstremista uporno pokaže kako je samo njihovo shvaćanje domoljublja s ove strane poželjnog i kako je svaki uspjeh i heroj, zapravo, “njihov” neopisivo je uvjerljiva slika zemlje kakvu snuju.

Uvjerljiva i tužna. Radi se jednostavno o pokušaju kidnapiranja zemlje koju, kažu, vole, svjesno ili nesvjesno je reducirajući na “naše” i “izdajnike”, uz stalni, prijeteći škrgut zuba. Zemlja u kojoj se u crnom obračunavaju s ovima ili onima, može se, očito, snivati. Ali ona, sasvim sigurno, nije mogla, ne može i nikad neće biti – ponosna i lijepa.

Jasmin Klarić
Telegram autor
211 članak Više o autoru
OGLASI
učitavanje...
Više s weba