Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kako se Škoro zapetljao s pitanjem koje ljudi iz njegova kruga obožavaju postavljati: ‘Gdje si bio ’91?’

O dvostrukim kriterijima onih koji su privatizirali domoljublje

'Da sam i bio ovdje, ne bih bio od velike koristi. Nisam baš neki veliki borac, nisam vičan oružju. U životu se nisam ni potukao', rekao je. Škoro je, međutim, bio vičan oružju bar isto toliko koliko i drugi mladi ljudi tog vremena (podsjećamo, imao je 29 godina), jer je odslužio vojni rok u JNA i stekao čin desetara, što znači da se ipak po nečem isticao od drugih. Oni koji su bili u JNA, znaju da se čin desetara nije dobivao izvlačenjem iz šešira.

Jedno od omiljenih pitanja onih koji su privatizirali domoljublje, a takvih je oko Miroslava Škore i njegovog Domovinskog pokreta koliko vam drago je: ”Gdje si bio ’91.?”. To pitanje jučer je postavljeno i njihovu šefu, Miroslavu Škori, kada je u Vukovaru predstavljao svoju novu akviziciju, Ivana Penavu, jednog od onih kojem je to pitanje također iznimno važno, ali koji, kao ni Škoro, nema odgovor kakav bi zadovoljio certificirane domoljube.

Na omiljeno pitanje ”Gdje si bio ’91” Penava može reći kako se nalazio u Hrvatskoj (u Varaždinu) i imao tek 16 godina, no Miroslavu Škori neusporedivo je teže. Te, 1991. imao je 29 godina, bio je, prema vlastitom priznaju u Sjedinjenim Američkim Državama, ”u malom mjestu pored Pittsburgha” (citat iz njegovog intervjua) i odande, 1992. pjesmom zaprijetio: ”Ne dirajte mi ravnicu, jer ja ću se vratiti”.

I uistinu, ”s djetetom od nekoliko mjeseci vratio se u ratni Osijek 1992.” (također citat iz jednog njegovog intervjua) u ravnicu koju su, ne obazirući se na njegov ultimatum, ”čudni ljudi čudnog imena”, ne samo dirali, već i uništili, razorili i spalili.

Kako je onda, tako nevičan, dobio čin desetara?

Škoro je možda zaboravio, ali oni koji su u ”ravnici” bili tijekom Domovinskog rata (a znam jer sam sve vrijeme ondje bio ratni izvjestitelj Slobodne Dalmacije), kako 1992. Osijek više nije bio ”ratni”. Rat je, praktično, prestao Sarajevskim primirjem 2. siječnja 1992., a gotovo posve raspoređivanjem snaga UNPROFOR-a u ožujku iste godine. Bilo je, doduše, tu i tamo povremenih oružanih čarki, ali to više nije bio ”ratni Osijek”.

Zanimljivije od toga kada se vratio u ”ratni Osijek” je pitanje kada je iz njega otišao. Zašto je otišao, znamo, rekao je to u intervju Panorami, oženio se, supruga je bila trudna, smatrao je kako treba biti uz nju, u SAD-u. I dodao kako od njega ne bi bilo baš i neke velike koristi da je ostao. ”Da sam i bio ovdje, nisam baš neki veliki borac, nisam vičan oružju. U životu se nisam ni potukao”, rekao je.

Škoro je, međutim, bio vičan oružju bar isto toliko koliko i drugi mladi ljudi tog vremena (podsjećamo, imao je 29 godina), jer je odslužio vojni rok u JNA i stekao čin desetara, što znači da se ipak po nečem isticao od drugih. Oni koji su bili u JNA, znaju da se čin desetara nije dobivao izvlačenjem iz šešira.

Lijepo je kad čovjek prizna svoje slabije strane

No, vratimo se Škorinom odlasku u Ameriku. Dugo je tvrdio kako je to bilo 1989. a obrazložio je to ovako: “Mi [Kim Ann i on] smo se oženili i ja sam smatrao, s obzirom na to da je moj pokojni otac mene učio neke stvari, kao i moj djed, da nekakvu svoju budućnost ne mogu tražiti u toj Jugoslaviji. Meni se ta zajednica nije dopadala, otišli smo graditi svoju obitelj i budućnost u Americi.”.

Škori se dakle ”ta zajednica” nije dopadala pa je iz nje otišao 1989., u vrijeme kada je njegov beogradski kolega, Bora Đorđević (Bora Čorba) već pjevao: ”U slučaju građanskog rata, bežite avionima JAT-a”, pa je avionom JAT-a, iz ”te zajednice’’, 1989. otišao u Ameriku.

No, je li Škoro iskren?

Vjerojatno je i on, kao bivša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović shvatio da je rođen iza krive strane Željezne zavjese. Otišao je, dakle, u vrijeme kada je u ”toj zajednici” već naveliko mirisao rat, jer prema vlastitom priznanju nije ”baš neki veliki borac” i nije ”vičan oružju”. Sve je to ljudski i sve se može razumjeti, a lijepo je i kad je čovjek iskren, spreman priznati i slabije strane svog karaktera.

No, je li Škoro iskren?

Dugo je vremena pričao kao je u SAD otišao 1989. i kako se u Osijek vratio ”ratne 1992.” Sve dok ga Krunislav Olujić neki dan nije podsjetio da je u travnju 1990. u Osijeku vodio završni skup Koalicije narodnog sporazuma. Bilo je to neposredno pred prve višestranačke izbore u Hrvatskoj. Održani su u dva kruga, 22. i 23. travnja i 6. i 7. svibnja. Kao što je poznato pobijedila je Hrvatska demokratska zajednica Franje Tuđmana. Iako je formalno, Hrvatska u to vrijeme još uvijek bila u ”toj zajednici” iz koje je Škoro otišao jer mu se ”nije dopadala”, pa je krenuo ”graditi svoju obitelj i budućnost u Americi”, nije to više bila Jugoslavija iz koje je Škoro bježao godinu dana ranije, 1989.

Nakon svega toga dijeliti lekcije o domoljublju…

Samo, istina je, tada se već, zahvaljujući Slobodanu Miloševiću i huškačkim ”mitinzima istine” s četničkom ikonografijom, koji su se valjali od Vardara pa do Triglava, naveliko osjećao miris rata, pa je Škoro – točno je to primijetio osječki gradonačelnik Ivica Vrkić – nakon Tuđmanove pobjede pobjegao u SAD. Možda baš u strahu od rata i zasigurno avionom JAT-a, jer Croatia Airlinesa tada još nije bilo.

Ponavljamo, sve je to ljudski, nismo svi borci ni vični oružju, ljudski je o trudnoj supruzi brinuti u Americi dok je u ”ravnici” bjesnio rat i vratiti se u ravnicu, ”ratni Osijek” kada je rat prestao, sve je to ljudski i sve se nekako može razumjeti i kako-tako opravdati.

Ali onda, nakon svega toga, stati na čelo Domovinskog pokreta i dijeliti lekcije o domoljublju, hrvatstvu, domovini… E, to je već malo teže razumljivo i za to postoje druge mjere: to se zove licemjerje.

Drago Hedl
Istraživački novinar
475 članaka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program