Kako se Zagreb pretvorio u nakupinu višekatnih rugoba, privremenih montažnih objekata i kanti za otpad

Nesretna sudbina Trešnjevke, nad kojom su se svi zgražali, zahvatila je čitav grad

Zagreb čezne za kvalitetnom suvremenom arhitekturom koje je tako malo da i tamo gdje se pod teškim mukama i rodi djeluje poput vanzemaljaca ili bar stranih tijela koja se u pravilu odbacuju.

Po poduljoj ljetnoj pauzi i povratku u Zagreb nadala sam se da će situacija u postpotresnom gradu nekim čudom biti bolja od one s početka ljeta i da ću imati tema i za pisanje o lijepom. Složila sam se, naime, s uvjeravanjima bližnjih mi da ljudima treba više dobrih i lijepih vijesti, posebice kada su lošima izloženi tako iscrpljujuće dugo, pa suglasna s onim nježnim alineama jedne stare ljubavne pjesme ”…samo da nema suza, na to smo navikli ljude”, odlučila sam i probati tako. Svakom sljedećom kolumnom dati si u zadatak pronaći nešto lijepo, što bi nam svima u Zagrebu ukazalo kako smo znali i za puno bolje i što bi nam davalo nadu u bolju budućnost.

Međutim, odluka da voljenom gradu pod harajućom pandemijom posvećujem isključivo afirmativne članke već se pri prvom susretu s njim pokazala uzdrmanom. Glavni grad naše zemlje ovog su proljeća i ljeta zadesile gotovo sve nevolje Svijeta. Mogućnost da ga ugroze i čirevi ili skakavci još uvijek stoji otvorenom, no nadajmo se da smo grijehe dosadašnjom patnjom ipak višestruko iskupili. I to ne samo naše, već i onih koji su nevolje predugo zazivali pa ih naposljetku nadvili i nad svima nama. Prezent nas Zagreba, nažalost, teško poražava, no s futurima svih oblika, osvjedočeni kako u našem gradu ne štima gotovo ništa, trebali bismo se potruditi slagati bolje.

Rotor sa semaforima i neugledni mastodon na Horvaćanskoj cesti

Trenutnu poražavajuću situaciju i sve ono što nas već tako dugo pogađa sigurno nismo zaslužili, no treba priznati da smo za nevolje podosta krivi i sami. Pasivnost i izostanci reakcija išli su u prilog isključivo nevoljama pa iz tog razloga i osvrte na neke poražavajuće točke u opetovanim potresima uzdrmanom glavnom gradu opravdano valja ispisivati. Sve s nadom da je i ono što nas je pogađalo i znatno prije posljednjeg jakog potresa popravljivo, ukoliko se ubuduće, a primarno tijekom planirane postpotresne obnove grada, zauzmu pravi stavovi. Koliko toga ne valja čita se iz svakog kuta u svakom trenutku, a napose je bolno po izbivanjima utvrditi kako su boljke našeg grada progredirale u ozbiljne, kancerogene bolesti koje, kao i svi maligni tumori, polako no sigurno ubijaju.

Pogled iz zraka na remetinečki rotor Antonio Bronic/PIXSELL

Prvo što ulaskom u grad zaboli, a koštalo je tako puno, naš je novi rotor. Rotor sa semaforom otprilike možemo usporediti s najskupljim trkaćim konjima u prostoj seoskoj zaprezi, koji bi mogli činiti čuda, no ne mogu. Tako bismo i mi i u trenucima kada gužve nema, mogli – ali zbog semafora ne možemo. Pa čekamo. I kad napokon i dočekamo Jadranski most, pogled nam k padinama veličanstvene Medvednice priječi golema fronta jedna od ružnijih građevina novijeg Zagreba na Horvaćanskoj cesti.

Ne govorimo ovdje o zidinama poput onih na Gotovčevom Kineskom zidu u Splitu, ne – ne, nije Zagreb bio te sreće, ovdje je riječ o neuglednom bedemu o koji pristupanjem gradskom centru svi opale glavom. Nezgrapni je mastodont i u vrijeme gradnje simbolizirao skretanje hrvatskog projektiranja s tračnica razuma i možda bi ga kao dokaz pogubnosti svojevolje i bahatluka valjalo i očuvati. Golemo je to upozorenje novim generacijama kako ne valja graditi, no, nažalost, takvih je primjera u našem nesretnom gradu more.

Područje južnog dijela Savske ceste ne zaostaje nakaradnostima

Rečeno potvrđuje i inficirano područje južnog dijela Savske ceste koje ne zaostaje nakaradnostima i u kojem neke standardne, po ničem zapravo posebne, planske stambene gradnje iz šezdesetih i sedamdesetih godina i pod oronulim pročeljima djeluju damski te kao takve neprilično odudaraju od novijeg sloja zagrebačkog ”urbanizma i arhitekture”. Potleušica bez krova-kontejner-oronula radionica-panj srušenog stabla-ostakljeni auto salončić-kozmetički salon s ugradnjom umjetnih noktiju-otkup zlata-“suvremena” interpolacija-mjenjačnica-nasad kukuruza… – sažeti je opis znatnog dijela Savske ceste.


Područje južnog dijela Savske ceste ne zaostaje nakaradnostima Sandro Lendler

Izuzmemo li, naravno, avetinjsko izranjanje nesretnog Ulrichova ”Vjesnika”, čija je arhitektura sudbine sukladne jednoj od nekoć nam najjačih novinarskih kuća, beskonačni poražavajući niz naprasno se prekida dosezanjem sredine Savske ceste. Kneževićeve stambene zgrade uz sjajnu Vrkljanovu gimnaziju na istočnoj strani Savske, iza kojih se uzdiže najljepša zagrebačka vertikala, Jelinekova “Zagrepčanka”, koja, nažalost, polako gubi svoje kameno oplošje, svjedoče o nekim sretnijim vremenima. Reda i poretka u glavama i u dušama, pa tako i u prostornom planiranju i arhitekturi u Hrvata.

Sudbina Trešnjevke, nad kojom su se svi zgražali, zahvatila je čitav grad

Kao da je nesretna sudbina suvremenije Trešnjevke, nad kojom smo se kolektivno stručno zgražali, polako zahvatila čitav grad. Humano ozelenjena stambena susjedstva gotovo su istrijebljena u korist zamjenskih višekatnih rugoba. Teško je definirati određuju li te nesretne, uglavnom stambene prostore ružniji oblici ili boje, no ono što je sigurno je to da boje lako mijenjamo. Za grozomorne volumene neusklađenih mjerila i dimenzija pomoći, nažalost, nema, a oni su ono što ostavljamo u nasljeđe.

Arhitektonski nered na Trešnjevci Sandro Lendler
Nesretna sudbina Trešnjevke zahvatila je čitav grad Sandro Lendler

Naš trag su depresivni, neuredni i poražavajući stambeni i javni prostori, koje više nitko popraviti ne može, a u kojima se građani ne mogu osjećati dobro. Na arhitektima, kojih je većina uvjerena da sve neriješene (no, nažalost, i riješene) gradske situacije ovise o njihovoj, uglavnom nedokazanoj, ingenioznosti, leži posebna krivnja. Ulagivanjem investitorskim lakomostima i maksimumima izgrađenosti grad su doveli do granice izdržljivosti i njegovu pojavnost odgurali daleko od praga dobrog ukusa. Zagreb čezne za kvalitetnom suvremenom arhitekturom koje je tako malo da i tamo gdje se pod teškim mukama i rodi djeluje poput vanzemaljaca ili bar stranih tijela koja se u pravilu odbacuju.

Niti oni reprezentativniji dijelovi ozelenjene podsljemenske zone nisu veće sreće. Ukoliko se i gradi ili rekonstruira najčešće se i tome pristupa na neobičan način. Naizgled uredne, nove ili rekonstruirane gradnje uglavnom poprimaju stilizirana neoklasicistička obilježja, nerijetko i neokolonijalna, neprikladna i prostoru i vremenu. Tuškanac i druge elitne ulice tako nam uglavnom pečate nova velebna, neostilski oblikovana zdanja, a ne kvalitetna suvremena arhitektonska ostvarenja kojima bismo se dostojanstveno predstavljali budućnosti. Društvo koje se novom arhitekturom približava prošlosti, poražavajuće je nazadno društvo.

Priroda se zainatila da ogoli stvarno stanje stvari u Zagrebu

I kada nabrzinu rezimiramo trenutno stanje ili stanja dolazimo do zaključka da se priroda, kada već oni koji bi to trebali neće, zainatila u naumu da ogoli stvarno stanje stvari u jednom glavnom gradu koji ne stoji dobro. Uništena pročelja potresi su i dodatno rastresli i ukazali na sav jad našeg vrjednijeg građevinskog fonda u centru. U kakvom je stanju onaj koji ne bismo okarakterizirali vrijednim, ne treba ni govoriti.

Prolaskom kroz neke uglavnom recentnije dograđivane sklopove ili dijelove grada čovjek poželi buđenje iz košmarnog sna, no ružni snovi su nam, primarno zahvaljujući nama samima, postali tužnom stvarnošću. Grafitima se, u situaciji u kojoj smo se ove godine našli, više smiješno i bavit, za njih se također pobrinuo potres. Rušenjem pročelja srušeni su dijelom i oni, s kojima nikako nismo znali izaći nakraj.

Magarci na Ribnjaku, a lokali na prometnicama u centru

Gradsko zelenilo posebno je tužna priča. Nažalost, ne ono kvalitetno, desetljećima planski sađeno i uređivano koje je definiralo i uljepšavalo Zagreb – a koje svakim novim graditeljski pothvatom potiho gubimo, već ono divlje i neodržavano. ”Zrinjevac”, koji je dugo kvalitetno održavao zelene površine grada, zakazuje i gotovo je čitav grad neuredno obrastao. Da iz nasada ne proviruju orijentiri raznobojnih kanti za otpad s kipećim hrpama smeća, teško bi se građani i snašli u vlastitom gradu. Čak i oni ozelenjeni prostori u koje su godinama ulagana golema gradska (čitaj – naša) sredstva kako bi se očuvala njihova vrijedna izvorna i ambijentalna obilježja, poput parka Ribnjaka, recentno su izvrgnuta agresivnom narušavanju pa nam uskoro ni od njih neće ostat ništa.

Gradsko zelenilo u Zagrebu posebno je tužna priča Sandro Lendler
Zrinjevac su naselili privremeni montažni objekti Sandro Lendler

Tako spomenuti Ribnjak odnedavna rese i magarci, kao valjda najautohtonija zagrebačka životinjska vrsta, a tu su i metalne sajle među granama platana, s kojih svi građani majmunskih sklonosti mogu visit ili klizeći se kretat unutar viteško-seoskog ”happeninga” u nekoć romantičnom parku pod kaptolskim zidinama. Zbog domišljatosti nadležnih gradskih ureda i Turističke zajednice grada i Tarzan bi u Zagreb poželio doseliti svoju Džejn, ako zbog ničeg, to zbog znatnog broja Čita već nastanjenih u njemu.

Ribnjak su, naravno, naselili i privremeni montažni ugostiteljski objekti jer, izgleda, bez lokala nam naprosto ne ide. Neki lokali su beskonačno privremeno naselili i brojne naše prometnice u centru grada pa tako nit Gundulićeva ulica u svom sjevernom dijelu ili pak Teslina ulica, naprimjer, više nemaju dvije vozne trake, već samo jednu. Druga je sjedna.

Pola Gundulićeve ulice u sjevernom dijelu zauzimaju terase

Prema obnovi i ophođenju prema Zagrebu treba nastupati drugačije

Posebni smo mi, izgleda, po mnogočemu, pa i po tome da baš uživamo u rušenju pravila i reda. I uglavnom nas to rušenje smeta samo kada ga počinjaju drugi. Kad ga počinjamo sami, nered predstavljamo nužnošću i napretkom. Možda to i ne bi bilo tako opasno da zbog nebrojenih takvih, pojedinačno možda i neznatnijih, situacija naš grad nije postao dokraja ugrožen i naružen. I zato valja stati, premda nam više nije na vrijeme stati jer smo po tom pitanju odavno zakasnili.

Treba shvatiti da ne samo pri planiranoj obnovi izmučenog grada, već primarno pri svakodnevnom ophođenju prema Zagrebu, kao i prema svakoj velikoj ljubavi, treba nastupati drugačije. Uz nužno, a tako zaboravljeno uvažavanje struke bez koje ne bismo smjeli nit pomislit ići dalje, treba ulagati više pažnje, vremena i truda. Više lijepog. Kako ćemo, eto, probati i od sljedeće kolumne. Ići naprijed samo lijepim.

dr. sc. Zrinka Paladino
Telegram autor
49 članaka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program