Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Mjesecima gledamo jezive slučajeve u zdravstvu. Kako ministar i dalje može hladno tvrditi da sustav nije problem?

Božo Kovačević piše o problemima u zdravstvu koji se ignoriraju, što na kraju dovodi do jačanja populističkih stranaka

Predsjednik Hrvatske liječničke komore nedavno je u svom istupu o slučaju dečkića koji je umro u Metkoviću u jednoj rečenici naveo tri sustavna probleme hrvatskoga zdravstva: nedostupnost laboratorija, nedostupnost radiološke dijagnostike i nedostupnost specijalista. Time je izravno opovrgnuo tvrdnje ministra zdravstva da je zdravstvena skrb u Hrvatskoj sve bolja i sve dostupnija.

Jasno je da cjelokupni sustav zdravstva u Hrvatskoj ne treba promatrati samo u svjetlu afera koje su potresle javnost, od smrti mladića u Zaprešiću nadomak zgrade Hitne pomoći do smrti devetogodišnjeg dječaka u Metkoviću zbog neadekvatne reakcije liječnika. No, kad se afere redaju kao na traci, opravdano je propitati stanje u zdravstvenom sustavu. Dokumentirano traženje i primanje mita u splitskoj bolnici potaknulo je prikupljanje izjava brojnih pacijenata koji su na različite načine bili primoravani plaćati usluge liječnika u sustavu javnoga zdravstva. Ne treba zaboraviti ni aferu s izvođenjem ginekoloških zahvata bez anestezije i uz sadističko iživljavanje nad pacijenticama.

Svaki od tih slučajeva ukazao je na neku slabost u sustavu zdravstvene skrbi. Unatoč tome što je ministar zdravstva u svakom od spomenutih slučajeva inzistirao na tome da nije riječ o posljedicama koje generira sustav, nego o pojedinačnim slučajevima koji su iznimke a ne pravilo, pokazalo se da nije sasvim bezrazložno upravo postojeći sustav smatrati generatorom problema s kojima se susreću i liječnici i pacijenti.

Zašto se ne rješava problem Hitne pomoći u Hrvatskoj?

Slučaj u Zaprešiću je aktualizirao pitanje brojnosti timova hitne pomoći kao i pitanje opremljenosti tih timova, a kao posebno akutna istaknuta je činjenica da je na intervenciju stigao tim bez liječnika. Sve su to problemi sustava, a ne primjeri pojedinačnih liječničkih pogrešaka. Neki od uočenih nedostataka u Zaprešiću su otklonjeni. Jesu li otklonjeni i drugdje tako da se izbjegne ponavljanje istih problema kakvi su se u kolovozu pojavili u Zaprešiću?

Slučaj u Metkoviću pokazao je da su pogreške u sustavu u kombinaciji s nestručnošću ili neodgovornošću liječnika dovele do smrti dječačića čiji su se roditelji pravovremeno obratili liječnicima i uporno im se vraćali nakon što su bili upućeni doma bez odgovarajućeg pregleda i bez provedenih nužnih dijagnostičkih postupaka. Opravdavajući svoje članove, predsjednik Hrvatske liječničke komore dr. Krešimir Luetić je kao olakotnu okolnost za neodgovarajuće postupke liječnika naveo i činjenicu da je vikendom, kad su roditelji bolesnog dječaka doveli na hitnu pomoć u Metkoviću, ograničena dostupnost laboratorijske i radiološke dijagnostike kao i dostupnost specijalističke skrbi.

Kako je šef Komore izravno opovrgnuo ministrove tvrdnje

Predsjednik HLK je, zapravo, u jednoj rečenici naveo tri sustavna probleme hrvatskoga zdravstva: nedostupnost laboratorija, nedostupnost radiološke dijagnostike i nedostupnost specijalista. Time je izravno opovrgnuo tvrdnje ministra zdravstva da je zdravstvena skrb u Hrvatskoj sve bolja i sve dostupnija. Četvrti – možda najozbiljniji problem – sastoji se u tome što predsjednik HLK nije smatrao potrebnim istaknuti da je takvo stanje stvari u hrvatskom zdravstvu nedopustivo i što je, barem implicitno, iskazao stav da je normalno da umru oni koji se razbole vikendom.

Nije mu palo na pamet pozvati se, primjerice, na članak 52. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja u kojem se govori o pripravnosti kao obliku rada kada radnik ne mora biti nazočan u zdravstvenoj ustanovi, ali mora biti dostupan radi obavljanja hitne medicinske pomoći. Nije li upravo to način da se omogući dostupnost laboratorijske i radiološke dijagnostike kao i specijalističke skrbi i vikendom? Da je primijenjen taj institut, život malenog pacijenta u Metkoviću možda bi bio spašen.

U kontekstu slučaja u Metkoviću aktualizirano je još jedno pitanje povezano sa sustavom. Doznali smo da u Hrvatskoj postoji nekoliko stotina magistara medicinsko-laboratorijske dijagnostike, čiji studij je financirala država, ali oni se ne mogu zaposliti jer Ministarstvo zdravstva nije provelo odgovarajuću proceduru za uvrštavanje njihove struke u popis zdravstvenih zanimanja. Zašto odgovarajuća procedura nije provedena unatoč višegodišnjoj aktualnosti problema nedostatka zdravstvenog osoblja? Uzrok vjerojatno leži u tome što su oni koji ne žele novu konkurenciju na zdravstvenom tržištu utjecajniji od onih koji bi uvođenjem novog zanimanja i novih postupaka pacijentima olakšali put do dijagnoze. Na službenim stranicama Ministarstva zdravstva nema nikakvih informacija o tom problemu.

Ministarstvo se na službenim stranicama hvali bizarnim statistikama

No, na stranicama Ministarstva zdravstva može se naći informacija o tome da je Hrvatska, prema podacima o globalnoj konkurentnosti Svjetskog gospodarskog foruma, najbolje ocijenjena upravo u pogledu stanja infrastrukture i zdravstva. Prema zbirnom rezultatu, Hrvatska je rangirana kao šezdesetosma od ukupno 140 ocjenjivanih zemalja, ali je prema stanju infrastrukture na 36., a po stanju zdravstva na 51. mjestu. Ne znam temeljem kakvih podataka je Svjetski gospodarski forum došao do svojih ocjena i zaključaka. A da je opravdano postaviti pitanje o izvorima i vjerodostojnosti podataka, moguće je zaključiti, primjerice, temeljem uvida u izvješće Eurostata iz srpnja 2018. godine o medicinskom osoblju u zemljama članicama EU. U poglavlju o Hrvatskoj, u rubrici Liječnici na regionalnoj razini, navodi se da nisu dostupni podaci o kardiolozima, endokrinolozima, gastroenterolozima, onkolozima, neurolozima i imunolozima. Da li je Svjetski gospodarski forum raspolagao podacima koji su Eurostatu nedostupni? Kad se već hvali povoljnim ocjenama o stanju hrvatskoga zdravstva, Ministarstvo zdravstva će, nadam se, odgovoriti i na to pitanje.

O korupciji u zdravstvu se u kuloarima neprestano priča, a nedavno zabilježeni slučaj korumpiranog kardiokirurga u Splitu je tu temu stavio u središte interesa javnosti. Ministar i predstavnici Hrvatske liječničke komore su osudili pojavu korupcije, ali su drugim institucijama – policiji, državnom odvjetništvu i sudu – prepustili da pokreću postupke i donose odluke. Predstavnici HLK su kategorički branili čast liječničkog staleža i s indignacijom odbacivali podatke prikupljene anonimnom anketom među pacijentima o prosječnoj cijeni specijalističkih usluga u javnom zdravstvu od 3000 eura. Pritom su odricali vjerodostojnost podataka zbog anonimnosti onih koji su ih dojavljivali, a u već javno detektiranom slučaju korupcije pozivali su se na presumpciju nevinosti sve dok ne bude donesena pravomoćna sudska presuda.

Treba naglasiti da borba protiv korupcije nije zadaća samo za policiju i državno odvjetništvo. Time bi se trebala baviti sva tijela državne vlasti kao i strukovne udruge i komore. Potpuno je netočno da oni na tom planu ne mogu ništa učiniti. Nema prepreke za to da HLK policiji prijavi liječnike za koje su stigle optužbe pacijenata da su korumpirani. Da se i od drugih tijela, a ne samo od policije i državnog odvjetništva, očekuje da se suočavaju s tim problemom potvrđuje i činjenica da i Ministarstvo zdravstva provodi Strategiju suzbijanja korupcije za razdoblje 2015.-2010. Relevantno pitanje glasi: provodi li se ta strategija na odgovarajući način?

Gomila analiza iz kojih, zapravo, nismo saznali ništa bitno

U sklopu provedbe objavljeni su rezultati nekoliko analiza. Jedna od njih je Analiza financijske koristi za bolničke zdravstvene ustanove u provedbi naručenih kliničkih studija te pratećih koruptivnih rizika. U dokumentu su izneseni podaci o broju kliničkih studija u svakoj od institucija tijekom 2015., 2016. i 2017. godine, o ukupno isplaćenom iznosu za studije, o iznosu koji je naplatila svaka ustanova te o iznosu koji su naplatili voditelji studija. Ali uopće nema podataka koji su relevantni da bi se utvrdilo da li je prilikom ugovaranja i provedbe kliničkih studija došlo do korupcije ili ne. Nema podataka o voditeljima studija i o iznosima koji su plaćeni svakome od njih. Podatak da je voditeljima studija tijekom promatrane tri godine isplaćeno približno 90 milijuna kuna ne znači mnogo ako ne znamo koliko je bilo voditelja i eventualnog pomoćnog osoblja angažiranog u provedbi studija.

Nema podataka ni o tome je li medicinski materijal koji se koristio u provedbi kliničkih studija, osim lijekova koji su se ispitivali, kupljen novcem iz redovitog financiranja rada zdravstvene ustanove ili je kupljen novcem kojim se financirala klinička studija. Nema podataka o tome na što je utrošeno približno 44,5 milijuna kuna koliko su zdravstvene ustanove uprihodovale od kliničkih studija. Objavljeni podaci ne upućuju na to jesu li, primjerice, liste čekanja za pacijente povećane zbog toga što su na specijalističke preglede ili na pretrage preko reda primljeni pacijenti koji sudjeluju u kliničkim istraživanjima. Ili je možda tih 44,5 milijuna iskorišteno za smanjivanje lista čekanja?

Ministarstvo zdravstva je, isto tako, objavilo Analizu korupcijskih i financijskih rizika u ugovorima o doniranju medicinsko-tehničke opreme bolničkim zdravstvenim ustanovama, uzimajući u obzir ekskluzivno pravo na redovito servisiranje i održavanje opreme. Za potrebe te analize Ministarstvo je od svih bolnica zatražilo da dostave naziv donirane opreme, ime donatora, vrijednost opreme s PDV-om, način redovitog servisiranja i održavanja te naziv tvrtke s kojom je sklopljen ugovor i vrijednost servisiranja i održavanja na godišnjoj razini. Ali na priloženim tablicama nisu objavljeni svi podaci koje je Ministarstvo tražilo pa zainteresirani čitatelj ipak ne zna koje su tvrtke što donirale. A kako Ministarstvo nije od bolnica zatražilo podatke o tome koliko je druge opreme kupljeno od firmi koje su bolnicama nešto donirale, nedostaje jedan od ključnih orijentira temeljem kojih bi se uopće moglo zaključiti je li korupcije bilo ili ne. Temeljem spomenutih analiza – koje, zapravo, nisu analize nego neinterpretirani i nepotpuni podaci – ne može se zaključiti ni da je korupcije bilo, ni da je nije bilo.

Što je uopće o zdravstvu pisalo u HDZ-ovom izbornom programu?

Liste čekanja su tema o kojoj se godinama govori u javnosti i u kuloarima. I o tome je Ministarstvo objavilo podatke koji ne govore mnogo. No, činjenica da su liste čekanja ponegdje sve duže govori o neuspješnosti nastojanja da se one smanje ili eliminiraju. Pregledom termina koji su određeni za pojedine pacijente vidi se da se vikendom pretrage i pregledi ne obavljaju. Napomenom uz neke termine da se odnose na poslijepodnevnu smjenu možemo zaključiti da se velika većina zdravstvenih usluga za koje postoje velike liste čekanja obavljaju samo u jednoj smjeni. Nigdje nema odgovora na pitanje koje se logično postavlja: zašto se skupi uređaji ne koriste tijekom dviju smjena ili, kad su liste čekanja izrazito duge, zašto ne rade i 24 sata na dan? Logično bi bilo očekivati da će vodeće stranke u svojim političkim programima adresirati i probleme zdravstva te da će predložiti načine njihova rješavanja.

Ako pogledamo HDZ-ov Izborni program, onda ćemo lako uočiti da je provedba vrlo daleko od napisanog. U tom dokumentu, između ostalog, piše: „Uvest ćemo dodatni rad vikendom i blagdanima u zavodima za hitnu medicinu…“ Nedavni događaj u Metkoviću jasno je pokazao da to nije učinjeno. Kao način smanjivanja lista čekanja obećava se uvođenje dvosmjenskog rada sa skupim dijagnostičkim uređajima. To u većini slučajeva nije učinjeno. Usprkos velikoj javnoj kampanji o prevenciji i liječenju zloćudnih bolesti te predizbornih najava o podizanju kvalitete zdravstvenih usluga, za neke kategorije pacijenata usluga je pogoršana, odnosno, otežan je pristup specijalističkim pregledima.

To se ponajprije odnosi na oboljele od raka koji su prije imali pristup specijalističkim pregledima temeljem trajne uputnice, a sad za svaki propisani pregled moraju imati posebnu uputnicu svog liječnika opće prakse. Isto tako, sustav im više ne jamči da će u istoj zdravstvenoj ustanovi u kojoj imaju dogovorenu kontrolu kod ontologa prethodno moći obaviti potrebne pretrage čiji su nalazi nužni za onkološki pregled. Umjesto toga, ti su pacijenti upućeni da sami diljem Hrvatske pokušaju osigurati termin za pregled kako pred svog onkologa ne bi stigli bez potrebnih nalaza. Rezultati rada HDZ-ove vlade su na području zdravstva potpuno suprotni onome što je pred izbore obećavano.

Kako ignoriranje problema doprinosi jačanju populističkih stranaka

SDP-ov Plan za zdravstvo ne razlikuje se mnogo od HDZ-ovih obećanja. I oni govore da zdravstvena skrb treba biti jednako dostupna svim građanima RH. Upozoravaju kako su zdravstvene usluge pod HDZ-ovom vlašću postale teže dostupne nego prije. Upozoravaju i na liste čekanja zbog kojih se neki pacijenti okreću uslugama privatnoga zdravstva, ali si većina to ne može priuštiti. Skraćivanje lista čekanja namjeravaju postići uvođenjem višesmjenskog rada. Spominje se zdravstveni turizam i drugi načini povećanja prihoda zdravstvenog sustava. Zanimljivo je da spominju subvencionirane stambene kredite za zdravstvene djelatnike, ali ne spominju povećanje njihovih plaća kao osnovni motiv koji se čuje u izjavama predstavnika liječnika.

Ni HDZ ni SDP u svojim programima ne spominju korupciju kao jedan od problema u hrvatskom zdravstvu koji treba riješiti. Samo Živi zid tom problemu posvećuje dužnu pažnju. Isto tako, vrlo konkretno predlažu da plaće liječnika budu u rangu plaća sudaca. To bi bila jedna od mjera za smanjivanje motivacije za korupciju. No, ključno u pristupu Živoga zida je shvaćanje da javno zdravstvo treba biti odijeljeno od privatnog. Neki liječnici zaposleni u državnim bolnicama koji imaju i privatnu praksu svoje pacijente koje primaju u bolnici upućuju u svoje privatne ordinacije kako bi im ondje pružili uslugu koju im na svom radnom mjestu uskraćuju. Zanimljivo je da ni HDZ-ov ni SDP-ov program ne detektira to što Živi zid smatra ključnim problemom hrvatskoga zdravstva.

Time smo dodirnuli tek jedan od razloga kojima se može objasniti uspjeh populističkih stranaka. One javno govore o onome što muči građane, a političke elite nemaju sluha za te probleme. SDP kontinuirano gubi podršku građana i zbog toga što se svojom politikom i retorikom premalo razlikuje od HDZ-a kad je riječ o strateškim opredjeljenjima. Apriornim odbacivanjem populizma bez otvorene rasprave o problemima na koje populisti ukazuju i o rješenjima koja nude izbjegava se pravi politički izazov. Nije dovoljno neko stajalište ili postupak nazvati populističkim da bi oni postali politički irelevantni. Potrebno je sebi i drugima objasniti što je i zašto neprihvatljivo u populističkom pristupu ovom ili onom problemu. Važno je pokazati interes za ono što ljudi smatraju problemom i spremnost da se o mogućim rješenjima otvoreno raspravlja bez apriornog obezvređivanja bilo kojeg sudionika rasprave. Tek tako mogle bi se stvoriti okolnosti za to da ključni za artikuliranje politike ne budu samo frustracije i nerealna očekivanja građana nego na razumu i činjenicama zasnovana predviđanja o tome što je i kako moguće postići.

Božo Kovačević
Kolumnist i publicist
46 članaka Više o autoru