Mladi čovjek koji je ranio policajca ispred Vlade bio je tipičan predstavnik jedne od popularnijih supkultura u Hrvatskoj. Danijel Bezuk je volio oružje, Thompsona i HOS, a mrzio Srbe i sve one koji popuštaju Srbima.
Jasno je da su se ratne traume i tragedije prenijele i na iduću generaciju. Bezuk je mrzio Srbe vjerojatno zato što su mu ubili ujaka, volio je oružje jer je njegov otac, ratni veteran, očito izgradio neki mali kult ratnog osobnog naoružanja, a poštovao je Thompsona i HOS jer je mislio da oni odražavaju etičke i nacionalne vrijednosti s kojima se vrijedi identificirati.
PTSP i propaganda
Sve ovo nije neobično. Svaka zemlja, koja je prošla kroz jako brutalan rat, još desetljećima mora patiti od kolektivnog i individualnog PTSP-a. Pitanje je, međutim, u kojem se trenutku i u kojim uvjetima taj latentni osjećaj frustracije, nepravde, nesigurnosti i mržnje pretvara u nasilnu akciju.
Vratimo se u Srbiju, u 1989. i 1990. godinu. Nena nikakve sumnje da je jako velik broj Srba podržavao Miloševićev obračun s kosovskim Albancima, a zatim i Miloševićevu invaziju na Hrvatsku i na Bosnu i Hercegovinu. Srbi su cvijećem ispratili tenkove koji su išli uništavati Vukovar, zato što su najmanje četiri godine, od 1987. bilo izloženi najvulgarnijoj mogućoj propagandi koja se bazirala na tri psihološka stanja: ugroženosti, strahu i želji za osvetom i ispunjenjem pravde za srpski narod.
Šator
U skladu s poznatim mehanizmima funkcioniranja psihologije gomile, Srbi su masovno vjerovali da su Hrvati , Albanci i Bošnjaci zapravo ubojice koji žele uništiti srpski narod, pa se stoga s Hrvatima, Albancima i Bošnjacima treba obračunati svim sredstvima, kako bi se zaštitio srpski narod i kako bi se ispunila pravda za Srbe. Srbi su mislili da opravdano mrze Hrvate, Albance i Bošnjake.,
Fast forward u 2014. godinu, ali u Hrvatsku. Kako bi smijenili ondašnjeg predsjednika Republike Ivu Josipovića i ondašnjeg predsjednika Vlade Zorana Milanovića, čelnici HDZ-a u suradnji s dijelom ratnih veterana, pokrenuli su šatoraški prosvjed.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Četiri mantre
Četiri su glavne mantre šatoraškog prosvjeda. Prvo, Vlada prezire branitelje. Drugo, Hrvati, a osobito branitelji , ugroženi su u vlastitoj državi. Treće za sve su krivi izdajnički hrvatski političari, kao i hrvatski Srbi. Četvrto, branitelji i svi pošteni Hrvati moraju se, dakle, izboriti za pravdu za hrvatski narod, bilo da je riječ o Bleiburgu ili o žrtvama Domovinskog rata.
Ove su četiri mantre neprekidno ponavljali ondašnji predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, šefovi HVIDRE , brojni svećenici uključujući biskupe, zlobni manipulatori poput Thompsona, kao i mnogi ljudi u medijima. Te 2015. zahvaljujući šatoraškom pokretu, politička i etnička mržnja prerasle su u dominantan naboj u hrvatskom javnom životu, baš kao u Srbiji 1990. godine.
Afirmacija političkog nasilja
Ovdje je važno naglasiti da su šatoraši afirmirali javno političko nasilje, koje nikad nije bilo tipično za Hrvatsku .
Proboj izmanipuliranih veterana na Markov trg kroz policijski kordon, kao i onaj cirkus s pokušajem samoubojstva jednog šatoraša na Markovu trgu, pa zatvaranje šatoraša u Markovu crkvu; sve su to, skupa s famoznom prijetnjom plinskim bocama, bili znakovi koji su najavljivali krvavo, smrtonosno nasilje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Izgradnja atmosfere mržnje nije prestala izbornim porazima Ive Josipovića i Zorana Milanovića. Dapače, bildanje atmosfere mržnje nastavilo se do danas. One hrvatske političare, koji surađuju s manjinskim strankama, iz dana u dan proglašava se nacionalnim izdajnicima. Revizija NDH postala je mali, ali sastavni dio hrvatskog javnog života. I dalje se tvrdi da su branitelji ugroženi i poniženi, i da nigdje na svijetu, a najmanje u Hrvatskoj, nema pravde za Hrvate.
Idiotska tvrdnja o ugroženosti
Povežemo li takvu atmosferu straha, mržnje i nacionalističkog ludila, s distopijskim svijetom u kojem žive mnogi klinci, bilo je samo pitanje vremena kad će netko mentalno puknuti i pomisliti da je baš on bogom dani borac za navodnu pravdu za Hrvate i za prave vrijednosti u društvu.
I tako je Danijel Bezuk uzeo kalašnjikov, otputovao u Zagreb i pucao na izdajničku srpsko hrvatsku Vladu, pa je odmah dobio tisuću likeova na faceu što od onih ljudi koji misle da moraju mrziti vlasti kao takve, što od svojih sumišljenika u mržnji protiv Srba.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Za jučerašnji napad na Markovu trgu odgovorni su ne samo šatoraši, njihovi politički pokrovitelji i estradni glasnogovornici, nego doslovno svi propagatori nacionalne mržnje u Hrvatskoj, svi ustaški nostalgičari i svi oni sudionici javnog života, koji zagovaraju idiotsku tvrdnju o političkoj ugroženosti Hrvata u hrvatskoj državi.
Napad na Markovom trgu posljedica je višegodišnjeg stvaranja atmosfere mržnje
Danijel Bezuk je volio oružje, Thompsona i HOS, a mrzio Srbe i sve one koji popuštaju Srbima
Za jučerašnji napad na Markovu trgu odgovorni su ne samo šatoraši, njihovi politički pokrovitelji i estradni glasnogovornici, nego doslovno svi propagatori nacionalne mržnje u Hrvatskoj
Mladi čovjek koji je ranio policajca ispred Vlade bio je tipičan predstavnik jedne od popularnijih supkultura u Hrvatskoj. Danijel Bezuk je volio oružje, Thompsona i HOS, a mrzio Srbe i sve one koji popuštaju Srbima.
Jasno je da su se ratne traume i tragedije prenijele i na iduću generaciju. Bezuk je mrzio Srbe vjerojatno zato što su mu ubili ujaka, volio je oružje jer je njegov otac, ratni veteran, očito izgradio neki mali kult ratnog osobnog naoružanja, a poštovao je Thompsona i HOS jer je mislio da oni odražavaju etičke i nacionalne vrijednosti s kojima se vrijedi identificirati.
PTSP i propaganda
Sve ovo nije neobično. Svaka zemlja, koja je prošla kroz jako brutalan rat, još desetljećima mora patiti od kolektivnog i individualnog PTSP-a. Pitanje je, međutim, u kojem se trenutku i u kojim uvjetima taj latentni osjećaj frustracije, nepravde, nesigurnosti i mržnje pretvara u nasilnu akciju.
Vratimo se u Srbiju, u 1989. i 1990. godinu. Nena nikakve sumnje da je jako velik broj Srba podržavao Miloševićev obračun s kosovskim Albancima, a zatim i Miloševićevu invaziju na Hrvatsku i na Bosnu i Hercegovinu. Srbi su cvijećem ispratili tenkove koji su išli uništavati Vukovar, zato što su najmanje četiri godine, od 1987. bilo izloženi najvulgarnijoj mogućoj propagandi koja se bazirala na tri psihološka stanja: ugroženosti, strahu i želji za osvetom i ispunjenjem pravde za srpski narod.
Šator
U skladu s poznatim mehanizmima funkcioniranja psihologije gomile, Srbi su masovno vjerovali da su Hrvati , Albanci i Bošnjaci zapravo ubojice koji žele uništiti srpski narod, pa se stoga s Hrvatima, Albancima i Bošnjacima treba obračunati svim sredstvima, kako bi se zaštitio srpski narod i kako bi se ispunila pravda za Srbe. Srbi su mislili da opravdano mrze Hrvate, Albance i Bošnjake.,
Fast forward u 2014. godinu, ali u Hrvatsku. Kako bi smijenili ondašnjeg predsjednika Republike Ivu Josipovića i ondašnjeg predsjednika Vlade Zorana Milanovića, čelnici HDZ-a u suradnji s dijelom ratnih veterana, pokrenuli su šatoraški prosvjed.
Četiri mantre
Četiri su glavne mantre šatoraškog prosvjeda. Prvo, Vlada prezire branitelje. Drugo, Hrvati, a osobito branitelji , ugroženi su u vlastitoj državi. Treće za sve su krivi izdajnički hrvatski političari, kao i hrvatski Srbi. Četvrto, branitelji i svi pošteni Hrvati moraju se, dakle, izboriti za pravdu za hrvatski narod, bilo da je riječ o Bleiburgu ili o žrtvama Domovinskog rata.
Ove su četiri mantre neprekidno ponavljali ondašnji predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, šefovi HVIDRE , brojni svećenici uključujući biskupe, zlobni manipulatori poput Thompsona, kao i mnogi ljudi u medijima. Te 2015. zahvaljujući šatoraškom pokretu, politička i etnička mržnja prerasle su u dominantan naboj u hrvatskom javnom životu, baš kao u Srbiji 1990. godine.
Afirmacija političkog nasilja
Ovdje je važno naglasiti da su šatoraši afirmirali javno političko nasilje, koje nikad nije bilo tipično za Hrvatsku .
Proboj izmanipuliranih veterana na Markov trg kroz policijski kordon, kao i onaj cirkus s pokušajem samoubojstva jednog šatoraša na Markovu trgu, pa zatvaranje šatoraša u Markovu crkvu; sve su to, skupa s famoznom prijetnjom plinskim bocama, bili znakovi koji su najavljivali krvavo, smrtonosno nasilje.
Izgradnja atmosfere mržnje nije prestala izbornim porazima Ive Josipovića i Zorana Milanovića. Dapače, bildanje atmosfere mržnje nastavilo se do danas. One hrvatske političare, koji surađuju s manjinskim strankama, iz dana u dan proglašava se nacionalnim izdajnicima. Revizija NDH postala je mali, ali sastavni dio hrvatskog javnog života. I dalje se tvrdi da su branitelji ugroženi i poniženi, i da nigdje na svijetu, a najmanje u Hrvatskoj, nema pravde za Hrvate.
Idiotska tvrdnja o ugroženosti
Povežemo li takvu atmosferu straha, mržnje i nacionalističkog ludila, s distopijskim svijetom u kojem žive mnogi klinci, bilo je samo pitanje vremena kad će netko mentalno puknuti i pomisliti da je baš on bogom dani borac za navodnu pravdu za Hrvate i za prave vrijednosti u društvu.
I tako je Danijel Bezuk uzeo kalašnjikov, otputovao u Zagreb i pucao na izdajničku srpsko hrvatsku Vladu, pa je odmah dobio tisuću likeova na faceu što od onih ljudi koji misle da moraju mrziti vlasti kao takve, što od svojih sumišljenika u mržnji protiv Srba.
Za jučerašnji napad na Markovu trgu odgovorni su ne samo šatoraši, njihovi politički pokrovitelji i estradni glasnogovornici, nego doslovno svi propagatori nacionalne mržnje u Hrvatskoj, svi ustaški nostalgičari i svi oni sudionici javnog života, koji zagovaraju idiotsku tvrdnju o političkoj ugroženosti Hrvata u hrvatskoj državi.