Današnja uredna, no sterilna i naočigled oblikovno falična kuća Poppović vapi za faksimilnom rekonstrukcijom svojih izvorno raskošnih secesijskih pročelja, kojom će se možda u nekim vremenima izraženijeg senzibiliteta i osjećaja odgovornosti za grad povratiti njihov izvorni sjaj. Šteta je i da stanari, tijekom posljednje obnove godinama zakriljeni platnima skele, naposljetku zauzvrat nisu dobili stvarnu vrijednost koju kuća Poppović može dosegnuti samo restitucijom sjajnih izvornih pročelja
U danima nogometne groznice koja zahvaća čitav svijet pa tako i Hrvatsku i Zagreb, koji se i golemim šatorom posred glavnog gradskog Trga bana Josipa Jelačića priprema za ugošćavanje brojnih navijača i njihovih hektolitara piva, valja se prisjetiti i nekih starih slika istog trga, koje kao da govore o nekom drugom središnjem prostoru nekog drugog i boljeg grada. Ako gradove predstavljaju ljudi i njihovi običaji, ispada da mi i nismo baš neka sreća po naš glavni grad, koji je poznavao i zahvalnije i kulturnije stanovnike.
U prilog toj tezi današnjom kolumnom posvećujemo se jednoj donjogradskoj uglovnici koja se opravdano može dičiti nazivom središnje gradske kuće jer nijedna zagrebačka građevina ne uživa urbanističku poziciju koju uživa nekadašnja palača Poppović, sjajno smještena na Trgu bana Josipa Jelačića 4, ali i uz pitoresknu, cvijećem obilježenu Splavnicu i ulicu Pod zidom. Stoga se valja malo posvetiti i njezinoj arhitektonskoj povijesti, svakako sjajnijoj od današnjice, koja, među ostalim, obiluje i sjajnim arhivskim fotografijama, starijim od stotinu godina.
Prvi Meštrovićev javni spomenik u Zagreba iz 1907.
Dojmljivo raskošnoj i secesijski stiliziranoj donjogradskoj stambenoj uglovnici s trgovačkim lokalima u prizemlju građevinska dozvola je izdana 1906., a uporabna dozvola već sljedeće, 1907. godine. Na netom dovršenoj trokatnoj trgovačko-stambenoj palači zagrebačkog trgovca i kućevlasnika Feodora Poppovića, Ivan Meštrović je 1907. godine na visini od oko 13 metara uglavio pet metara dugačak alegorijski reljef u polikromiranoj glaziranoj keramici s grupom likova koji simboliziraju trgovinu, a koji ujedno predstavlja i prvi njegov javni spomenik u Zagrebu.
Trima različito tretiranim pročeljima palača je dominirala vizurom središnjeg gradskog trga prema Dolcu, ali i Splavnicom i ulicom Pod zidom i u reprezentativnoj je izvornoj oblikovnosti, višestruko opisivanoj od brojnih eminentnih hrvatskih povjesničara umjetnosti i arhitekata, ostala očuvana do sredine tridesetih godina prošlog stoljeća, od kada je sukcesivno djelomično te naposljetku i rigidno preuobličavana.
Palaca Poppović danas i 1907. godine Zrinka Paladino
Kroz godine su uslijedile višestruke rekonstrukcije i adaptacije
Prva djelomična izmjena izvornog stanja palače ostvarena je u izvedbi Antuna Resa 1915. godine preoblikovanjem prizemnog i mezaninskog dijela južno orijentiranog pročeljnog krila, koja izmjena je, naknadno i dodatno purificirana, ostala očuvanom do danas. Parcijalno višekratno adaptiranoj unutrašnjosti reprezentativne građevine 1928. godine ugrađeno je i dizalo, a nakon adaptacije podruma, prizemlja i mezanina s purifikacijom zapadnog pročelja u razini prizemlja i mezanina iz 1932. godine prema projektu arhitekta Franje Gabrića iz tehničkog poduzeća ”Pionir” već 1935. godine za investitora ”Zemljovjeresijsku banku” pristupilo se energičnom preoblikovanju svih pročelja velike građevine.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Uslijedile su i višestruke rekonstrukcije i adaptacije prizemnih lokala, do 1940. godine povjeravane uglavnom istom tehničkom poduzeću i arhitektu, pri čemu je najbrojnije izmjene pretrpio sjeverozapadni ulični lokal. Od vrijedne secesijske stilizacije reprezentativne arhitekture palače Poppović, obilježene i pročeljnim kamenim pločama povezanim metalnim zakovicama te dekorativnim metalnim detaljima dijelova pročelja, polako s vremenom nije ostalo ništa.
U posljednjoj obnovi iz 2009. oštećen je Meštrovićev reljef
Prema arhivskoj fotodokumentaciji iz Muzeja grada Zagreba, Muzeja za umjetnost i obrt ili iz opsežne literature, kuća Poppović, ne možemo je, nažalost, više nazivati palačom, već je 1937. godine bila u cijelosti ogoljenih pročelja i pojednostavljenih volumenskih linija. Kroz povijest je u više navarata mijenjana i boja njezinih pročelja, od izvorne bijele, preko terakotnih tonova do sivkaste nijanse koja ju je ”oblačila” od obnove pročelja na glavnom gradskom trgu za Univerzijadu 1987. godine do posljednjeg uređenja pročelja, započetog početkom 2009. godine.
Uslijed neprikladnog učvršćenja skele na građevinu tijekom posljednje obnove pročelja došlo je i do oštećenja Meštrovićevog reljefa kojeg se saniralo hitnom restauracijom prema prethodnom odobrenju zagrebačkog Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode, kao nadležnog konzervatorskog tijela, iz iste 2009. godine. Građevina je pod skelom bila gotovo četiri godine, obnova je u Zavodu bila povjerena konzervatoru Silviju Novaku, odlukom kojeg je pročeljima, kojima, nažalost, nije vraćena vrijedna izvorna oblikovnost, ponovno određena boja terakote, povučena iz nekih povijesnih slojeva.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako je boja pročelja pojela Meštrovićevu kompoziciju
Dogodilo se tako da je trenutna boja pročelja ”pojela” Meštrovićevu alegorijsku kompoziciju koja zgodno predstavlja profesiju kućevlasnika Feodora Poppovića i koja je u sklopu predstavljanja Meštrovićeve arhitektonske plastike bila prikazana i u bečkom časopisu ”Der Architekt” 1912. godine. Nije slučajno Meštrovićeva keramika bila terakotno tonirana jer je upravo time uspjelo parirala izvornoj bijeloj podlozi pročelja Baraniayjeve arhitekture, koja je današnjom teraktonom bojom dijelom i poništavaju.
Prema navodima mr. sc. Dubravke Kisić, koja je upravo na temi restitucije izvornih pročelja palače Poppović 1992. godine u Leuvenu u Belgiji izradila i sjajan magistarski rad, za kuću Poppović su prije zagrebačke Univerzijade bili izrađeni detaljni konzervatorski projekti s brojnim minuciozno razrađenim detaljima, kojima je značajna građevina obilovala. Nažalost, za razliku od restitucije pročelja susjednih građevina u tom se razdoblju nije pristupilo i povratu izvorne oblikovnosti kuće Poppović, s kojom bi slika našeg središnjeg gradskog trga govorila posve drugačijim jezikom no što govori danas.
Ispravno je viđenje Dubravke Kisić kako ”čišćenje” dekoracija palače Poppović u stanje ogoljene oblikovnosti, kojem svjedočimo i danas, nije predstavljalo klasicistička nastojanja isticanja pripadajućih konstruktivnih sistema, već je ono jedan od primjera uobičajenih i čestih oblikovnih redukcija modernizama 1930-ih godina, kojima se nerijetko znala i ugroziti nasljeđena baština.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Intervencije na kući Poppović iziskivale bi povratak na izvorno
Preoblikovanje secesijske palače Poppović nije rezultiralo kvalitetnim zamjenskim rješenjem, poput onog na današnjoj uglovnici Feller-Stern na uglu Trga bana Jelačića 11 i Jurišićeve 1-1a. Zgrada Feller poznatog zagrebačkog proizvođača ljekovitog preparata ”Elsa Fluid”, Eugena Viktora Fellera, bila je ostvarena prema projektu arhitekta Vjekoslava Bastla, učenika velikog bečkog arhitekta Otta Wagnera, od građevinskog poduzeća ”Hönigsberg & Deutsch” 1905-1906. godine.
Bogat secesijski rječnik raščlambe pročelja i uglovnog rizalita natkrivenog kupolom, danas očuvan samo u dijelovima interijera koji se predstavljaju nespojivima s vanjskim plaštom građevine, žrtvovan je projektu purifikacije zgrade u modernistički slog prema projektu njemačkog arhitekta Petera Behrensa iz 1927.-1928. godine za investitora Otta Sterna. Za razliku od Behrensovog modernističkog traga u zagrebačkoj arhitektonskoj povijesti koji treba očuvati, intervencije bi na kući Poppović iziskivale poništavanje i povrat u vrijedno izvorno stanje. Kad tad.
Palača je bila prva narudžba za proslavljeni zagrebački atelijer
Palača Poppović značajna je iz više razloga. Među ostalim, ona je predstavljala i prvu narudžbu, uskoro proslavljenom zagrebačkom arhitektonskom atelijeru “Benedik & Baranyai”, u kojem je uspjela suradnja dvojice arhitekata, Slavka Benedika koji je od 1904. godine vodio administrativno-pravne i inženjerske poslove, te projektanta Aladara Baraniayja, rezultirala brojnim kvalitetnim projektima te zadivljujućom stavkom od šezdesetak izvedenih obiteljskih kuća i višestambenih građevina.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Povjesničarka umjetnosti i profesorica Jasna Galjer, koja je detaljnim znanstveno-istraživačkim radom zaokružila djelovanje sjajnog arhitektonskog atelijera, palaču Poppović, kao prvu iz niza Baranyaijevih donjogradskih uglovnica, lijepo povezuje s tadašnjim utjecajima i strujanjima u europskoj arhitekturi.
‘U pročeljima se očituju utjecaji Schöntala i Hoffmanna’
“Elementi pročelja koje prema Trgu završava altanom sa četiri stuba, s atektonskom zidnom oplatom od kamenih ploča pričvršćenih metalnim zakovicama, jasno očituju utjecaje bečkih suvremenika Otta Wagnera, Otta Schöntala i Josefa Hoffmanna transponirane u autentičnu arhitektoniku. Visoki zaobljeni ugao s velikom zaobljenom plohom dodatno je istaknut balkonskim rešetkama od kovanog željeza i reljefnim figuralnim frizom izvedenim u poznatoj zagrebačkoj tvornici keramike Josipa Kalline po predlošku Ivana Meštrovića.
Južno pročelje iz projekta restitucije pročelja palače Poppović mr. Dubravke Kisić
Baranyaijevu plodnu suradnju s umjetnicima, koja se u najrazličitijim iskazima očituje tijekom cijelog mu opusa, ovdje sjajno ilustrira stan i atelijer u kojem se neposredno po povratku iz Beča u Zagreb nastanio Tomislav Krizman, slikar i grafičar koji je u ovoj sredini značajan i kao pokretač umjetničkih zbivanja i začetnik modernog dizajna, a ta je ‘bohemska mansarda’ gotovo puna tri desetljeća funkcionirala kao njihov genius loci…”
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kuća vapi za rekonstrukcijom raskošnih secesijskih pročelja
Današnja uredna, no sterilna i naočigled oblikovno falična kuća Poppović vapi za faksimilnom rekonstrukcijom svojih izvorno raskošnih secesijskih pročelja, kojom će se možda u nekim vremenima izraženijeg senzibiliteta i osjećaja odgovornosti za grad povratiti njihov izvorni sjaj. Šteta je i da stanari, tijekom posljednje obnove godinama zakriljeni platnima skele, naposljetku zauzvrat nisu dobili stvarnu vrijednost koju kuća Poppović može dosegnuti samo restitucijom sjajnih izvornih pročelja.
Divno detaljiran, no, nažalost, arhivskom dokumentacijom neočuvan, secesijski plašt nekadašnje palače Poppović, koji ovdje prilažemo zahvaljujući sjajnom restitucijskom elaboratu iz magistarskog rada arhitektice Dubravke Kisić, danas ostaje samo sjetnim izrazom nekih davno minulih vremena, kojih mi, izgleda, više nismo dostojni.
Trenutna pročelja ocrtavaju aktualno ozračje glavnog trga
Graditi danas u neostilovima, koliko god se oni možda i većem broju građana sviđali, predstavlja grijeh ravan onom uništavanja baštinjenih slojeva koji grade povijest naših gradova i mjesta. No upravo stoga je naša dužnost skrbiti o baštinjenim slojevima svih razdoblja, među kojima i secesija opravdano zauzima svoje mjesto, i pokušavati ih očuvati u njihovim vrijednim izvornim stanjima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ako to ponekad podrazumijeva i njihovu restituciju, valja joj pristupati na krajnje pažljiv i posvećen način jer svako falsificiranje povijesnih slojeva ponovno predstavlja grijeh. Palača Poppović jedna je od takvih građevina koja je u spoju sa susjednom, istočno položenom secesijskom kućom zagrebačkog zubara Eugena Rada iz 1904.-1905. godine, trebala ostati vrijednim tragom kvalitetnog zagrebačkog razdoblja secesije na glavnom zagrebačkom trgu.
Tri su desetljeća vrijedne i prepoznatljive secesijske stilizacije, nažalost, smijenjena danas već i osamdesetgodišnjim zamjenskim rješenjem, i kroz par su prilika gubila šansu za povratom u izvorno stanje, premda, sagledavajući stanje zagrebačkog glavnog gradskog trga posljednjih petnaestak godina, možemo zaključiti da je, barem dok se okolnosti ne promjene nabolje, možda i bolje tako. Trenutna pročelja boje parizera nekoć sjajne i bijele palače Poppović svakako su sukladnija pivu i šatorskom ozračju glavnog trga našeg nekoć također bijelog Zagreb grada. S tim se ne moramo niti smijemo miriti, no, nažalost, toga itekako moramo biti svjesni.
Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.
Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, pretplatite se na Telegram.
Nekad veličanstvena Palača Poppović ovakva kakva je sad savršeno odgovara šatorskom ozračju glavnog trga
Zrinka Paladino piše o arhitektonskoj povijesti središnje gradske kuće koja je svakako sjajnija od današnjice
Današnja uredna, no sterilna i naočigled oblikovno falična kuća Poppović vapi za faksimilnom rekonstrukcijom svojih izvorno raskošnih secesijskih pročelja, kojom će se možda u nekim vremenima izraženijeg senzibiliteta i osjećaja odgovornosti za grad povratiti njihov izvorni sjaj. Šteta je i da stanari, tijekom posljednje obnove godinama zakriljeni platnima skele, naposljetku zauzvrat nisu dobili stvarnu vrijednost koju kuća Poppović može dosegnuti samo restitucijom sjajnih izvornih pročelja
U danima nogometne groznice koja zahvaća čitav svijet pa tako i Hrvatsku i Zagreb, koji se i golemim šatorom posred glavnog gradskog Trga bana Josipa Jelačića priprema za ugošćavanje brojnih navijača i njihovih hektolitara piva, valja se prisjetiti i nekih starih slika istog trga, koje kao da govore o nekom drugom središnjem prostoru nekog drugog i boljeg grada. Ako gradove predstavljaju ljudi i njihovi običaji, ispada da mi i nismo baš neka sreća po naš glavni grad, koji je poznavao i zahvalnije i kulturnije stanovnike.
U prilog toj tezi današnjom kolumnom posvećujemo se jednoj donjogradskoj uglovnici koja se opravdano može dičiti nazivom središnje gradske kuće jer nijedna zagrebačka građevina ne uživa urbanističku poziciju koju uživa nekadašnja palača Poppović, sjajno smještena na Trgu bana Josipa Jelačića 4, ali i uz pitoresknu, cvijećem obilježenu Splavnicu i ulicu Pod zidom. Stoga se valja malo posvetiti i njezinoj arhitektonskoj povijesti, svakako sjajnijoj od današnjice, koja, među ostalim, obiluje i sjajnim arhivskim fotografijama, starijim od stotinu godina.
Prvi Meštrovićev javni spomenik u Zagreba iz 1907.
Dojmljivo raskošnoj i secesijski stiliziranoj donjogradskoj stambenoj uglovnici s trgovačkim lokalima u prizemlju građevinska dozvola je izdana 1906., a uporabna dozvola već sljedeće, 1907. godine. Na netom dovršenoj trokatnoj trgovačko-stambenoj palači zagrebačkog trgovca i kućevlasnika Feodora Poppovića, Ivan Meštrović je 1907. godine na visini od oko 13 metara uglavio pet metara dugačak alegorijski reljef u polikromiranoj glaziranoj keramici s grupom likova koji simboliziraju trgovinu, a koji ujedno predstavlja i prvi njegov javni spomenik u Zagrebu.
Trima različito tretiranim pročeljima palača je dominirala vizurom središnjeg gradskog trga prema Dolcu, ali i Splavnicom i ulicom Pod zidom i u reprezentativnoj je izvornoj oblikovnosti, višestruko opisivanoj od brojnih eminentnih hrvatskih povjesničara umjetnosti i arhitekata, ostala očuvana do sredine tridesetih godina prošlog stoljeća, od kada je sukcesivno djelomično te naposljetku i rigidno preuobličavana.
Kroz godine su uslijedile višestruke rekonstrukcije i adaptacije
Prva djelomična izmjena izvornog stanja palače ostvarena je u izvedbi Antuna Resa 1915. godine preoblikovanjem prizemnog i mezaninskog dijela južno orijentiranog pročeljnog krila, koja izmjena je, naknadno i dodatno purificirana, ostala očuvanom do danas. Parcijalno višekratno adaptiranoj unutrašnjosti reprezentativne građevine 1928. godine ugrađeno je i dizalo, a nakon adaptacije podruma, prizemlja i mezanina s purifikacijom zapadnog pročelja u razini prizemlja i mezanina iz 1932. godine prema projektu arhitekta Franje Gabrića iz tehničkog poduzeća ”Pionir” već 1935. godine za investitora ”Zemljovjeresijsku banku” pristupilo se energičnom preoblikovanju svih pročelja velike građevine.
Uslijedile su i višestruke rekonstrukcije i adaptacije prizemnih lokala, do 1940. godine povjeravane uglavnom istom tehničkom poduzeću i arhitektu, pri čemu je najbrojnije izmjene pretrpio sjeverozapadni ulični lokal. Od vrijedne secesijske stilizacije reprezentativne arhitekture palače Poppović, obilježene i pročeljnim kamenim pločama povezanim metalnim zakovicama te dekorativnim metalnim detaljima dijelova pročelja, polako s vremenom nije ostalo ništa.
U posljednjoj obnovi iz 2009. oštećen je Meštrovićev reljef
Prema arhivskoj fotodokumentaciji iz Muzeja grada Zagreba, Muzeja za umjetnost i obrt ili iz opsežne literature, kuća Poppović, ne možemo je, nažalost, više nazivati palačom, već je 1937. godine bila u cijelosti ogoljenih pročelja i pojednostavljenih volumenskih linija. Kroz povijest je u više navarata mijenjana i boja njezinih pročelja, od izvorne bijele, preko terakotnih tonova do sivkaste nijanse koja ju je ”oblačila” od obnove pročelja na glavnom gradskom trgu za Univerzijadu 1987. godine do posljednjeg uređenja pročelja, započetog početkom 2009. godine.
Uslijed neprikladnog učvršćenja skele na građevinu tijekom posljednje obnove pročelja došlo je i do oštećenja Meštrovićevog reljefa kojeg se saniralo hitnom restauracijom prema prethodnom odobrenju zagrebačkog Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode, kao nadležnog konzervatorskog tijela, iz iste 2009. godine. Građevina je pod skelom bila gotovo četiri godine, obnova je u Zavodu bila povjerena konzervatoru Silviju Novaku, odlukom kojeg je pročeljima, kojima, nažalost, nije vraćena vrijedna izvorna oblikovnost, ponovno određena boja terakote, povučena iz nekih povijesnih slojeva.
Kako je boja pročelja pojela Meštrovićevu kompoziciju
Dogodilo se tako da je trenutna boja pročelja ”pojela” Meštrovićevu alegorijsku kompoziciju koja zgodno predstavlja profesiju kućevlasnika Feodora Poppovića i koja je u sklopu predstavljanja Meštrovićeve arhitektonske plastike bila prikazana i u bečkom časopisu ”Der Architekt” 1912. godine. Nije slučajno Meštrovićeva keramika bila terakotno tonirana jer je upravo time uspjelo parirala izvornoj bijeloj podlozi pročelja Baraniayjeve arhitekture, koja je današnjom teraktonom bojom dijelom i poništavaju.
Prema navodima mr. sc. Dubravke Kisić, koja je upravo na temi restitucije izvornih pročelja palače Poppović 1992. godine u Leuvenu u Belgiji izradila i sjajan magistarski rad, za kuću Poppović su prije zagrebačke Univerzijade bili izrađeni detaljni konzervatorski projekti s brojnim minuciozno razrađenim detaljima, kojima je značajna građevina obilovala. Nažalost, za razliku od restitucije pročelja susjednih građevina u tom se razdoblju nije pristupilo i povratu izvorne oblikovnosti kuće Poppović, s kojom bi slika našeg središnjeg gradskog trga govorila posve drugačijim jezikom no što govori danas.
Ispravno je viđenje Dubravke Kisić kako ”čišćenje” dekoracija palače Poppović u stanje ogoljene oblikovnosti, kojem svjedočimo i danas, nije predstavljalo klasicistička nastojanja isticanja pripadajućih konstruktivnih sistema, već je ono jedan od primjera uobičajenih i čestih oblikovnih redukcija modernizama 1930-ih godina, kojima se nerijetko znala i ugroziti nasljeđena baština.
Intervencije na kući Poppović iziskivale bi povratak na izvorno
Preoblikovanje secesijske palače Poppović nije rezultiralo kvalitetnim zamjenskim rješenjem, poput onog na današnjoj uglovnici Feller-Stern na uglu Trga bana Jelačića 11 i Jurišićeve 1-1a. Zgrada Feller poznatog zagrebačkog proizvođača ljekovitog preparata ”Elsa Fluid”, Eugena Viktora Fellera, bila je ostvarena prema projektu arhitekta Vjekoslava Bastla, učenika velikog bečkog arhitekta Otta Wagnera, od građevinskog poduzeća ”Hönigsberg & Deutsch” 1905-1906. godine.
Bogat secesijski rječnik raščlambe pročelja i uglovnog rizalita natkrivenog kupolom, danas očuvan samo u dijelovima interijera koji se predstavljaju nespojivima s vanjskim plaštom građevine, žrtvovan je projektu purifikacije zgrade u modernistički slog prema projektu njemačkog arhitekta Petera Behrensa iz 1927.-1928. godine za investitora Otta Sterna. Za razliku od Behrensovog modernističkog traga u zagrebačkoj arhitektonskoj povijesti koji treba očuvati, intervencije bi na kući Poppović iziskivale poništavanje i povrat u vrijedno izvorno stanje. Kad tad.
Palača je bila prva narudžba za proslavljeni zagrebački atelijer
Palača Poppović značajna je iz više razloga. Među ostalim, ona je predstavljala i prvu narudžbu, uskoro proslavljenom zagrebačkom arhitektonskom atelijeru “Benedik & Baranyai”, u kojem je uspjela suradnja dvojice arhitekata, Slavka Benedika koji je od 1904. godine vodio administrativno-pravne i inženjerske poslove, te projektanta Aladara Baraniayja, rezultirala brojnim kvalitetnim projektima te zadivljujućom stavkom od šezdesetak izvedenih obiteljskih kuća i višestambenih građevina.
Povjesničarka umjetnosti i profesorica Jasna Galjer, koja je detaljnim znanstveno-istraživačkim radom zaokružila djelovanje sjajnog arhitektonskog atelijera, palaču Poppović, kao prvu iz niza Baranyaijevih donjogradskih uglovnica, lijepo povezuje s tadašnjim utjecajima i strujanjima u europskoj arhitekturi.
‘U pročeljima se očituju utjecaji Schöntala i Hoffmanna’
“Elementi pročelja koje prema Trgu završava altanom sa četiri stuba, s atektonskom zidnom oplatom od kamenih ploča pričvršćenih metalnim zakovicama, jasno očituju utjecaje bečkih suvremenika Otta Wagnera, Otta Schöntala i Josefa Hoffmanna transponirane u autentičnu arhitektoniku. Visoki zaobljeni ugao s velikom zaobljenom plohom dodatno je istaknut balkonskim rešetkama od kovanog željeza i reljefnim figuralnim frizom izvedenim u poznatoj zagrebačkoj tvornici keramike Josipa Kalline po predlošku Ivana Meštrovića.
Baranyaijevu plodnu suradnju s umjetnicima, koja se u najrazličitijim iskazima očituje tijekom cijelog mu opusa, ovdje sjajno ilustrira stan i atelijer u kojem se neposredno po povratku iz Beča u Zagreb nastanio Tomislav Krizman, slikar i grafičar koji je u ovoj sredini značajan i kao pokretač umjetničkih zbivanja i začetnik modernog dizajna, a ta je ‘bohemska mansarda’ gotovo puna tri desetljeća funkcionirala kao njihov genius loci…”
Kuća vapi za rekonstrukcijom raskošnih secesijskih pročelja
Današnja uredna, no sterilna i naočigled oblikovno falična kuća Poppović vapi za faksimilnom rekonstrukcijom svojih izvorno raskošnih secesijskih pročelja, kojom će se možda u nekim vremenima izraženijeg senzibiliteta i osjećaja odgovornosti za grad povratiti njihov izvorni sjaj. Šteta je i da stanari, tijekom posljednje obnove godinama zakriljeni platnima skele, naposljetku zauzvrat nisu dobili stvarnu vrijednost koju kuća Poppović može dosegnuti samo restitucijom sjajnih izvornih pročelja.
Divno detaljiran, no, nažalost, arhivskom dokumentacijom neočuvan, secesijski plašt nekadašnje palače Poppović, koji ovdje prilažemo zahvaljujući sjajnom restitucijskom elaboratu iz magistarskog rada arhitektice Dubravke Kisić, danas ostaje samo sjetnim izrazom nekih davno minulih vremena, kojih mi, izgleda, više nismo dostojni.
Trenutna pročelja ocrtavaju aktualno ozračje glavnog trga
Graditi danas u neostilovima, koliko god se oni možda i većem broju građana sviđali, predstavlja grijeh ravan onom uništavanja baštinjenih slojeva koji grade povijest naših gradova i mjesta. No upravo stoga je naša dužnost skrbiti o baštinjenim slojevima svih razdoblja, među kojima i secesija opravdano zauzima svoje mjesto, i pokušavati ih očuvati u njihovim vrijednim izvornim stanjima.
Ako to ponekad podrazumijeva i njihovu restituciju, valja joj pristupati na krajnje pažljiv i posvećen način jer svako falsificiranje povijesnih slojeva ponovno predstavlja grijeh. Palača Poppović jedna je od takvih građevina koja je u spoju sa susjednom, istočno položenom secesijskom kućom zagrebačkog zubara Eugena Rada iz 1904.-1905. godine, trebala ostati vrijednim tragom kvalitetnog zagrebačkog razdoblja secesije na glavnom zagrebačkom trgu.
Tri su desetljeća vrijedne i prepoznatljive secesijske stilizacije, nažalost, smijenjena danas već i osamdesetgodišnjim zamjenskim rješenjem, i kroz par su prilika gubila šansu za povratom u izvorno stanje, premda, sagledavajući stanje zagrebačkog glavnog gradskog trga posljednjih petnaestak godina, možemo zaključiti da je, barem dok se okolnosti ne promjene nabolje, možda i bolje tako. Trenutna pročelja boje parizera nekoć sjajne i bijele palače Poppović svakako su sukladnija pivu i šatorskom ozračju glavnog trga našeg nekoć također bijelog Zagreb grada. S tim se ne moramo niti smijemo miriti, no, nažalost, toga itekako moramo biti svjesni.