Autosugestija navodno zna biti moćna stvar. Od kultne rečenice “Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujemo”, koju je Slavko Štimac ponavljao u filmu Sjećaš li se Dolly Bell, u domaćoj popularnoj kulturi prisutna je – pa makar i u dijelom ironičnom kontekstu – kao mogućnost da se naporom subjektivne volje utječe na objektivnu stvarnost.
Sasvim običan poraz
Od pada komunizma, na prvim pravim mirnodopskim izborima, onima 3. siječnja 2000. godine politička pozicija SDP-a bila je jasna – ta stranka, sa svojim koalicijskim partnerima, a kasnije i sama, ravnopravan je suparnik HDZ-u u borbi za vlast.
Danas, skoro dva desetljeća kasnije, rečenica poput one da se “za SDP tri mandata na europskim izborima mogu smatrati dobrim rezultatom” zvuči kao najobičnija konstatacija na svijetu. Na izborima u svibnju, međutim, birat će se 12 (ili možda 11, Brexit…) zastupnika. Riječ “uspjeh” pored rezultata SDP-a od četvrtine osvojenih mandata samo pokazuje koliko je dubok poraz te stranke.
Ni milisekunda dvojbe
Hrvatska je dvaput dosad išla na europske izbore. Oni prijevremeni, na mandat od samo godinu dana, održani su 2013. godine. SDP-u su donijeli poraz, o tome nitko nije ni najmanje dvojio, iako je koalicijska lista (tu su bili još HNS i HSU) koju je predvodila ta stranka osvojila 32,07 posto glasova i pet mandata za socijaldemokrate. HDZ-ova koalicija je, međutim, dobila 0,79 postotnih bodova više i Milanovićeva stranka je tretirana kao gubitnička.
Godinu kasnije, razlika je bila mnogo veća. HDZ-ova koalicija šest stranaka dobila je 41,42 posto glasova, a SDP-ova 29,93 posto. Koalicija lijevog centra, kojoj se pridružio i IDS, dijelila je četiri mandata, SDP je osvojio tri, ali je jedan, odlaskom Nevena Mimice za europskog povjerenika prepustio IDS-u. Tridesetak posto osvojenih glasova i tri mandata, međutim, nitko ni za jednu jedinu milisekundu nije tretirao nimalo drugačije od onog što su bili – kao težak i uvjerljiv poraz.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Poraz kojemu je, istina, kumovao spektakularni unutarstranački obračun s izbacivanjem Slavka Linića iz Vlade (a malo kasnije i iz stranke) usred izborne kampanje i poraz koji se (krajnje neuspješno) pokušavao ublažiti pričom o tome da vladajuće stranke u pravilu lošije prolaze na europskim izborima.
Rikverc nije napredak
Stoga je SDP-ovo smišljeno samospuštanje ljestvice uspješnosti na 203.042 glasa – koliko su tad osvojili po preferencijalnim glasovima samo njihovih kandidata na zajedničkoj listi – tek još jedan pokazatelj koliko je porazna aktualna situacija te stranke. Socijaldemokrati kao da se ukopavaju sve dublje i dublje, ne bi li jednog lijepog dana mogli početi ozareno tvrditi kako svakoga dana u svakom pogledu sve više napreduju.
Kako rikverc nije napredak, tri mandata i eventualnih dvjestotinjak tisuća, ili očekivanih 15-20 posto glasova na europskim izborima, bit će jako loš rezultat SDP-a. Činjenica da bi takav rezultat možda mogao biti tretiran i kao bolji od očekivanog samo će podebljati prethodnu konstataciju. Veliki zaostatak za HDZ-om mogao bi, pritom, značiti i simboličan početak kraja skoro dvodesetljetnog ključnog hrvatskog političkog rivalstva. A onda se, takav bi mogao biti zahtjev vremena, otvara prostor i za početak jednog divnog prijateljstva.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nemojmo se lagati, broj mandata koji SDP očekuje na EU izborima samo dokazuje razinu njihove propasti
SDP je bio ravnopravan suparnik HDZ-u od kraja rata naovamo. Takva pozicija počinje biti stvar prošlosti
Autosugestija navodno zna biti moćna stvar. Od kultne rečenice “Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujemo”, koju je Slavko Štimac ponavljao u filmu Sjećaš li se Dolly Bell, u domaćoj popularnoj kulturi prisutna je – pa makar i u dijelom ironičnom kontekstu – kao mogućnost da se naporom subjektivne volje utječe na objektivnu stvarnost.
Autosugestija, čak i ona ponavljana zavidnom upornošću jednog Davora Bernardića, međutim, za SDP neće biti dovoljna. Jedini jasno predvidiv ishod europskih izbora krajem svibnja je taj da će HDZ uvjerljivo pobijediti. Bez obzira na psihološke trikove i magiju new age samopomoći, taj ishod znači isključivo samo jednu stvar – temeljiti politički poraz SDP-a. Sve ostalo je autosugestija i pokušaj PR manipulacije javnošću.
Sasvim običan poraz
Od pada komunizma, na prvim pravim mirnodopskim izborima, onima 3. siječnja 2000. godine politička pozicija SDP-a bila je jasna – ta stranka, sa svojim koalicijskim partnerima, a kasnije i sama, ravnopravan je suparnik HDZ-u u borbi za vlast.
Danas, skoro dva desetljeća kasnije, rečenica poput one da se “za SDP tri mandata na europskim izborima mogu smatrati dobrim rezultatom” zvuči kao najobičnija konstatacija na svijetu. Na izborima u svibnju, međutim, birat će se 12 (ili možda 11, Brexit…) zastupnika. Riječ “uspjeh” pored rezultata SDP-a od četvrtine osvojenih mandata samo pokazuje koliko je dubok poraz te stranke.
Ni milisekunda dvojbe
Hrvatska je dvaput dosad išla na europske izbore. Oni prijevremeni, na mandat od samo godinu dana, održani su 2013. godine. SDP-u su donijeli poraz, o tome nitko nije ni najmanje dvojio, iako je koalicijska lista (tu su bili još HNS i HSU) koju je predvodila ta stranka osvojila 32,07 posto glasova i pet mandata za socijaldemokrate. HDZ-ova koalicija je, međutim, dobila 0,79 postotnih bodova više i Milanovićeva stranka je tretirana kao gubitnička.
Godinu kasnije, razlika je bila mnogo veća. HDZ-ova koalicija šest stranaka dobila je 41,42 posto glasova, a SDP-ova 29,93 posto. Koalicija lijevog centra, kojoj se pridružio i IDS, dijelila je četiri mandata, SDP je osvojio tri, ali je jedan, odlaskom Nevena Mimice za europskog povjerenika prepustio IDS-u. Tridesetak posto osvojenih glasova i tri mandata, međutim, nitko ni za jednu jedinu milisekundu nije tretirao nimalo drugačije od onog što su bili – kao težak i uvjerljiv poraz.
Poraz kojemu je, istina, kumovao spektakularni unutarstranački obračun s izbacivanjem Slavka Linića iz Vlade (a malo kasnije i iz stranke) usred izborne kampanje i poraz koji se (krajnje neuspješno) pokušavao ublažiti pričom o tome da vladajuće stranke u pravilu lošije prolaze na europskim izborima.
Rikverc nije napredak
Stoga je SDP-ovo smišljeno samospuštanje ljestvice uspješnosti na 203.042 glasa – koliko su tad osvojili po preferencijalnim glasovima samo njihovih kandidata na zajedničkoj listi – tek još jedan pokazatelj koliko je porazna aktualna situacija te stranke. Socijaldemokrati kao da se ukopavaju sve dublje i dublje, ne bi li jednog lijepog dana mogli početi ozareno tvrditi kako svakoga dana u svakom pogledu sve više napreduju.
Kako rikverc nije napredak, tri mandata i eventualnih dvjestotinjak tisuća, ili očekivanih 15-20 posto glasova na europskim izborima, bit će jako loš rezultat SDP-a. Činjenica da bi takav rezultat možda mogao biti tretiran i kao bolji od očekivanog samo će podebljati prethodnu konstataciju. Veliki zaostatak za HDZ-om mogao bi, pritom, značiti i simboličan početak kraja skoro dvodesetljetnog ključnog hrvatskog političkog rivalstva. A onda se, takav bi mogao biti zahtjev vremena, otvara prostor i za početak jednog divnog prijateljstva.