Novinari su inzistirali i dalje. “Pitajte mene što god želite”, kazao je Plenković. (Uz blagi smiješak).
Gdje je hrabrost, gdje je stav?
Prije samo dva mjeseca, premijer je u razgovoru s novinarima žestoko napao druge protukandidate, a mediji su procijenili da je posebno ciljao na Miroslava Škoru koji je tad bio još u početnoj fazi kampanje. “Imate predsjedničke kandidate koji se javljaju samo preko društvenih mreža. Gdje je tu hrabrost, gdje je tu stav? Koji je to žanr politike, kako će taj govoriti o fiskalnoj konsolidaciji, o gospodarskom rastu, o respektu koji imamo u međunarodnoj zajednici”, pitao se Plenković.
Jučer je njegova predsjednička kandidatkinja uz pomoć detaljnih uputa s blesimetra odradila svoju kandidaturu i pobjegla od pitanja. “Gdje je tu hrabrost, gdje je tu stav”, pitao bi se vjerojatno onaj Plenković s početka kolovoza. Ovom današnjem je ostalo da preokrene očima i kaže kako se, eto, njega može pitati što god novinari žele. Kao što, uostalom, sve češće pitaju i Škoru i Zorana Milanovića koji rutinski i ležerno odgovaraju na novinarska pitanja.
Ta Plenkovićeva distanca prema svojoj predsjedničkoj kandidatkinji i izostanak najmanjeg pokušaja da se pokuša opravdati potez Grabar-Kitarović kao da pokazuju novu dinamiku u odnosu stranke, predsjednice i premijera pred kampanju koja bi mogla definirati buduća zbivanja u HDZ-u i na domaćoj političkoj sceni.
“Teren” (ni)je upitan
Pojedini stranački dužnosnici još su se preko ljeta žalili na stanje u stranci i tvrdili da, što se tiče predsjedničke kampanje, atmosfera nije ni izbliza onoj otprije pet godina. Upravo bi HDZ, koji zasad jedini stoji iza kandidature Grabar-Kitarović, trebao odraditi lavovski dio posla za nju u kampanji – čuveni “teren” se u analizama pobjede Grabar-Kitarović 2015. godine isticao kao jedan od glavnih razloga uspjeha.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No, zadnjih je mjeseci bilo jasno da neki od viđenijih HDZ-ovaca uopće nisu zadovoljni, pogotovo činjenicom da je predsjednica odgađala službeno objaviti kandidaturu. Kad je konačno jučer potvrđeno da će danas to učiniti, član središnjih tijela stranke ironično je komentirao: „Navodno će biti lijep, sunčan dan”.
Ipak, stranački izvori skloni Plenkoviću uvjereni su da ovoga puta na terenu neće biti „labudova”. Iako u javnosti ova situacija povremeno asocira na kandidaturu Andrije Hebranga, koji je 2010. godine kao kandidat HDZ-a propao u prvom krugu jer se stranka podijelila između još dva kandidata koja su dolazila iz HDZ-a (Nadana Vidoševića i Dragan Primorca), te nezavisnog Milana Bandića, izvori iz vodstva stranke tvrde da to nije usporedivo: „Ovdje je stranka stala iza jednog kandidata i to je to”.
Odvlačenje na druge teme
Jednako uvjereno u to da je sve u redu iz stožera Grabar-Kitarović pravdaju izostanak mogućnosti odgovaranja na novinarska pitanja, ističući da su ostali kandidati objavili svoju kandidaturu na društvenim mrežama, a da je predsjednica to htjela učiniti “uživo, a ne virtualno”. Na opasku da je Milanović odgovarao na pitanja novinara, uzvraćaju da je prvu informaciju – svoj slogan – objavio na Facebooku.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No, kad je već okupila novinare, nije jasno zbog čega im nije dala da postavljaju pitanja. I za to u njezinom stožeru imaju objašnjenje: Grabar-Kitarović nije dnevno-politički komentator zbivanja, a pitanja bi, vele, učinila upravo to, “odvukla težište najave kandidature na druge teme”.
Hoće li i u kampanji Grabar-Kitarović izbjegavati odvlačenja težišta na druge teme, recimo, kad bude izložena kritikama protukandidata? “Odgovorit će kad bude smatrala shodnim”, kažu u stožeru. Ta formulacija otvara, međutim, vrlo širok prostor špekulacijama – recimo, hoće li predsjednica uopće sudjelovati u predizbornim sučeljavanjima? Ili će se javnost morati zadovoljiti s time da može “pitati što hoće” – premijera Plenkovića?
Ratničke boje zbog Milanovića
S obzirom na nezgodnu situaciju u kojoj se predsjednica nalazi u pogledu svog odnosa s jedinom strankom koja je podržava, logično je pretpostaviti da će njeni javni istupi biti dozirani poput izrazito snažnog lijeka. Nekoliko kapi, što manje pitanja i – doviđenja. Onako kako smo svjedočili jučer, ali i u najvećem dijelu njezinog mandata na Pantovčaku.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prije pet godina je, međutim, situacija bila sasvim drugačija: Kolinda Grabar-Kitarović bila je jasna opozicijska kandidatkinja. Njena oporbena pozicija nije proizlazila prvenstveno iz odnosa prema tadašnjem predsjedniku Ivi Josipoviću. Ne, Grabar-Kitarović se te 2014. godine farbala u ratničke boje najviše radi bitke s Vladom Zorana Milanovića.
Na predstavljanju njenog izbornog programa “Za bolju Hrvatsku” u studenom 2014. godine Grabar-Kitarović je poručivala kako su bolji “novi izbori nego još godinu dana mandata ove nesposobne vlade”, kako “Hrvatska ide u krivom smjeru, a nesposobna i neučinkovita vlada nije učinila ništa da se u Hrvatskoj danas bolje živi”, tvrdila da se “neće libiti lupiti šakom o stol predsjedniku Vlade niti pozvati na odgovornost bilo kojeg ministra”, a kasnije u kampanji je slabo povlačenje novca iz EU fondova čak ocijenila “ravnim veleizdaji”.
Osam dana
Pet godina kasnije, Grabar-Kitarović nas na startu nove kampanje uvjerava da predsjednik “mora biti jamac temeljnih načela i vrijednosti naše demokratske države, uvijek iznad svakodnevne politike”. Koliko je bila uvjerljiva u tom željenom plivanju “iznad svakodnevne politike” koje bi joj možda ostavilo nužnu distancu u odnosu na Plenkovića, najbolje govori brojka – osam. Toliko je, naime, dana 2015. godine trebalo od trenutka kad je položila predsjedničku prisegu do priopćenja s Pantovčaka kojim je tražila ostavku tadašnjeg predsjednika Vlade Zorana Milanovića.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vlada Andreja Plenkovića danas je po anketama tek nešto manje nepopularna od one Zorana Milanovića u rujnu 2014. godine. A Kolinda Grabar-Kitarović više nije furiozna oporbena kandidatkinja, već pomalo umorna kandidatkinja establišmenta.
Osnovni problem Grabar-Kitarović: Od furiozne nove nade pretvorila se u umornu kandidatkinju establišmenta
Premijer čak nije ni pokušao braniti odluku predsjednice da izbjegava novinarska pitanja
Koliko je u svom mandatu bila uvjerljiva u jučer spominjanom plivanju “iznad svakodnevne politike” koje bi joj danas možda ostavilo nužnu distancu u odnosu na Plenkovića, najbolje govori brojka - osam. Toliko je, naime, dana 2015. godine trebalo od trenutka kad je položila predsjedničku prisegu do priopćenja s Pantovčaka kojim je tražila ostavku tadašnjeg predsjednika Vlade Zorana Milanovića.
Nije ni čudno da je izgledao kao da mu je neugodno. Ispred njega bila je gomila mikrofona i jedno pitanje – zašto predsjednica Republike ne želi odgovarati na novinarska pitanja ni na najavi svoje kandidature za drugi mandat. Predsjednik Vlade Andrej Plenković pogledao je negdje u daljinu, onako kako ljudi obično rade kad nisu u najugodnijoj situaciji i zakolutao očima: “To ćete pitati nju i njenu ekipu”.
Novinari su inzistirali i dalje. “Pitajte mene što god želite”, kazao je Plenković. (Uz blagi smiješak).
Gdje je hrabrost, gdje je stav?
Prije samo dva mjeseca, premijer je u razgovoru s novinarima žestoko napao druge protukandidate, a mediji su procijenili da je posebno ciljao na Miroslava Škoru koji je tad bio još u početnoj fazi kampanje. “Imate predsjedničke kandidate koji se javljaju samo preko društvenih mreža. Gdje je tu hrabrost, gdje je tu stav? Koji je to žanr politike, kako će taj govoriti o fiskalnoj konsolidaciji, o gospodarskom rastu, o respektu koji imamo u međunarodnoj zajednici”, pitao se Plenković.
Jučer je njegova predsjednička kandidatkinja uz pomoć detaljnih uputa s blesimetra odradila svoju kandidaturu i pobjegla od pitanja. “Gdje je tu hrabrost, gdje je tu stav”, pitao bi se vjerojatno onaj Plenković s početka kolovoza. Ovom današnjem je ostalo da preokrene očima i kaže kako se, eto, njega može pitati što god novinari žele. Kao što, uostalom, sve češće pitaju i Škoru i Zorana Milanovića koji rutinski i ležerno odgovaraju na novinarska pitanja.
Ta Plenkovićeva distanca prema svojoj predsjedničkoj kandidatkinji i izostanak najmanjeg pokušaja da se pokuša opravdati potez Grabar-Kitarović kao da pokazuju novu dinamiku u odnosu stranke, predsjednice i premijera pred kampanju koja bi mogla definirati buduća zbivanja u HDZ-u i na domaćoj političkoj sceni.
“Teren” (ni)je upitan
Pojedini stranački dužnosnici još su se preko ljeta žalili na stanje u stranci i tvrdili da, što se tiče predsjedničke kampanje, atmosfera nije ni izbliza onoj otprije pet godina. Upravo bi HDZ, koji zasad jedini stoji iza kandidature Grabar-Kitarović, trebao odraditi lavovski dio posla za nju u kampanji – čuveni “teren” se u analizama pobjede Grabar-Kitarović 2015. godine isticao kao jedan od glavnih razloga uspjeha.
No, zadnjih je mjeseci bilo jasno da neki od viđenijih HDZ-ovaca uopće nisu zadovoljni, pogotovo činjenicom da je predsjednica odgađala službeno objaviti kandidaturu. Kad je konačno jučer potvrđeno da će danas to učiniti, član središnjih tijela stranke ironično je komentirao: „Navodno će biti lijep, sunčan dan”.
Ipak, stranački izvori skloni Plenkoviću uvjereni su da ovoga puta na terenu neće biti „labudova”. Iako u javnosti ova situacija povremeno asocira na kandidaturu Andrije Hebranga, koji je 2010. godine kao kandidat HDZ-a propao u prvom krugu jer se stranka podijelila između još dva kandidata koja su dolazila iz HDZ-a (Nadana Vidoševića i Dragan Primorca), te nezavisnog Milana Bandića, izvori iz vodstva stranke tvrde da to nije usporedivo: „Ovdje je stranka stala iza jednog kandidata i to je to”.
Odvlačenje na druge teme
Jednako uvjereno u to da je sve u redu iz stožera Grabar-Kitarović pravdaju izostanak mogućnosti odgovaranja na novinarska pitanja, ističući da su ostali kandidati objavili svoju kandidaturu na društvenim mrežama, a da je predsjednica to htjela učiniti “uživo, a ne virtualno”. Na opasku da je Milanović odgovarao na pitanja novinara, uzvraćaju da je prvu informaciju – svoj slogan – objavio na Facebooku.
No, kad je već okupila novinare, nije jasno zbog čega im nije dala da postavljaju pitanja. I za to u njezinom stožeru imaju objašnjenje: Grabar-Kitarović nije dnevno-politički komentator zbivanja, a pitanja bi, vele, učinila upravo to, “odvukla težište najave kandidature na druge teme”.
Hoće li i u kampanji Grabar-Kitarović izbjegavati odvlačenja težišta na druge teme, recimo, kad bude izložena kritikama protukandidata? “Odgovorit će kad bude smatrala shodnim”, kažu u stožeru. Ta formulacija otvara, međutim, vrlo širok prostor špekulacijama – recimo, hoće li predsjednica uopće sudjelovati u predizbornim sučeljavanjima? Ili će se javnost morati zadovoljiti s time da može “pitati što hoće” – premijera Plenkovića?
Ratničke boje zbog Milanovića
S obzirom na nezgodnu situaciju u kojoj se predsjednica nalazi u pogledu svog odnosa s jedinom strankom koja je podržava, logično je pretpostaviti da će njeni javni istupi biti dozirani poput izrazito snažnog lijeka. Nekoliko kapi, što manje pitanja i – doviđenja. Onako kako smo svjedočili jučer, ali i u najvećem dijelu njezinog mandata na Pantovčaku.
Prije pet godina je, međutim, situacija bila sasvim drugačija: Kolinda Grabar-Kitarović bila je jasna opozicijska kandidatkinja. Njena oporbena pozicija nije proizlazila prvenstveno iz odnosa prema tadašnjem predsjedniku Ivi Josipoviću. Ne, Grabar-Kitarović se te 2014. godine farbala u ratničke boje najviše radi bitke s Vladom Zorana Milanovića.
Na predstavljanju njenog izbornog programa “Za bolju Hrvatsku” u studenom 2014. godine Grabar-Kitarović je poručivala kako su bolji “novi izbori nego još godinu dana mandata ove nesposobne vlade”, kako “Hrvatska ide u krivom smjeru, a nesposobna i neučinkovita vlada nije učinila ništa da se u Hrvatskoj danas bolje živi”, tvrdila da se “neće libiti lupiti šakom o stol predsjedniku Vlade niti pozvati na odgovornost bilo kojeg ministra”, a kasnije u kampanji je slabo povlačenje novca iz EU fondova čak ocijenila “ravnim veleizdaji”.
Osam dana
Pet godina kasnije, Grabar-Kitarović nas na startu nove kampanje uvjerava da predsjednik “mora biti jamac temeljnih načela i vrijednosti naše demokratske države, uvijek iznad svakodnevne politike”. Koliko je bila uvjerljiva u tom željenom plivanju “iznad svakodnevne politike” koje bi joj možda ostavilo nužnu distancu u odnosu na Plenkovića, najbolje govori brojka – osam. Toliko je, naime, dana 2015. godine trebalo od trenutka kad je položila predsjedničku prisegu do priopćenja s Pantovčaka kojim je tražila ostavku tadašnjeg predsjednika Vlade Zorana Milanovića.
Vlada Andreja Plenkovića danas je po anketama tek nešto manje nepopularna od one Zorana Milanovića u rujnu 2014. godine. A Kolinda Grabar-Kitarović više nije furiozna oporbena kandidatkinja, već pomalo umorna kandidatkinja establišmenta.