Dali su otkaze, preselili u Gorski kotar i napravili biznis usred ničega. Uzgajaju ovce za najbolje restorane
Ivanka i Damir Lenac napustili su Opatiju i napravili farmu podno Risnjaka koja opskrbljuje ekskluzivne lokale poput Pelegrinija i Mana
U današnje vrijeme, zahvaljujući upravo inovacijama koje nam pružaju proizvodi tehnološke revolucije, uspješna poslovanja nisu rezervirana isključivo za urbana središta, velike korporacije i najmodernije djelatnosti. Napreci u tehnologiji omogućuju da i oni u zabačenijim dijelovima zemlje koji njeguju neke od najstarijih djelatnosti, imaju jednake mogućnosti stvoriti uspješna poslovanja bez obzira na to gdje se nalaze i čime se bave.
No, sve blagodati koje moderna tehnologija pruža iskoristive su jedino ukoliko postoji kvalitetna infrastruktura koja podrazumijeva najbolju pokrivenost diljem zemlje, najbolju podatkovnu vezu, kvalitetan zvuk. Jednu od najboljih mreža na razini čitavoga svijeta imamo upravo u Hrvatskoj, a ona je izvrstan preduvjet za napredak i uspjeh, uvijek i svugdje. Sve navedeno, u kombinaciji s ambicioznim ljudima koji imaju jasne vizije, rezultira motivirajućim poslovnim pričama koje inspiriraju čitavo društvo. A sljedeća priča je upravo jedna od takvih. Sadržaj donosi HT, najbolja mreža u Hrvatskoj
“Imate sreće što danas nema padalina, pa možemo bez problema do farme. Kiša je prije nekoliko dana otopila većinu snijega, tako da je put očišćen”, govori nam u svojem dvorištu gospođa Ivanka Lenac, inače vlasnica farme romanovskih ovaca “Queen Sheep”. Usmjerila nas je prema džipu koji nas je trebao odvesti nekoliko kilometara dalje do doline Suha rečina, podno Risnjaka, gdje žive njihove ovce. Za upravljačem nas je dočekao njezin suprug Damir Lenac. Sjeli smo na ugrijana kožnata sjedala što je odličan dodatak opremi kada se nalaziš u Gorskom kotaru i kad je vani temperatura zraka -3, a šibanje ledenog vjetra stvara onaj subjektivni osjećaj kao da je -10 stupnjeva.
Sišli smo sa Zelina Mrzlovodičkog, glavne seoske ceste, gdje Damir i Ivanka imaju kuću te drndavim makadamskim putem nastavili dalje prema farmi. “Ovo sa strane je davnih dana bio rudnik, a prije toga su se na ovom području sjekla drva. Tada je ova cesta po kojoj se vozimo bila uskotračna pruga kojom su vagoni prenosili trupce do glavne ceste. Kasnije su šumari skinuli prugu i sada je to šumska cesta koja povezuje naše selo s Risnjakom.”
Taj je put, objašnjava dalje Damir, i službena planinarska staza kojom se može direktno doći do vrha. “Krenete li od glavne ceste do gore ćete imati označeno nekih tri sata i pedeset minuta hoda, što je oko 12 kilometara. Naša farma je negdje iza drugog kilometra, na 820 metara nadmorske visine”, najavljuje Damir.
Ruske romanovske ovce u goranskom kraju
Farma “Queen Sheep” prostire se na 10,8 hektara zemlje. Tu se, uz prostrane pašnjake, nalaze tri velike štale iz kojih se čuje glasno meketanje, prostrani vrtić za janjad, te montažna drvena kućica za dvojicu pastira koji svakodnevno brinu o stadima. Na farmi trenutačno obitava nešto manje od četiri stotine romanovskih ovaca i još toliko janjadi. Riječ je o pasmini ovce koja potječe iz Rusije, točnije iz okolice grada Romanovo-Borisoglebsk, sjeveroistočno od Moskve. Pretpostavlja se da je nastala križanjem sjevernosibirske ovce i muflona te je jedina pasmina ovaca na svijetu koju čovjek nije križao. Nastala u prirodnom okruženju, bila je divlja sve dok je Rusi nisu pripitomili. Tijekom godina je dobila i prefiks “carska” jer se uzgajala za carsku obitelj Romanov.
“Čini mi se da još uvijek ima neke karakteristike divlje ovce, a i ponašanje joj se razlikuje od naših autohtonih pasmina. Uopće nije glupa, dišpetljiva je, sve razumije, vrlo je živahna i tvrdoglava”, nabraja Ivanka, pokazujući svoje stado. Ova je pasmina ovaca, nadodaje Damir, izrazito otporna i rijetko obolijeva. Isplativa je za uzgoj jer se tjera čak dva puta u godini, a zbog većih legla može dati i do pet janjaca po ovci godišnje. Romanovska ovca sibirskog je podrijetla pa joj paše hladna klima. Nije prilagođena za život na Mediteranu jer ispod vune ima i podlaku.
Našu janjetinu serviraju u najboljim restoranima
Prije četiri i pol godine ovaj bračni par krenuo je u biznis sa stotinjak ovaca, a stado su postupno povećavali iz vlastitog uzgoja. Odlučili su se baviti selektivnim uzgojem, pa su izdvajali samo kvalitetne jedinke.
Veći broj janjaca s farme prodaje se za konzumaciju, a nešto manji naručuju drugi uzgajivači. Janjetina s farme “Queen Sheep” prepoznata je i na domaćoj gastronomskoj sceni, a pripremaju je chefovi najskupljih restorana poput Pelegrinija u Šibeniku, zagrebačkog Mana 2 , a zna se naći i na menijima luksuznih Remisens hotela u Opatiji. Nedavno su počeli surađivati i s poznatim istarskim vinarom Mladenom Rožanićem. “Zbog velikih troškova uzgoja kakvog mi prakticiramo, cijena naše janjetine veća je od prosječne cijene na hrvatskom tržištu, ali zato nudimo veću kvalitetu”, zaključuje Damir te ističe da odnedavno imaju i Halal certifikat za uzgoj.
Ovce jedu prirodnu hranu i piju iz planinskog potoka
“Ja se volim zezati da je naša janjetina već začinjena i spremna za pećnicu jer naše ovčice jedu mentu, divlju kapulicu i češnjak”, kroz smijeh će Ivanka. I stvarno, na njihovim prostranim pašnjacima, tik do nacionalnog parka Risnjak, može se pronaći više od 120 vrsta trava na četvornom metru. “Dobar dio toga što jedu su ljekovite biljke i začini. U sezoni vole pojesti i bobičasto voće, a često ih vidim i kako brste brezinu koru. Koliki im je apetit najbolje možete vidjeti ljeti kada nam pašnjaci izgledaju kao golf-tereni.”
Prije i nakon ispaše, nastavlja Ivanka, ovce hrane mješavinom soje, kukuruza, zobi, ječma i melase. Hranu nabavljaju od jedinog hrvatskog proizvođača koji ima GMO free certifikat, a sijeno koje kupuju je s netaknutih goranskih pašnjaka na 750 metara nadmorske visine. Vodu piju iz čistog planinskog potoka, a jednom tjedno u korita im sipaju morsku sol kako bi nadoknadili minerale kojih nema u travi.
Iako je u Hrvatskoj otočna janjetina na samom vrhu top namirnica, Damir i Ivanka joj se ne boje konkurirati. “Meso naših janjaca nije isto kao i ono autohtonih pasmina. Naše životinje zbog svoje genetike spadaju u kategoriju poludivljih, što znači da nemaju žutog loja ispod kože. Sva masnoća je u mišićima i ima slatkast okus. Pri termičkoj obradi se rastopi i zato meso postaje mekano i sočno. Još jedna naša značajka je da ono ima blagi miris i okus”, naglašava Damir te dodaje kako se ova janjetina može jesti i drugi dan potpuno hladna.
Kako je krenula priča s farmom
Prije 20 godina, bračni par Lenac odlučio je Opatiju, koja im je godinama bila dom, zamijeniti nekim mirnijim mjestom u Gorskom kotaru. Ivankina trudnoća dala im je dodatni vjetar u leđa da tu odluku što prije sprovedu u djelo. “Damir je vrlo brzo našao ovu planinsku kuću i ja sam rekla da nemamo što izgubiti. Dala sam otkaz u firmi, čekala dijete i bilo je to najbolje vrijeme za takvu promjenu. Bilo nam je samo bitno da imamo internet i telefon jer je Damir već tada imao svoju firmu, pa je ured mogao napraviti i kod kuće”, prisjeća se Ivanka.
Gotovo 15 godina kasnije počeli su razmišljati o novom biznisu, a jedan od uvjeta bio je da ostanu u Gorskom kotaru. ”Moj je posao postajao sve stresniji i sve se počelo ubrzavati. Zaključio sam da smo u godinama kada to još možemo pratiti, ali da to neće uvijek biti tako. S obzirom na mirovinski fond u ovoj državi odlučio smo se pobrinuti za stare dane. Došli smo do zaključka da bi bilo dobro proizvoditi zdravu i prirodnu hranu jer će potražnja za njom u budućnosti biti sve veća.”
Kao ideju, već su u startu odbacili voćarstvo i ratarstvo zbog klimatskih uvjeta i specifičnog podneblja. Smatrali su da s voćem i povrćem ne bi imali niti jednu komparativnu prednost u odnosu na uzgoj istog u drugim dijelovima Hrvatske. Razmišljali su i o stočarstvu, ali su nakon mnogo razgovora i istraživanja došli do romanovske ovce. “Koncipirali smo cijelu priču i zaštitili ime naše farme ‘Queen Sheep’. I dalje pokušavamo izgurati priču o brendu, dakle ne idemo s pričom goranske, paške ili rapske janjetine kako to rade drugi uzgajivači. Mi stavljamo naglasak na našu priču i naš brend”, kaže Damir uz komentar kako je to mnogo teži i dulji put, ali u konačnici, vjeruje, isplativ.
Bez interneta ne bismo mogli poslovati
Nakon što su krenuli s uzgojem trebalo je razmišljati i o prodaji. Jedina mogućnost bilo je potpuno oslanjanje na internetsko poslovanje. ’Vidjeli ste koliko smo dislocirani. Naše selo ima manje od desetak stanovnika, a farma je na još usamljenijoj lokaciji. Da nema interneta, ne bismo mogli raditi. Tko bi nas ovdje našao?”, pita se Damir i dodaje kako im je službena stranica “Queen Sheepa” dovela najviše klijenata. Tim su putem dobili i upite za suradnju iz svijeta, a uskoro imaju plan širenja tržišta na inozemstvo. “I za taj pothvat treba nam internet jer jedino tako možemo brzo i učinkovito istražiti tržišta, komunicirati s potencijalnim kupcima, a i prezentirati naš proizvod. Osim toga, on nam je iz ovog našeg sela zaista prozor u svijet”, kaže Damir.
“Baš sam neki dan razmišljala o tome. Da smo započeli naš projekt prije 50 godina, u doba kada su informacije putovale brzinom kočija, vjerojatno bismo trebali postojati nekoliko desetljeća da uspijemo plasirati naš proizvod. Srećom, danas nam je potreban samo jak internet”, kroz smijeh će Ivanka.
Donedavno su znali imati problema s mobilnom mrežom i često su ostajali bez signala što im je radilo probleme. ”Događalo se da nismo mogli biti u komunikaciji s našim pastirima na farmi. Njima je takva situacija još teže padala jer su iz Makedonije i tamo imaju obitelj i djecu s kojima žele biti svakodnevno u kontaktu. Srećom, promijenili smo operatera i situacija se poboljšala, tako da naši pastiri sada mogu putem Vibera uspostaviti i videopozive”, sretno će Ivanka.
Iskusni pastiri sa Šar planine
Na farmi smo susreli tu dvojicu pastira, a slika kako rade selfije na pašnjaku ispred stada, nakon priče o telefonu, samo nam se pojavljivala pred očima. Pratio ih je pitomi šarplaninac koji na farmi već neko vrijeme ima ulogu čuvara. Perviz i Eljham, pružajući ruke, došli su se upoznati s nama, a nakon obilaska štala pozvali su nas u svoju drvenu kućicu da se ugrijemo. Na sredini kuhinjice malena peć na drva radila je punom parom pa je termostat pokazivao 39 stupnjeva. ”Nama ne smeta, dobro dođe za ugrijati se na brzinu, a noću nam nije vruće jer prestanemo ložiti već oko osam navečer”, rekao je jedan od njih.
Njih dvojica su braća i makedonski su Albanci. Rođeni na Šar planini, cijeli su život proveli s ovcama, a za vrijeme Jugoslavije čuvali su stada od trideset tisuća ovaca. “Bile su to državne ovce”, kratko je objasnio Eljham. Na farmi obojica vole raditi i boraviti, a ovce, kažu, znaju katkada biti tvrdoglave pa im to zna ići na živce.
“Da samo znate kako smo se napatili oko pronalaska pastira. Prije nego što smo farmu upogonili dali smo oglas. Iz cijele Hrvatske javilo nam se šezdesetak ljudi svih mogućih profesija. Bilo je tu inženjera kemije, pravnika s nedavno položenim pravosudnim ispitom”, priča Ivanka i dodaje kako nitko od njih nikada nije imao doticaj s ovcama. Najupečatljiviji joj je bio akademski kipar koji je zamislio da će malo šetati s ovcama, a malo kipariti u prirodi. “Svašta smo se naslušali u tom traženju i kad smo već planirali odustati od svega čuli smo za pastire iz Makedonije koji rade u Istri. I kako na kraju sve uvijek dođe na svoje, tom linijom smo došli do pravih ljudi, idealnih za ovaj posao.”
Producirano u radionici TG Studija, Telegramove in-house agencije za nativni marketing. Sadržaj omogućuje najbolja mreža u Hrvatskoj.