Izgleda da ovo više nije slučajno. Da se radi o obilježju sustava, DNK zapisu Plenkovićeve Hrvatske, genetskoj sklonosti da se manje političke greške u koracima pretvaraju u Godzilla afere koje ili pometu sve pred sobom ili se s puno, previše muke uguraju pod tepih do iduće eksplozije.
Da ministrica ima manju prometnu nesreću u kojoj lakše ozlijedi dijete, pa se otkrije da nema važeću vozačku dozvolu. Pa se otkrije čudnovati skupocjeni Mercedes u njenom dvorištu, pa čudesna priča o njenoj kumi koja je pijana pogazila ženu, pobjegla s mjesta nesreće i za to dobila – prekršajnu prijavu…
Orbanovski stil Andreja P.
Da ministar ne upiše dio svojih nekretnina u katastar, pa se, još dok ga premijer silovito brani, otvori cijeli krimi triler s međunarodnim off-shore fondovima, nepostojećim investicijama, kokošinjcem i slikom Poglavnika na kaminu kao trešnjom na vrhu. Da GONG i domaća opozicija čmrlje oko neobično nabubrele imovine buduće (vjerojatne) potpredsjednice Europske komisije iz Hrvatske, što mediji zabilježe tek kao usputnu crticu dok premijer u napadu bijesa u orbanovskom (za starije – tuđmanovskom) stilu ne prozove – i to iz Bruxellesa, nevladinu udrugu za suradnju s najjačom oporbenom strankom.
Pa onda još vjerojatna buduća potpredsjednica EK tvita na engleskom o fake news-u i tako privuče pažnju i najpospanijeg dežurnog novinara u europskim medijima koji prate rad EU institucija… (to be continued)
Nestvarni dopis Sessine udruge
I onda, naravno, Ivan Turudić. Priča koja je počela kao moralni posrtaj jednog uglednog suca, jer je čovjek, po svemu sudeći, javno govorio neistine i nalazio kreativne načine za izbjegavanje plaćanja prometnih prekršaja, upravo se proširila daleko, daleko, izvan granica Županijskog suda u Zagrebu. Ova afera više nije priča o Turudiću, zbog nje bi trebali bez svojih funkcija ostati i predsjednik Vrhovnog suda Đuro Sessa i ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković.
Ovdje se nije loše vratiti malo u prošlost. Prije pet godina, u zagrebačkom dopisništvu Novog lista iz faksa škripavo je iscurio dopis sa zaglavljem Udruge hrvatskih sudaca, koju je tada vodio Đuro Sessa, današnji predsjednik Vrhovnog suda. Sadržaj dopisa djelovao je nestvarno – suci su, naime, uputili javni poziv Hrvatskom novinarskom društvu da se “bezrezervno ogradi i da osudi” pisanje novinara Dražena Ciglenečkog u Novom listu u komentaru s naslovom “Turudić nanosi veću štetu nego Šešelj”, nazvavši sam tekst – govorom mržnje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Znanstvena fantastika
HND se, naravno, nije odazvao na javni poziv Sessine udruge, jer je i prosječno pismenoj osobi bilo prilično razvidno da se u tekstu radi o usporedbi tadašnjih, a ne ratnih djelovanja dvojice likova iz naslova (što su suci u kasnijim procesima svakojako tumačili, ali to je već druga priča). Očekivati, stoga, da će isti taj Sessa, danas kao predsjednik Vrhovnog suda, pokrenuti postupak protiv Turudića bilo je na rubu znanstvene fantastike.
A priča je jasna – kao što se prije pet godina radilo o Turudićevim političkim istupima i demonstracijom sile u okviru domaćeg sustava, s čim se nije bavio skoro nitko i Šešeljevom marginalnom cirkusiranju s kojim se, pak, bavio Hrvatski sabor, danas je stvar samo u sučevom zaobilaženju istine.
Ključ za cijelu priču je – ključ
Sudac Turudić je javno tvrdio da je vozio prebrzo jer ga je policijski presretač pratio na maloj udaljenosti. Dežurni policajac koji je bio na licu mjesta, bjelovarski sud, ravnatelj policije Nikola Milina, načelnik Policijske uprave Bjelovarsko-bilogorske i djelatnici MUP-a koji su vidjeli snimku prekršaja tvrde da to nije istina.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sudac Turudić je, nadalje, javno tvrdio da nije dobio četiri poziva za odazivanje na sudsko ročište, argumentirajući to time da svi njegovi susjedi rade i da nitko ne može otvoriti vrata poštaru. Ispalo je ne samo da su ta čuvena vrata nekad otključana, nego i da poštar koji deset godina već pokriva tu adresu ima – ključ.
“Mi se znamo…”
Sessa se, kao jedan od ljudi koji po funkciji može pokrenuti stegovni postupak protiv suca, tim trivijalijama kao što je govorenje neistina u javnosti nije bavio – on je utvrđivao je li njegov kolega platio kaznu ili je li ometao postupak. A tko zna, možda Sessa drugačije tumači dio Zakona o DSV-u u kojem se govori o “nanošenju štete ugledu suda ili sudačkoj dužnosti” kao razlogu za pokretanje stegovnog postupka?
Još gori od Sesse je, međutim, ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković. Unatoč jasnom vrdanju suca u bjelovarskom i ranijem, virovitičkom slučaju prebrze vožnje (za koji nitko nije platio kaznu jer je Turudić sudu dostavio imena članova obitelji koji su mogli voziti njegov auto), Bošnjaković je, bez previše vidljivog srama, izdeklamirao sljedeće: “Ja vjerujem gospodinu Turudiću, mi se dugo znamo, to je naš renomirani sudac koji je sudio u velikim predmetima i nemam razloga da mu ne vjerujem”. I, naravno, brza vožnja se događa, idemo dalje, dostava pošte nije bila uredna, sve pet… Presudu, veli Bošnjaković, nije ni gledao. Pa čak, očito, ni u mailu koji je Telegram njegovom ministarstvu poslao još u srijedu, a čiji je bila integralni dio.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Turudićevska brzina
Ključni problem, naravno, nije u tome što Turudić, Sessa i Bošnjaković ovim što pričaju zapravo daju jasne upute građanima kako izbjegavati zakon u sličnim slučajevima.
Problem je u tom što je ministar pravosuđa, po Zakonu o DSV-u, uz predsjednika Vrhovnog suda čovjek koji po funkciji može pokrenuti stegovni postupak protiv suca koji je “nanio štetu ugledu suda ili sudačkoj dužnosti”. Problem je u tome što su svi skupa dovoljno drski da javnosti pokušavaju prodati priču o tome da izgovorene neistine nisu bitne.
DNK Plenkovićeve Hrvatske
Problem je u tome što je priča o jednom bahatom sucu koji voli brzu vožnju, već po DNK-u Plenkovićeve Hrvatske munjevitom (Turudićevskom?) brzinom mutirala u aferu kojom “ugled suda i sudačke dužnosti” narušava i sam predsjednik Vrhovnog suda, a ugled Vlade i politike općenito ministrovo nevješto zatvaranje očiju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
I tako ostajemo s još jednom Godzilla aferom, u kojoj malo jači (okej, dosta jači) pritisak na papučicu gasa, ignoriranjem i zataškavanjem prerasta u frontalni sudar sustava koji štiti sam sebe i svoje velike igrače s očekivanjima demokratske javnosti. A tepih pod koji se neke od takvih čudovišnih devijacija ponekad uspiju uvući nabubrio je do samog ruba pucanja.
Slučaj Turudić počeo je kao posrtaj uglednog suca. Sad je mutirao u opasnu blamažu cijelog sustava
Sudac nije govorio istinu o presretaču i brzoj vožnji, te o poštaru koji ne može u zgradu. I? Ništa.
Ključni problem, naravno, nije u tome što Turudić, Sessa i Bošnjaković ovim što pričaju zapravo daju jasne upute građanima kako izbjegavati zakon u sličnim slučajevima. Problem je u tom što je ministar pravosuđa, po Zakonu o DSV-u, uz predsjednika Vrhovnog suda čovjek koji po funkciji može pokrenuti stegovni postupak protiv suca koji je “nanio štetu ugledu suda ili sudačkoj dužnosti”. Problem je u tome što su svi skupa dovoljno drski da javnosti pokušavaju prodati priču o tome da izgovorene neistine nisu bitne.
Izgleda da ovo više nije slučajno. Da se radi o obilježju sustava, DNK zapisu Plenkovićeve Hrvatske, genetskoj sklonosti da se manje političke greške u koracima pretvaraju u Godzilla afere koje ili pometu sve pred sobom ili se s puno, previše muke uguraju pod tepih do iduće eksplozije.
Da ministrica ima manju prometnu nesreću u kojoj lakše ozlijedi dijete, pa se otkrije da nema važeću vozačku dozvolu. Pa se otkrije čudnovati skupocjeni Mercedes u njenom dvorištu, pa čudesna priča o njenoj kumi koja je pijana pogazila ženu, pobjegla s mjesta nesreće i za to dobila – prekršajnu prijavu…
Orbanovski stil Andreja P.
Da ministar ne upiše dio svojih nekretnina u katastar, pa se, još dok ga premijer silovito brani, otvori cijeli krimi triler s međunarodnim off-shore fondovima, nepostojećim investicijama, kokošinjcem i slikom Poglavnika na kaminu kao trešnjom na vrhu. Da GONG i domaća opozicija čmrlje oko neobično nabubrele imovine buduće (vjerojatne) potpredsjednice Europske komisije iz Hrvatske, što mediji zabilježe tek kao usputnu crticu dok premijer u napadu bijesa u orbanovskom (za starije – tuđmanovskom) stilu ne prozove – i to iz Bruxellesa, nevladinu udrugu za suradnju s najjačom oporbenom strankom.
Pa onda još vjerojatna buduća potpredsjednica EK tvita na engleskom o fake news-u i tako privuče pažnju i najpospanijeg dežurnog novinara u europskim medijima koji prate rad EU institucija… (to be continued)
Nestvarni dopis Sessine udruge
I onda, naravno, Ivan Turudić. Priča koja je počela kao moralni posrtaj jednog uglednog suca, jer je čovjek, po svemu sudeći, javno govorio neistine i nalazio kreativne načine za izbjegavanje plaćanja prometnih prekršaja, upravo se proširila daleko, daleko, izvan granica Županijskog suda u Zagrebu. Ova afera više nije priča o Turudiću, zbog nje bi trebali bez svojih funkcija ostati i predsjednik Vrhovnog suda Đuro Sessa i ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković.
Ovdje se nije loše vratiti malo u prošlost. Prije pet godina, u zagrebačkom dopisništvu Novog lista iz faksa škripavo je iscurio dopis sa zaglavljem Udruge hrvatskih sudaca, koju je tada vodio Đuro Sessa, današnji predsjednik Vrhovnog suda. Sadržaj dopisa djelovao je nestvarno – suci su, naime, uputili javni poziv Hrvatskom novinarskom društvu da se “bezrezervno ogradi i da osudi” pisanje novinara Dražena Ciglenečkog u Novom listu u komentaru s naslovom “Turudić nanosi veću štetu nego Šešelj”, nazvavši sam tekst – govorom mržnje.
Znanstvena fantastika
HND se, naravno, nije odazvao na javni poziv Sessine udruge, jer je i prosječno pismenoj osobi bilo prilično razvidno da se u tekstu radi o usporedbi tadašnjih, a ne ratnih djelovanja dvojice likova iz naslova (što su suci u kasnijim procesima svakojako tumačili, ali to je već druga priča). Očekivati, stoga, da će isti taj Sessa, danas kao predsjednik Vrhovnog suda, pokrenuti postupak protiv Turudića bilo je na rubu znanstvene fantastike.
A priča je jasna – kao što se prije pet godina radilo o Turudićevim političkim istupima i demonstracijom sile u okviru domaćeg sustava, s čim se nije bavio skoro nitko i Šešeljevom marginalnom cirkusiranju s kojim se, pak, bavio Hrvatski sabor, danas je stvar samo u sučevom zaobilaženju istine.
Ključ za cijelu priču je – ključ
Sudac Turudić je javno tvrdio da je vozio prebrzo jer ga je policijski presretač pratio na maloj udaljenosti. Dežurni policajac koji je bio na licu mjesta, bjelovarski sud, ravnatelj policije Nikola Milina, načelnik Policijske uprave Bjelovarsko-bilogorske i djelatnici MUP-a koji su vidjeli snimku prekršaja tvrde da to nije istina.
Sudac Turudić je, nadalje, javno tvrdio da nije dobio četiri poziva za odazivanje na sudsko ročište, argumentirajući to time da svi njegovi susjedi rade i da nitko ne može otvoriti vrata poštaru. Ispalo je ne samo da su ta čuvena vrata nekad otključana, nego i da poštar koji deset godina već pokriva tu adresu ima – ključ.
“Mi se znamo…”
Sessa se, kao jedan od ljudi koji po funkciji može pokrenuti stegovni postupak protiv suca, tim trivijalijama kao što je govorenje neistina u javnosti nije bavio – on je utvrđivao je li njegov kolega platio kaznu ili je li ometao postupak. A tko zna, možda Sessa drugačije tumači dio Zakona o DSV-u u kojem se govori o “nanošenju štete ugledu suda ili sudačkoj dužnosti” kao razlogu za pokretanje stegovnog postupka?
Još gori od Sesse je, međutim, ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković. Unatoč jasnom vrdanju suca u bjelovarskom i ranijem, virovitičkom slučaju prebrze vožnje (za koji nitko nije platio kaznu jer je Turudić sudu dostavio imena članova obitelji koji su mogli voziti njegov auto), Bošnjaković je, bez previše vidljivog srama, izdeklamirao sljedeće: “Ja vjerujem gospodinu Turudiću, mi se dugo znamo, to je naš renomirani sudac koji je sudio u velikim predmetima i nemam razloga da mu ne vjerujem”. I, naravno, brza vožnja se događa, idemo dalje, dostava pošte nije bila uredna, sve pet… Presudu, veli Bošnjaković, nije ni gledao. Pa čak, očito, ni u mailu koji je Telegram njegovom ministarstvu poslao još u srijedu, a čiji je bila integralni dio.
Turudićevska brzina
Ključni problem, naravno, nije u tome što Turudić, Sessa i Bošnjaković ovim što pričaju zapravo daju jasne upute građanima kako izbjegavati zakon u sličnim slučajevima.
Problem je u tom što je ministar pravosuđa, po Zakonu o DSV-u, uz predsjednika Vrhovnog suda čovjek koji po funkciji može pokrenuti stegovni postupak protiv suca koji je “nanio štetu ugledu suda ili sudačkoj dužnosti”. Problem je u tome što su svi skupa dovoljno drski da javnosti pokušavaju prodati priču o tome da izgovorene neistine nisu bitne.
DNK Plenkovićeve Hrvatske
Problem je u tome što je priča o jednom bahatom sucu koji voli brzu vožnju, već po DNK-u Plenkovićeve Hrvatske munjevitom (Turudićevskom?) brzinom mutirala u aferu kojom “ugled suda i sudačke dužnosti” narušava i sam predsjednik Vrhovnog suda, a ugled Vlade i politike općenito ministrovo nevješto zatvaranje očiju.
I tako ostajemo s još jednom Godzilla aferom, u kojoj malo jači (okej, dosta jači) pritisak na papučicu gasa, ignoriranjem i zataškavanjem prerasta u frontalni sudar sustava koji štiti sam sebe i svoje velike igrače s očekivanjima demokratske javnosti. A tepih pod koji se neke od takvih čudovišnih devijacija ponekad uspiju uvući nabubrio je do samog ruba pucanja.