Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Prije 29 godina održani su prvi izbori u Hrvatskoj. Evo zašto se od tada u politici ništa ne mijenja

Izbori održani 22.4.1990. zacrtali su tri glavne političke pozicije: HDZ-ovu, SDP-ovu i srednju

HDZ već 29 godina funkcionira kao stožerna nacionalistička stranka, koju od neprihvatljivog nacionalizma brane političari iz ljevičarskog političkog i društvenog miljea. Sadašnji šef HDZ-a potječe iz ljevičarske obitelji, duboko ukorijenjene u bivši sustav, dok je njegov oponent Milijan Brkić tipični nacionalist. Davor Božinović još je jedan konvencionalni ljevičar, dok je Lovro Kuščević kolekcionar vina na čijim se etiketama nalazi slika Ante Pavelića

U nedjelju 22. travnja 1990. godine održani su prvi pravi izbori u Hrvatskoj poslije pola stoljeća. Naime, komunističke izbore ne možemo nazivati izborima, jer je komunistički sustav bio jednostranački. Ni prve izbore poslije Drugog svjetskog rata, a prije uvođenja jednostranačja, ne možemo smatrati pravim izborima, jer su organizirani pod strahovitim političkim, propagandnim i fizički represivnim pritiskom Komunističke partije.

Prvi pravi izbori, koji danas pune 29. rođendan, još su uvijek aktualni, zato što su prilično jasno definirali tri glavne političke pozicije u Hrvatskoj: HDZ-ovu, SDP-ovu i srednju, u kojoj su nešto pokušavali i još pokušavaju pronaći HSLS, HSS, HNS (koji je formiran poslije izbora), te nove stranke kao što je Glas. Jedina bitna nova pojava na hrvatskoj političkoj sceni, od prvih višestranačkih izbora do danas, jesu protestne stranke poput Živog zida i Mosta, te Istarski demokratski sabor, koji je utemeljen dvije godine poslije prvih izbora.

HDZ-ovi ljevičari kontroliraju nacionaliste

HDZ je svoju glavnu političku poziciju, poziciju stranke središnjeg hrvatskog nacionalizma, zapravo utvrdio dva mjeseca prije izbora, na svom prvom Saboru, na koji je stigao određen broj tvrdih političkih emigranata, koje su u ondašnju Jugoslaviju, bez viza, pustili pripadnici hrvatske službe državne sigurnosti. HDZ se na tom Saboru etablirao kao stranka koja okuplja i radikalnu desnicu, i umjerene hrvatske nacionaliste, kao i nacionalističku ljevicu.

Premda su stranku sredinom devedesetih napustili najistaknutiji njeni ljevičari, Josip Manolić i Stjepan Mesić, u samoj se strukturi HDZ-a nije ništa bitno promijenilo. Sadašnji predsjednik HDZ-a potječe iz ljevičarske obitelji, duboko ukorijenjene u bivši sustav, dok je njegov glavni oponent, Milijan Brkić, tipični radikalni nacionalist. Nadalje, Davor Božinović još je jedan gotovo konvencionalni, staromodni ljevičar u vodstvu Hrvatske demokratske zajednice, dok je Lovro Kuščević kolekcionar vina na čijim se etiketama nalazi slika Ante Pavelića. Mladi Karlo Ressler trebao bi, valjda, predstavljati srednji put u HDZ-u, kakav je, uostalom, ideološki gledajući, označavao Ivo Sanader.

HDZ, znači, već 29 godina funkcionira kao stožerna nacionalistička stranka, koju, međutim, od pretjeranog i neprihvatljivog nacionalizma brane političari koji dolaze iz ljevičarskog političkog i društvenog miljea. Kao stožerna nacionalistička stranka, HDZ je prirodno pobijedio na prvim višestranačkim izborima, održanim u sjeni agresivne, velikosrpske politike Slobodana Miloševića. Ti su izbori također definirali današnju glavnu poziciju SDP-a, kao državotvorne socijaldemokratske stranke.

Vrlo dobra suradnja Tuđmana i Račana

Koliko god HDZ, Crkva, braniteljske udruge i razne proustaške političke organizacije pokušavaju osporiti državotvornost SDP-a, činjenica je da je SDP odbio strahovito snažan pritisak JNA, koja je tog proljeća zahtijevala da ondašnji hrvatski komunisti zabrane održavanje višestranačkih izbora. Činjenica je da je SDP sudjelovao u ratnoj koalicijskoj vladi, i da su Ivica Račan i Franjo Tuđman u mnogočemu vrlo dobro surađivali.

Činjenice su, naposljetku da je kroz SDP-ove vlade prošlo dosta ratnih veterana, da je Račanova vlada uspjela spriječiti izručenje generala Bobetka, pa omogućiti bijeg generalu Gotovini, da bi Milanovićeva pomogla Gotovininom izlasku iz zatvora. SDP-ova državotvornost katkad je izazivala za stranku štetne efekte kod dijela potencijalnih SDP-ovih birača, koji su smatrali da je Zoran Milanović prije nekoliko godina otišao predesno, pa su zato bojkotirali parlamentarne izbore, što je, na kraju, dovelo do pobjede Plenkovićeva HDZ-a.

U SDP-u je od 1990. godine do danas došlo do samo jedne esencijalne promjene. Iz stranke je nestao srpski faktor, koji je bio snažno izražen na izborima 1990.godine, kad je na listi SDP-a izabrano vrlo mnogo srpskih zastupnika. Srpski je faktor djelomično otišao sam, kad je riječ o ljudima koji su sudjelovali u pobuni i ratu u Krajini, zapadnoj i istočnoj Slavoniji, dok je dijelom eliminiran iz stranke 1992. godine, kad je Ivica Račan očistio vodstvo SDP-a od svih političara koje je smatrao projugoslavenski orijentiranima.

Neučinkovite kritike srednjih stranaka

Naposljetku, i srednja struja hrvatske političke scene, ona koja je na izborima 1990. godine nastupila pod imenom Koalicija narodnog sporazuma, ostala je na više manje istim pozicijama neučinkovite kritike HDZ-a. Neki od pripadnika te domaće političke sredine spadaju među najlicemjernije protagoniste hrvatske političke scene uopće, poput Hrvatske narodne stranke, dok su drugi uglavnom bili naivni, poput originalnog (ne sadašnjeg) HSLS-a.

Jedini veliki, povijesno važni doprinos naših srednjih stranaka dogodio se 1999. i 2000. godine, kad je HSLS pomogao SDP-u da uvjerljivo pobijedi na trećesiječanjskim izborima i započne potpuno neophodni proces detuđmanizacije društva. I danas, točno 29 godina poslije održavanja prvih slobodnih izbora, agencije za istraživanje javnog mišljenja pružaju nam jednu te istu sliku političke Hrvatske: prvi je HDZ, a drugi SDP. Kada HDZ nešto toliko strašno zgriješi, da antagonizira čak i svoje fiksne birače, SDP na jedan mandat preuzima vlast, ali nikad nije kadar obraniti taj mandat.

Ovolika predvidljivost hrvatske političke scene govori, zapravo, o hrvatskom biračkom tijelu, koje se još uvijek nije značajnije promijenilo, i koje nije kadro stvoriti i trajnije podržati bilo kakvu novu političku opciju, ne računajući dvije prosvjedne stranke, čiji se dosadašnji doprinosi našem društvu mogu smatrati katastrofalnim.

Ivan Violić
Telegram autor
48 članaka Više o autoru
Više s weba