Privatna kasica-prasica saudijskog princa, koji komada novinare, izlazi na burzu. Što bi, pobogu, moglo poći krivo?

Kasica-prasica vladajuće obitelji

Naftna kompanija ne služi samo kao financijski krvotok Saudijske Arabije, glavna pumpa proračunskih prihoda i izvor novca za kupovanje socijalnog i političkog mira, nego i kao kasica-prasica tisućama međusobno posvađanih članova vladajuće obitelji al-Saud, koji su svoje stometarske jahte, francuske vile i luksuzne mlažnjake financirali novcem Aramca. Zbog toga se o poslovanju najveće kompanije na svijetu malo zna. Sad će tome doći kraj – izlazak na burzu nužno traži otvaranje poslovnih knjiga. Ako iz njih isplivaju saznanja o ekscesima kraljevske obitelji – a gotovo sigurno hoće – to bi moglo kobno uzdrmati Saudijsku Arabiju.

Djelomična privatizacija Aramca već je četiri godine kapitalni projekt MBS-a, ambicioznog sina kralja Salmana, koji je de facto preuzeo vlast jer mu otac boluje od teške demencije. Zarađene milijarde princ smjera staviti u posebni državni fond, kojim bi dalje gradio svoj imidž reformatora, financirao socijalne i ekonomske inicijative te modernizirao zemlju i skinuo je s ovisnosti o proizvodnji nafte. No, MBS je – to vjerojatno već znate – vrlo problematičan i kontradiktoran vladar: modernizator koji je u ultrakonzervativnoj monarhiji dopustio ženama da voze, ali je u isto vrijeme strpao u zatvor aktivistkinje koje su se borile za pravo žena da voze.

Tvrdoglavost princa oko vrijednosti kompanije

MBS je svijetu najpoznatiji po svojim katastrofalnim vanjskopolitičkim odlukama. Intervenirao je u Jemenu, gdje Saudijska Arabija gubi rat iako ima treću najveću vojsku na svijetu; ušao je u sukob s dotadašnjim saveznikom Katarom; oteo je libanonskog premijera i držao ga u zatočeništvu u Rijadu; u saudijskom konzulatu u Istanbulu je dao mučki umoriti svog kritičara Džamala Kašogdžija, novinara Washington Posta – MBS-ovi agenti su novinara raskomadali i iznijeli iz Turske u kuferima. S druge strane, MBS je svjestan da Saudija ne može opstati ako njena ekonomija bude u potpunosti ovisila o nafti i želi je transformirati.

No, ni to ne ide glatko. Glavni razlog višekratnih odgoda izlaska Aramca na burzu nije bio u spomenutim užasima koje je princ izazvao, nego u njegovoj tvrdoglavosti. Prije četiri godine, u intervjuu je najavio IPO i rekao da Aramco vrijedi “dva bilijuna dolara, vjerojatno i više”. Četiri godine su prošle u pokušajima bankara da uvjere princa kako njegova fiks-ideja o dva bilijuna nije realna jer Aramco vrijedi između 1,2 i 1,5 bilijuna dolara.

Tu je tvrdoglavljenje doista jako glupo – stvarnu vrijednost kompanije na burzi na kraju ionako određuju investitori, a ne vlasnik. Banke-savjetnici objašnjavali su MBS-u da postavljanje vrijednosti na razinu višu od realne može dovesti do debakla, jer nitko neće htjeti kupiti njegove precijenjene dionice. No, Mohamed bin Salman se nije dao uvjeriti.

Za sada ništa od izlaska na sve burze

Činjenica da Aramco konačno izlazi na burzu sugerira da se donekle urazumio. Izvori iz banaka koje saudijsku vladu savjetuju o IPO-u kažu da se “princ pomirio s činjenicom” da će konačnu vrijednost kompanije utvrditi tržište. No, i dalje ne znamo s kojom početnom vrijednošću će Aramco izaći na burzu – upućeni kažu kako banke misle da kompanija vrijedi 1,5 bilijun ili manje, ali da će biti izlistana s vrijednošću od 1,75 bilijuna.

Ne zna se ni koliki dio firme će biti ponuđen u IPO-u – riječ je vjerojatno o dva do pet posto, najvjerojatnije tri posto u prvoj fazi. Naime, MBS-ov plan o mega-izlasku na sve velike svjetske burze neće se zasad dogoditi – Aramco će u prosincu izaći samo na saudijsku burzu Tadavul, koja je tek prije nekoliko godina dopustila trgovinu strancima. Nakon toga bi se MBS-ov plan mogao ostvariti u potpunosti, s ponudom Aramcovih dionica na ozbiljnim burzama u New Yorku, Londonu i Hong Kongu. Više će se znati u subotu, kad Aramco objavi svoj IPO prospekt.

Očekuje se rekordni IPO

Koliko je ovaj posao velik, svjedoči da su savjetnici saudijske vlade gotovo sve velike banke na Zapadu – Goldman Sachs, JPMorgan Chase, Morgan Stanley, Bank of America Merrill Lynch, Citigroup, HSBC i Credit Suisse. Čak i da krenemo s konzervativnom procjenom vrijednosti kompanije na 1,5 bilijuna dolara i pretpostavimo da će u IPO-u biti ponuđeno tri posto dionica, Aramco bi mogao skupiti 45 milijardi dolara – to je dvostruko više nego u dosadašnjem rekordnom IPO-u, kad je kineski Alibaba 2014. izašao na burzu i u jedan dan utržio 25 milijardi dolara.

MBS u prvoj fazi cilja na saudijski novac – kombinaciju običnih građana, koji će vjerojatno htjeti kupiti udio u najvažnijoj nacionalnoj kompaniji, i saudijskih bogataša koji će to morati napraviti da održe svoj status milosti u očima okrutnog mladog vladara. Za obične građane lokalne banke već imaju povoljne kredite, a predviđeni su i bonusi ako dionice zadrže barem pola godine. Koliko MBS računa na “podršku naroda” svjedoči dio objave u kojem je rečeno da će dionice “moći kupiti i žene, pa čak i razvedene žene”. Bit će ovo zanimljiv primjer prelijevanja iz šupljeg u prazno – u Saudiji vlada redovito građanima daje “donacije” u vidu nepovratnih novčanih transfera; sad će se dio tih transfera vratiti vladi – i svi će vjerovati da su zaradili.

Računa se i na saudijske milijardere

Druga grupa na koju MBS računa su saudijski milijarderi – oni isti koje je prije dvije godine priveo i tjednima držao u pritvoru u Ritz-Carltonu u Rijadu dok za svoje projekte od njih nije iznudio milijarde. Tako funkcionira “država” u Saudijskoj Arabiji – ako niste u milosti vladara, strpa vas se u luksuzni pritvor iz kojega izlazite tako da napišete ček. Toj grupi potencijalnih kupaca ne bi trebalo biti teško izdvojiti nešto za dionice Aramca – riječ je uglavnom o prinčevima iz šireg kruga vladajuće obitelji al-Saud – njihovu vrijednost Bloomberg procjenjuje na više od 100 milijardi dolara.

Ovakva prodaja “obiteljskog srebra” sigurno će pomoći MBS-ovim planovima jer sav prihod neće ići u proračun, nego u njegov novi Fond za javne investicije, kojim želi provesti modernizacijske reforme i pripremiti zemlju za post-naftno doba. To je hvalevrijedna priprema za budućnost; no, pitanje je koliko će privatizacija dijela Aramca pomoći aktualnoj saudijskoj ekonomiji, koja je u teškim problemima – nezaposlenost je na visokih 13 posto, a cijena nafte nikako da poraste.

Aramco je imao veći profit nego Apple prošle godine

Unatoč niskoj cijeni nafte, Aramco sjajno posluje. U devet mjeseci ove godine ostvario je profit od 68 milijarda dolara. Lani je njegov profit bio 111 milijardi dolara, dvostruko viši nego Appleov. Zato je Aramco najprofitabilnija kompanija na svijetu, uspješnija od petero svojih rivala – Exxona, Chevrona, Shella, BP-a i Totala zajedno!

Povijest Aramca još je neobičnija od njegove današnje sudbine: on leži u samom temelju američko-saudijskih odnosa. Firma koju princ Mohamed bin Salman šalje na burzu zapravo se zove Saudi Arabian Oil Company, a svijet je zove Aramco iz navike. Kratica je došla od prošlog imena – Arabian-American Oil Company – jer je to bila američka firma, nastala je kao saudijska podružnica Standard Oil of California – jedne od kompanija na koje se raspao Standard Oil slavnog Johna Rockefellera, najbogatijeg čovjeka na svijetu, razbijen silom američkih zakona protiv monopola.

Standard Oil of California je 1933. na natječaju dobio koncesiju za istraživanje nafte u Saudijskoj Arabiji, gdje tad još nije bilo dokazanih zaliha. Svijet je tad zavidio Britancima, koji su sličnu koncesiju bili osigurali u Iranu s firmom koja će nekoliko desetljeća i jedan državni udar kasnije postati BP. No, brzo se pokazalo da su Amerikanci uboli još zlatniju žilu – Aramco je u Saudijskoj Arabiji pronašao najveće nalazište nafte na svijetu.

Rooseveltov sastanak na povratku s Jalte

Stabilan izvor nafte bio je presudan Americi u Drugom svjetskom ratu, dok je ratovala protiv imperijalnog Japana u Aziji i Adolfa Hitlera u Europi. Dogovor “za sva vremena” postignut je na kraju rata. Na putu kući s Jalte, gdje je s Winstonom Churchillom i Josifom Staljinom odlučivao o budućnosti svijeta, predsjednik Franklin Roosevelt svratio je do Egipta. Na krstarici USS Quincy na Velikom slanom jezeru u Sueskom prolazu Roosevelt se susreo s Ibn Saudom, utemeljiteljem i prvim kraljem Saudijske Arabije – ocem svih dosadašnjih kraljeva, pa i aktualnog Salmana, te djedom MBS-a.

Roosevelt je znao da je nafta bila ključna za američku pobjedu protiv Hitlera i da će biti presudna za njenu buduću ekonomiju i ulogu u svijetu. U razgovoru na Valentinovo, 14. veljače 1945. godine, Ibn Saud je potvrdio Aramcovu koncesiju, dao Amerikancima suglasnost za gradnju aerodroma u Dahranu, gdje je sjedište kompanije, te suglasnost za izgradnju naftovoda. Sastanak na Quincyju ustanovio je savezništvo – Amerika je dobila siguran izvor nafte, a Saudijska Arabija zauzvrat američku sigurnosnu garanciju.

Nafta je bila ključna i tijekom hladnog rata

Brzo se pokazalo koliko je nafta vrijedna ne samo u ratu, nego i u hladnom ratu. Pod pritiskom Rijada, Standard Oil je 1950. pristao na podjelu profita sa Saudijskom Arabijom u omjeru 50:50. Kad je Jom-kipurski rat 1973. doveo do arapske naftne blokade svih država koje podržavaju Izrael – Aramco više nije mogao ostati američka kompanija. Saudijska vlada preuzela ju je u tri navrata od Standard Oila do 1976. Iako je Amerika snosila teške posljedice naftnog embarga, Aramco je došao u saudijske ruke – i postao srce saudijske ekonomije.

No, u poslovanju Aramca dosad je puno toga bilo skriveno – tajne će prestati izlaskom na burzu, čak i onu saudijsku, ako vlasnici žele da im investitori povjere svoj novac. Ono što znamo bez sumnje je da Aramco posjeduje neka od najizdašnijih naftnih polja na svijetu, da ima jako nisku cijenu proizvodnje barela nafte i da ima nezapamćeno nisku razinu zaduženosti. Aramco je krava muzara, čak i da su vaše namjere čisto poslovne – kamoli ako ste vladajuća obitelj navikla na najveći luksuz na svijetu.

Politički rizik investiranja u Saudijsku Arabiju

No, tu dolazimo do novog aktera u priči o Aramcu – stranih investitora. Njima perspektiva načelno nije loša – koja druga firma ima takve profite! – ali investiranje u Saudijsku Arabiju nije bez ozbiljnog rizika. Strani investitori gledaju igrokaz s MBS-ovim inzistiranjem da je kompanija vrijedna više nego što jest, ali onda gledaju niz drugih problema koje sa sobom nosi investiranje u Saudiju.

Vlasti u Rijadu prijeti i unutarnja i vanjska nestabilnost. Može je uzdrmati, pa i srušiti, pobuna ekstremno konzervativnih vahabitskih elemenata, s kojima je kraljevska obitelj u temeljnom sporazumu: al-Saud vlada svjetovnim, a vahabiti duhovnim aspektom društva. Bilo kakva promjena temeljnih okolnosti, pa i MBS-ova ideja modernizacije, mogu srušiti taj klimavi pakt. Ako se Saudijska Arabija pretvori u novu vrstu ISIS-ova “Kalifata”, vanjske dionice u njenoj naftnoj industriji neće vrijediti ništa.

Drugi problem za strane investitore leži u načinu na koji kuća al-Saud vodi Aramco već pola stoljeća – želi li investitor iz Barcelone ili Tokija staviti ulog na kocku, kad zna da firma-država prihode koristi za namirivanje internih sukoba između saudijskih prinčeva? Investicija u Saudijsku Arabiju ne samo da nosi politički rizik, nego može biti politički uteg investitoru koji ne želi da ga povezuju s nekim novim umorstvom ili komadanjem disidenata i novinara.

Bitno je prikriti slabosti uoči IPO-a

Konačno, treća vrsta rizika proizlazi iz geopolitičke pozicije u kojoj se Saudijska Arabija nalazi već neko vrijeme. Naftno postrojenje koje je sredinom rujna razoreno u napadu dronovima i navođenim raketama – to je glavno postrojenje Aramca. Saudijska Arabija nije u stanju braniti sama sebe, unatoč ogromnim izdacima za vojsku, a njena naftna industrija bila bi prva meta ako susjedi krenu u napad – Hutiji ili Iran.

Činjenica da Saudija nakon tog napada – otvorenog čina ratne agresije na njen teritorij – nije dizala puno buke, nego potiho obnovila razoreno i krenula dalje, govori da je vlasti u Rijadu bilo važno prikriti slabosti uoči IPO-a Aramca. No, te slabosti ostaju – ako se u jednom napadu može razoriti polovicu njene proizvodnje nafte, Saudija nije pouzdani partner.

Ukratko, teško je zamisliti scenarij u kojem Rijad nitko ne pita za zdravlje. A neutralnih odgovora sve je manje.