Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Putin je pokrenuo proces za doživotni ostanak na vlasti u Rusiji. Pitanje je – zašto je to napravio baš sada?

Putin je laktom razgrnuo cijeli stol; sad je sve spremno za idući čin njegove autokratske vladavine

Objavom Putinova plana ustavnih promjena Rusija je potonula još dublje u kaljužu autoritarizma. To nije dobra vijest ni za koga u svijetu, ali je najgora za ruske građane, koji su danas još nekoliko desetljeća udaljeniji od demokracije. Putinu je 67 godina, što znači da bi kao "car" mogao vladati još dva do tri žalosna desetljeća.

Nakon puna dva desetljeća vladanja Rusijom, Vladimir Putin upravo je započeo formalni proces za doživotni ostanak na vlasti. Rusija kreće u ustavne promjene: oslabit će se pozicija predsjednika, vremenski ograničenog na dva uzastopna mandata, a ojačati mjesto premijera te osnažiti uloga šefa Državnog vijeća, izvanustavnog tijela koje je dosad savjetovalo predsjednika. Iako to nije najavio, prilično je jasno da će se Putin smjestiti na poziciju premijera ili šefa Državnog vijeća; inače bi mu 2024. istekao četvrti mandat predsjednika.

Čim je u govoru o stanju nacije iznio nacrt ustavnih promjena, Putin je riješio i nedoumice oko eventualnih nasljedničkih ambicija Dmitrija Medvjedeva, bivšeg predsjednika i aktualnog premijera. Medvjedev je prisiljen podnijeti ostavku, skupa sa cijelom svojom vladom; hvala lijepo, vaše usluge više nisu potrebne. Za novog premijera Putin je predložio šefa porezne uprave Mihaila Mišustina, sivog birokrata za kojega je rijetko tko čuo i u Rusiji. Putin je laktom razgrnuo cijeli stol; sad je sve spremno za idući čin njegove autokratske vladavine.

Doživotan ostanak na vlasti

Nikoga tko promatra Rusiju neće iznenaditi da Putin planira ostati na vlasti doživotno. No, sam potez – današnji niz odluka – zatekli su mnoge u Rusiji i u svijetu. Putin je u Kremlju još od 1999. godine, ali dosad nije smatrao potrebnim ni oportunim ići u promjenu ustava koja bi mu omogućila da tamo ostane do smrti. Dapače, jednom se već narugao ruskom ustavu i u komičnom ringišpilu vlasti zamijenio mjesta s Medvjedevom.

Dosadašnji ustav ograničava predsjednika na “dva uzastopna mandata” – ali ne kaže koliko takvih “uzastopnih mandata” može biti – pa je Putin 2008. postao premijer, a Medvjedev predsjednik. Četiri godine kasnije, vratili su se na početne pozicije, s tim da si je Putin dao produljiti trajanje mandata na šest godina; 2018. je izabran u četvrti mandat predsjednika, koji bi završio 2024.

Novi ruski car

Pitanje “nasljeđivanja” – bolje rečeno neizvjesnost oko načina na koji će Putin osigurati kontinuitet svoje osobne vlasti – obilježje je ruskog političkog sustava posljednja dva desetljeća. Izmjene ustava koje je pokrenuo naslućuju smjer kojim će u Rusiji tajno učvrstiti svoju autokratsku vlast.

Ovakva ustavna reforma nije bila Putinov prvi izbor. Odlučio se na nju tek nakon što mu je propao pokušaj da se ustoliči na mjesto novog “ruskog cara”, odnosno predsjednika Unije Rusije i Bjelorusije. Putinova inicijativa se krajem prošle godine počela ozbiljno provoditi u djelo, ali je niz razgovora s Aleksandrom Lukašenkom o ujedinjenju dviju država propao jer bjeloruski diktator očito nije htio biti degradiran na razinu gubernatora jedne od ruskih oblasti.

Ucjena Bjelorusije

Moskva i dalje vrši pritisak na Minsk – nova godina počela je ucjenom o obustavi ruskog plina – ali je Putin očito zaključio da novo proširenje ruskih granica prema zapadu neće ići glatko, pa neće biti ni nužne promjene ustava zbog novog državnog okvira u kojem bi se Rusija našla. No, prosvjednici u Minsku, koji se već tjednima okupljaju vičući da “Bjelorusi nisu Rusi” ne bi još trebali biti mirni – proširenje ruske “sfere utjecaja” u Europi trajni je cilj autokrata u Kremlju, koji se nikad nije pomirio s povijesnim porazom Sovjetskog Saveza i gubitkom lagera u kojem su se ruski vojnici slobodno kretali po srcu Srednje Europe.

Propast Sovjetskog Saveza najveća je geopolitička tragedija 20. stoljeća, izjavio je svojedobno Putin i napravio sve što je mogao da utjecaj Rusije gurne što je zapadnije moguće. Okupiravši Krim i stavivši pod kotrolu istok Ukrajine, sad se bavi Bjelorusijom – zemljom bez drugih saveznika, koja nije članica čak ni Vijeća Europe (dapače, jedina je država u Europi koja nije u tom tijelu), pa nema nikoga tko bi je zaštitio od Putinovog pritiska da je podčini svojim interesima.

Nema nasljednika

Promjena ruskog ustava otvorna je salva Putinove kampanje da trajno osigura svoju vlast. Analitičari nisu sigurni puca li na konvencionalnije rješenje – mjesto premijera, koje će preuzeti većinu dosadašnjih ovlasti predsjednika – ili na mjesto šefa Državnog vijeća (“Državnog sovjeta”), što bi mu omogućilo da Rusijom vlada iz pozadine. Čini mi se da je premijerska opcija izglednija jer ta pozicija sa sobom nosi angažman na svjetskoj političkoj sceni, što je Putinu iznimno važno. No, ne treba otpisatio ni kreativnost Putinovih ustavovtoraca, koji teoretski mogu šefu Državnog sovjeta dati vodeću ulogu u vanjskoj politici.

Sve ovo zamišljeno je kako bi Putin što jednostavnije ostao na vlasti nakon 2024. godine. Špekulacije da će ruski autokrat odabrati nasljednika i u idućim godinama ga pripremati za predaju vlasti pale su u vodu s dva poteza – smjenom vlade Dmitrija Medvjedeva i imenovanjem anonimnog birokratskog miša za novog premijera. Putin time nije samo signalizirao da neće biti “nasljednika”, nego je Medvjedeva, najizglednijeg kandidata za “nasljednika” unutar Kremlja, trajno eliminirao.

Dapače, ustavna reforma koju je najavio predviđa i da se za predsjednika Rusije ubuduće može kandidirati samo osoba koja je “najmanje 25 godina bez prestanka boravila u Rusiji”, što iz igre izbacuje najopasnijeg Putinova opozicijskog izazivača Alekseja Navalnog, koji je boravak u Rusiji svojedobno prekinuo da bi studirao na sveučilištu Yale u Americi.

Zašto baš sad?

Ovakav razvoj događaja bio je gotovo neizbježan – Putin je naporecivi autokrat koji Rusijom vlada čvrstom rukom, likvidira opozicijske čelnike i novinare, okupira susjedne države, disidente u egzilu ubija bojnim otrovima i održava se na vlasti državnom represijom i kontrolom medija. Pitanje je zašto je Putin ovo napravio – baš sad?

Osim zastoja u planu za ujedinjenje s Bjelorusijom, okolnosti koje su mogle pospiješiti njegovu odluku vjerojatno leže u sve većoj ekonomskoj nesigurnosti u Rusiji te nedavnim političkim neredima i sve masovnijim protestima opozicije. Putin je osjetio da mora napraviti nešto čime će stvoriti dojam stabilnosti u Rusiji. Sigurno je htio iskoristiti i činjenicu da ove godine još ima partnera u Washingtonu – teško je zamisliti da bi adminstracija Donalda Trumpa pokušala ohrabriti demokratske snage u Rusiji da se suprotstave ovakvom preuzimanju trajne vlasti u Moskvi; dapače, Trump će Putinov potez vjerojatno dočekati sa simpatijama, jer je više puta ponovio kako bi i sam htio ostati na vlasti nekoliko desetljeća.

Tragedija za demokraciju

Tragičan je ovo razvoj za izglede demokracije u Rusiji, zemlji koja gotovo da nikad nije imala vlast odgovornu građanima. Ako se izuzme kratki interval vlade Aleksandra Karenskog, od Februarske do Oktobarske revolucije 1917. godine, te vladavina predsjednika Borisa Jeljcina u 1990-ima, kad je ruska ekonomija bila u slobodnom padu kao posljedica kolapsa sovjetskog ekonomskog i državnog eksperimenta – Rusija se nikad nije uspjela izboriti za demokraciju.

Putin je došao na vlast 1999. godine u obavještajnom udaru snaga tajne službe FSB (bivšeg KGB-a) protiv bolesnog, ostarjelog, pijanog i nesposobnog predsjednika Jeljcina. Svoju vlast Putin je učvrstio u nizu bombaških napada u tri ruska grada 1999. godine, koji su naciju gurnuli na rub izvanrednog stanja i dotad anonimnom obavještajcu iz Sankt Peterburga stvorili podršku javnosti potrebnu da pobijedi na predsjedničkim izborima. Do danas nije jasno je li FSB samo pustio čečenske teroriste da izvedu napade – od kojih je Putin imao korist – ili je u njima sudjelovala i sama tajna služba. Ljude koji su htjeli o tome progovoriti, poput Aleksandra Litvinjenka, Putin je u egzilu likvidirao čajem s radioaktivnim polonijem.

Apsolutna vlast

Otkad je učvrstio svoju vlast, Putin je iskoristio ruska naftna bogatstva da stabilizira ekonomiju, ali je u isto vrijeme postao jedan od najprominentnijih svjetskih autokrata – njegova vladavina ne ostavlja za sobom poražene protivnike, nego ubijene protivnike – od novinarke Ane Politkovske do opozicijskog prvaka Borisa Njemcova. Putin je vojno intervenirao i okupirao dio Gruzije, Moldavije i Ukrajine, izveo paralizirajuće cyber-napade protiv Estonije, pokušao likvidirati šefa Crne Gore, huškao rusku manjinu u baltičkim državama i općenito se ratoborno postavio prema Europskoj uniji i Zapadu.

Vodi se uvjerenjem da je “liberalna ideja prevaziđena”, u čemu ima ideološke saveznike u brojnim državama – od Kine, čiji je predsjednik Xi Jinping nedavno izveo sličan manevar osiguravanja doživotne osobne vlasti, do nekih država koje su tradicionalno zazirale od Rusije, a danas su ideološki bliske putinizmu, poput Mađarske, Poljske i Turske.

Objavom Putinova plana ustavnih promjena Rusija je potonula još dublje u kaljužu autoritarizma. To nije dobra vijest ni za koga u svijetu, ali je najgora za ruske građane, koji su danas još nekoliko desetljeća udaljeniji od demokracije. Glavno obilježje autoritarnih režima je njihov strah od vlastitih građana i manjak legitimiteta koji iz toga proizlazi. Čini se da je Vladimir Putin pronašao način da, barem na neko vrijeme, zaobiđe taj problem i Rusiju stavi pod svoju trajnu apsolutnu vlast. Putinu je 67 godina, što znači da bi kao “car” mogao vladati još dva do tri žalosna desetljeća.

Đivo Đurović
Analitičar
161 članak Više o autoru
Više s weba