Sad, dok nas trese korona, pravi je moment za podsjetiti što je za nas učinio veliki doktor Andrija Štampar

Na postamentu usred kakvog zagrebačkog trga, kao ni bilo gdje drugo u državi, nećete vidjeti figuru doktora Andrije Štampara

Čudna smo mi zemlja i kratka pamet. Brončane spomenike kod nas su zaslužili čak i političari dvojbenih stavova i uskih ideala, sasvim neznatni učenjaci i vrlo prosječni liričari realno skromnog životnog djela. Ali na postamentu usred kakvog zagrebačkog trga, kao ni bilo gdje drugo u državi, nećete vidjeti figuru doktora Andrije Štampara.

Čudna smo mi zemlja i kratka pamet. Brončane spomenike kod nas su zaslužili čak i političari dvojbenih stavova i uskih ideala, sasvim neznatni učenjaci i vrlo prosječni liričari realno skromnog životnog djela. Ali na postamentu usred kakvog zagrebačkog trga, kao ni bilo gdje drugo u državi, nećete vidjeti figuru doktora Andrije Štampara, čovjeka koji je siromašne i neobrazovane seljačke generacije naših djedova poučio kako čuvati zdravlje i boriti se protiv epidemija. Velikan čija je ostavština zaslužila svjetsku slavu nije ovjekovječen u crnom granitu.

Protiv ove epidemija korone sada bismo se neusporedivo teže borili da nam Andrija Štampar, vizionar rođen krajem devetnaestog stoljeća u Brodskom Drenovcu, nije ostavio mrežu javnog zdravstvenog sustava. I zato je napokon valjda nastupio trenutak da ovo društvo osvijesti svoju pogrešku.

Koga zanima tko je bio Štampar?

Ni u moje vrijeme, doduše, Andriju Štampara nismo spominjali čak ni u najboljim zagrebačkim gimnazijama pri čemu se prosvjetnim vlastima činilo da je iznimno važno napamet bubati stotine povijesnih imena na potezu od Iberije do Tajvana i južnoameričkih vojnih režima. Ne vjerujem da ga spominju i sada. Koliko sam uspjela vidjeti, ulice Andrije Štampara ima samo nekoliko gradova poput Vinkovaca, Slavonskog Broda i Karlovca.

Natuknica o Štamparu na hrvatskoj Wikipediji ima 1642 znaka, dok je, recimo, neprispodobivoj nacionalnoj veličini (!) poput Ante Đapića posvećeno 4557 znakova. Zato je o Štamparu – koga zanima tko je on – puno pametnije odmah čitati na globalnoj Wikipediji na engleskom jeziku. Ako sudimo po dužini teksta, u svijetu ga cijene četiri puta više nego ovdje, i to po strogim aršinima planetarne konkurencije.

Neprepoznato grandiozno djelo

Žalosno da je u Hrvatskoj jedini dostojan spomenik Andriji Štamparu ”Škola narodnog zdravlja Andrija Štampar” sa sjedištem u Zagrebu, ustanova koju je on utemeljio 1927. godine, a danas je znanstveno‐nastavna podružnica zagrebačkog Medicinskog fakulteta. Utoliko je zdravstvena struka praktički jedina društvena enklava unutar koje se zna za grandiozno djelo njenog osnivača. Jedna od realno najvećih ličnosti Hrvatske i cijele bivše Jugoslavije uglavnom je nepoznata široj javnosti.

Od Andrije Štampara (rodio se 1888. i živio do 1958.), može se jako puno učiti i danas, 62 godine nakon njegove smrti. Njegovo humanističko uvjerenje da zdravlje mora biti dostupno svima zvučalo je kao utopija u Kraljevini Srba Hrvata i Slovenaca i Kraljevini Jugoslaviji prije Drugog svjetskog rata. Liječenje i dobru zdravstvenu skrb mogao je sebi priuštiti samo onaj tko je mogao platiti skupe liječničke usluge, a seljacima i drugoj sirotinji ostajalo je samo da se moli bogu ako im se dijete razboljelo od tuberkuloze ili kakve druge sada istrijebljene, a tada smrtonosne bolesti. Štampar je bio ozlojeđen takvom društvenom nepravdom.

Srž ideje javnoga zdravstva

Članke u kojima se zalagao za prosvjećivanje malih ljudi o zdravlju pisao je još kao student medicine u Beču, a principe kojima se nadahnjivao cijelog svog života vrijedno je citirati i danas jer se na njima osniva sama ideja javnoga zdravstva. Kao prvo i najvažnije, Andrija Štampar je zagovarao princip jednakosti koji podrazumijeva da se u dostupnosti liječenja ne stvaraju razlike između bogatih i siromašnih. Liječnika je vidio kao prijateljsku figuru narodnog učitelja koji svakodnevno mora biti tamo gdje ljudi žive, a ne u ordinacijama i na simpozijima.

Doktor ne smije biti ekonomski ovisan o bolesniku. Široko informiranje stanovništva za Štampara je važnije od zakona. Uvjeren je da pitanja narodnog zdravlja moraju biti briga sviju, odnosno cijelog društva, te da je socijalna terapija bitan preduvjet za individualnu. Tumačio je da je narodno zdravlje značajan ekonomski resurs te da u zdravstvenoj organizaciji liječnik treba tražiti bolesnika, a ne obrnuto, kako bi se obuhvatili svi oni koji trebaju zaštitu.

Svoja uvjerenja nije mijenjao ni pred kime

Iako je bio izvan svake politike i potpuno posvećen svom pozivu, a ni svoja uvjerenja nije mijenjao ni pred kime, uživao je veliko poštovanje vlasti koje su ga angažirale na najsloženijim poslovima i funkcijama. Kao mladi 31-godišnji liječnik, imenovan je 1919. godine načelnikom higijenske službe Ministarstva narodnog zdravlja u Beogradu. S te pozicije osmislio je sustav javnog zdravstva u tadašnjoj Jugoslaviji i utemeljio veliku mrežu od 250 ustanova koje su bile centri nove organizacije.

Ona se sastojala od škola narodnog zdravlja, školskih poliklinika i dispanzera za bebe, velikog broja zavoda, antituberkuloznih ambulanti, kemijskih, antimalaričnih i sanitetskih odjela, veterine, bolničkih centara, lječilišta itd. Smatrajući zdravlje ”stanjem potpunog fizičkog, psihičkog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsutnošću bolesti”, Štampar je neumorno radio na ostvarenju tog ideala.

Polovicom dvadesetih godine prošlog stoljeća započeo je suradnju s filantropskom Rockefeller fondacijom. U Zagrebu je osnovao Školu narodnog zdravlja i postao sveučilišni profesor, te 1940. dekan zagrebačke Medicine.

Štampar je pomogao u zdravstvenim reformama diljem svijeta

Podlegavši kampanji komercijalnih zdravstvenih krugova, kralj Aleksandar ga je umirovio 1931. godine nakon što je Štampar rezolutno odbio ponudu da postane ministar policije. Te iste godine počeo je raditi kao ekspert Zdravstvene organizacije Lige naroda, sada Ujedinjenih naroda, te je obišao mnoge zemlje da bi im pomogao provesti zdravstvene reforme. Od 1933. to 1936. proveo je u Kini radeći s kineskom zdravstvenom administracijom na sprečavanju epidemija i uvođenju javnog zdravstva u zabačene provincije.

Nakon povratka iz Kine, držao je serije predavanja na Harvardu, Yaleu, Cornellu, Johns Hopkinsu, Berkeleyju i mnogim drugim američkim sveučilištima. Nakon uspostave NDH 1941. godine, ustaška vlast dala ga je uhapsiti i deportiran je u fašistički logor u Grazu, a pušten je tek na kraju Drugog svjetskog rata.

Njegova maksima i danas je inspiracija WHO-u

Po povratku u Zagreb nakon oslobođenja, Štampar je nastavio predavati na fakultetu, voditi Školu narodnog zdravlja i zagrebačko Sveučilište kao rektor. Od 1952. do 1956. ponovno je izabran za dekana Medicinskog fakulteta, a od 1947. do svoje smrti 1958. bio je predsjednik JAZU, današnje HAZU. Štampar nije bio član Partije, ali ga Tito je iznimno cijenio kao istinskog stručnjaka i humanista.

Rijetko je tko s ovih prostora imao takvu međunarodnu karijeru kao Andrija Štampar. Kao jedan od osnivača Svjetske zdravstvene organizacije, Štampar je 1948. godine jednoglasno izabran za prvog predsjednika skupštine te organizacije i odradio je veliki posao kao jedan od autora njezinog temeljnog dokumenta. Vječna maksima Andrije Štampara ”zdravlje za sve” inspirira Svjetsku zdravstvenu organizaciju do danas.

Zaslužuje li takav velikan da se o njemu uči i zna i da ga se svrstava među svijetle uzore ove nacije ovisi o mjeri zrelosti društva. Ono svojim ordenima i spomenicima obilato nagrađuje mnoge koji Andriji Štamparu nisu ni do koljena dok nas je na važnost njegovog djela i nasljeđa koje nam je ostavio morala podsjetiti korona, kao čekić u glavu.

Sanja Modrić
Telegram autor
214 članka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program