Povodom godišnjice stradanja u Vukovaru, ovih je dana opet na redu tema o tome treba li oprostiti i može li se oprostiti. Politika i društvo moraju govoriti o oprostu i poticati ljude da u sebi nađu tu snagu premda kod izravnih žrtava rata napor doista mora biti herojski da se uspije. Kad ti pobiju obitelj i zapale kuću, kako da se ne naježiš na sve i svakoga koga se da povezati s tvojom kalvarijom? Budimo pošteni, teško se izdići iznad toga.
No, one vlade, stranke ili politički blokovi, koji po boli vječno kopaju, čine novo zlo i to ponajprije novim generacijama koje žele živjeti bez mržnje, rađati djecu u normalnom gradu, a ne u mrtvačnici. I imaju svako pravo na to.
Ipak, jasno je da se miri i oprašta pojedinačno, a ne kolektivno. I valjda svi shvaćamo da je o oprostu lako popovati onima koji su devedesetih imali sreću da ostanu izvan ratnog pakla i kojima nitko nije likvidiran ledenim rafalima na Ovčari.
Neki mogu oprostiti, mnogi ne
Oprost je glomazna stvar. Ide iz želuca i iz pluća – svojih, a ne tuđih. Pa neki mogu, a mnogi ne. To se mora razumjeti, sve drugo bilo bi surovo. I zbog toga je sadašnji život u Vukovaru i okolici još uvijek zatrovan mržnjama. Ipak nije razlog samo to što tamošnji populistički političari ne znaju drugo nego i dandanas parazitirati na ratu, hrvatstvu i srpstvu.
Krivica takvih hladnih kalkulanata strašna je i neoprostiva. No, u ljudima koji se sjećaju okupacije, smrdljivih podruma, bombi, leševa i progonstva, stare slike i osjećaji ostaju zauvijek. Bahato je i plitko tražiti neku nadnaravnu razinu svijesti, filozofski pogled na stvari, zen i čuvstva uzvišenog oprosta od majke i oca kojima je u ratu ubijeno dijete.
U Vukovaru je stradalo osamdeset i šestero djece, najmanje je imalo šest mjeseci. U cijeloj Hrvatskoj četiristo i dvoje. I odrasli ubijeni i obogaljeni bili su nečija djeca. Da sam ja morala sahraniti krv moje krvi i meso moga mesa, bih li bila posve drugačija od tih koji i danas tako paušalno mrze sve Srbe koji žive bilo gdje na svijetu i svakome koga sretnu prvo provjere rod i porijeklo?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ljudi nisu sveci
To se jednako odnosi i na obitelji Srba koji su zbog ”pogrešne” nacionalnosti smaknuti u Domovinskom ratu, kao i na one naše sugrađane koji su devedesetih posvuda bili bezrazložno sumnjičeni, šikanirani i otpuštani s posla samo zato što nose srpska imena. Ako s tim gorčinama u prsima još i danas generaliziraju sve Hrvate, znamo zašto.
Da, naravno, sva su takva poopćavanja pogrešna, kratkovidna i nepravedna, hrvatska i srpska. Svi Srbi nisu Veselin Šljivančanin. Svi Hrvati nisu Tomislav Merčep. Ali nekako se ne usudim pomisliti da bih ja, u krvavoj vukovarskoj koži, bila puno bolja. Lijepo zvuči biti bolji i nadmoćno. Ali sumnjam. Jako sumnjam.
Golema odgovornost je na političarima
Zato nitko ne bi trebao glumiti baš takvog sveca. Nismo sveci. Kad nas se udari u srce, srce prepukne i više se nikad ispravno ne sastavi. Utoliko svi ti ljudi, koji će dok ne izdahnu braniti svoje mržnje vjerujući da bi drugačije izdali svoju mrtvu djecu, zaslužuju barem da ih se ne gleda poprijeko. Njihova nam se ogorčenost ne sviđa i vidimo koliko je štetna za cijelo društvo. Ali za njih skoro da i nema pomoći, tako to ide poslije svakog rata.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zato je golema odgovornost na ljudima i strankama koje vode Hrvatsku i koji će je voditi sutra. Mladima se mora dati šansa, a imat će je ako ih se bude odgajalo za mir. Razderotine se moraju stalno krpati. Sramotno segregirane vukovarske škole i vrtići moraju se ujediniti. Grozno je što je prošlo već tako puno godina, a te mudrosti u Vukovaru još nema.
Sanja Modrić: Bih li ja bila bolja od ljudi koji ne mogu obuzdati svoje mržnje da mi je dijete ubijeno u Vukovaru?
To se jednako odnosi i na obitelji Srba koji su zbog ''pogrešne'' nacionalnosti smaknuti, ili bezrazložno sumnjičeni, šikanirani i otpuštani
Poopćavanja su pogrešna, kratkovidna i nepravedna, hrvatska i srpska. Svi Srbi nisu Veselin Šljivančanin. Svi Hrvati nisu Tomislav Merčep. Ali miri se i oprašta pojedinačno, a ne kolektivno. I valjda svi shvaćamo da je o oprostu lako popovati onima koji su devedesetih imali sreću da ostanu izvan ratnog pakla i nitko im nije likvidiran ledenim rafalima na Ovčari. Oprost je glomazna stvar. Ide iz želuca i iz pluća - svojih, a ne tuđih. Pa neki mogu, a mnogi ne. To se mora razumjeti.
Povodom godišnjice stradanja u Vukovaru, ovih je dana opet na redu tema o tome treba li oprostiti i može li se oprostiti. Politika i društvo moraju govoriti o oprostu i poticati ljude da u sebi nađu tu snagu premda kod izravnih žrtava rata napor doista mora biti herojski da se uspije. Kad ti pobiju obitelj i zapale kuću, kako da se ne naježiš na sve i svakoga koga se da povezati s tvojom kalvarijom? Budimo pošteni, teško se izdići iznad toga.
No, one vlade, stranke ili politički blokovi, koji po boli vječno kopaju, čine novo zlo i to ponajprije novim generacijama koje žele živjeti bez mržnje, rađati djecu u normalnom gradu, a ne u mrtvačnici. I imaju svako pravo na to.
Ipak, jasno je da se miri i oprašta pojedinačno, a ne kolektivno. I valjda svi shvaćamo da je o oprostu lako popovati onima koji su devedesetih imali sreću da ostanu izvan ratnog pakla i kojima nitko nije likvidiran ledenim rafalima na Ovčari.
Neki mogu oprostiti, mnogi ne
Oprost je glomazna stvar. Ide iz želuca i iz pluća – svojih, a ne tuđih. Pa neki mogu, a mnogi ne. To se mora razumjeti, sve drugo bilo bi surovo. I zbog toga je sadašnji život u Vukovaru i okolici još uvijek zatrovan mržnjama. Ipak nije razlog samo to što tamošnji populistički političari ne znaju drugo nego i dandanas parazitirati na ratu, hrvatstvu i srpstvu.
Krivica takvih hladnih kalkulanata strašna je i neoprostiva. No, u ljudima koji se sjećaju okupacije, smrdljivih podruma, bombi, leševa i progonstva, stare slike i osjećaji ostaju zauvijek. Bahato je i plitko tražiti neku nadnaravnu razinu svijesti, filozofski pogled na stvari, zen i čuvstva uzvišenog oprosta od majke i oca kojima je u ratu ubijeno dijete.
U Vukovaru je stradalo osamdeset i šestero djece, najmanje je imalo šest mjeseci. U cijeloj Hrvatskoj četiristo i dvoje. I odrasli ubijeni i obogaljeni bili su nečija djeca. Da sam ja morala sahraniti krv moje krvi i meso moga mesa, bih li bila posve drugačija od tih koji i danas tako paušalno mrze sve Srbe koji žive bilo gdje na svijetu i svakome koga sretnu prvo provjere rod i porijeklo?
Ljudi nisu sveci
To se jednako odnosi i na obitelji Srba koji su zbog ”pogrešne” nacionalnosti smaknuti u Domovinskom ratu, kao i na one naše sugrađane koji su devedesetih posvuda bili bezrazložno sumnjičeni, šikanirani i otpuštani s posla samo zato što nose srpska imena. Ako s tim gorčinama u prsima još i danas generaliziraju sve Hrvate, znamo zašto.
Da, naravno, sva su takva poopćavanja pogrešna, kratkovidna i nepravedna, hrvatska i srpska. Svi Srbi nisu Veselin Šljivančanin. Svi Hrvati nisu Tomislav Merčep. Ali nekako se ne usudim pomisliti da bih ja, u krvavoj vukovarskoj koži, bila puno bolja. Lijepo zvuči biti bolji i nadmoćno. Ali sumnjam. Jako sumnjam.
Golema odgovornost je na političarima
Zato nitko ne bi trebao glumiti baš takvog sveca. Nismo sveci. Kad nas se udari u srce, srce prepukne i više se nikad ispravno ne sastavi. Utoliko svi ti ljudi, koji će dok ne izdahnu braniti svoje mržnje vjerujući da bi drugačije izdali svoju mrtvu djecu, zaslužuju barem da ih se ne gleda poprijeko. Njihova nam se ogorčenost ne sviđa i vidimo koliko je štetna za cijelo društvo. Ali za njih skoro da i nema pomoći, tako to ide poslije svakog rata.
Zato je golema odgovornost na ljudima i strankama koje vode Hrvatsku i koji će je voditi sutra. Mladima se mora dati šansa, a imat će je ako ih se bude odgajalo za mir. Razderotine se moraju stalno krpati. Sramotno segregirane vukovarske škole i vrtići moraju se ujediniti. Grozno je što je prošlo već tako puno godina, a te mudrosti u Vukovaru još nema.