Rijeka se ovog vikenda pretvorila u istinsku prijestolnicu kulture i društvenih gibanja, s obzirom da se u gradu istovremeno događa glazbeni festival Student’s day, književni festival Vrisak i ono zbog čega, već drugu godinu za redom, Rijeka figurira kao mjesto susreta dviju različitih vizija Hrvatske. Jedne koja želi moderno, demokratsko i slobodno društvo te druge koja bi mnoge od sloboda suspendirala, propisala svima život u skladu s njihovim svjetonazorskim uvjerenjima i općenito se miješala u slobodu izbora ljudi.
Prva je iz protesta prema klerikalnom pokretu prošle godine istog dana organizirala paralelni hod za slobodu, napravivši ove godine to drugi put, dok druga na valu sličnih inicijativa u SAD-u i Europi, pod krinkom zaštite života, već šest godina poduzima čitav niz akcija, među kojima je i hod za život, a koje za glavni cilj imaju ono što sam naveo u prvoj rečenici. O tome kako je to izgledalo danas mogu ponajprije govoriti iz perspektive Hoda za slobodu, na kojem sam bio od početka do kraja, dok sam Hod za život uspio tek promotriti nešto prije početka.
Ključne razlike između dva skupa
Bitna razlika između ova dva skupa, osim ideološke i civilizacijske naravno, je u tome što ljudi na Hod za slobodu u pravilu dolaze spontano i pojedinačno, dok na Hod za život ljudi dolaze organizirano. Druga stvar koju sam uspio uočiti je različitost muzičke podloge. Hod za život fura se na Thompsona, dok je na Hodu za slobodu bio zastupljen širok dijapazon izvođača, od indie-rocka, preko primorskih šlagera, do partizanskih pjesama.
Ako je suditi po presjeku publike na Hodu za slobodu, očito je da su ga došle podržati sve generacije i društvene skupine Riječana, od mladih alternativki i alternativaca, preko ljudi sa sveučilišta, kulturnjaka, radnika, pa sve do umirovljenika. Došli su naravno i predstavnici praktično svih političkih stranaka s lijevog i liberalnog spektra. Atmosfera je za vrijeme protestne šetnje, kao i tijekom govora i koncerta na Jadranskom trgu bila obilježena kombinacijom životnog optimizma i borbenog otpora.
Mobilizacijska količina energije
Uz vodstvo poznatog riječkog novinara Ernesta Marinkovića, koji je čitavo vrijeme bio na visini zadatka, na pozornici su se izmjenjivale govornice, od jedne od organizatorica Ive Davorije, preko umjetnica iz riječkog HNK, Aleksandre Stojaković Olenjuk i Nataše Antulov, do Ivanke Mazurkijević, pri čemu je količina energije kojom su se obraćali publici bila potpuno mobilizacijska.
Glazbeni dio programa svoj vrhunac je imao u nastupu mješovitog zbora ‘Jeka primorja’, koji je otpjevao set antifašističkih i partizanskih pjesama, od Bilećanke, preko Sred pušaka, bajuneta do Bella Ciao, a sve je zaključeno sa Šajetinim revolucionarnim govorom i nastupom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Otpor koji će samo rasti
Neki opći dojam kojeg sam ponio s ovog skupa je taj da je demokratskoj javnosti posve nevjerojatno da se o temama slobode i ljudskih prava još uvijek raspravlja i da se neke stvari koje su se smatrale općeprihvaćenim sada moraju braniti na ulici. Ta nevjerica utjecala je na stvaranje organiziranog otpora koji će, izvjesno je, samo rasti.
Ili, kao što je u jednom od emotivnijih govora na skupu zaključila mirovna aktivista Šura Dumanić, trebamo se vratiti Općoj deklaraciji o ljudskim pravima i temeljnoj solidarnosti među ljudima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sloboda i ljudska prava opet se moraju braniti na ulici. Danas, u Rijeci, osjetio sam nevjerojatnu živost i otpor
Dragan Markovina bio je na Hodu za slobodu, održanom u isto vrijeme kad i riječki Hod za život
Neki opći dojam kojeg sam ponio s ovog skupa je taj da je demokratskoj javnosti posve nevjerojatno da se o temama slobode i ljudskih prava još uvijek raspravlja i da se neke stvari koje su se smatrale općeprihvaćenim sada moraju braniti na ulici. Ta nevjerica utjecala je na stvaranje organiziranog otpora koji će, izvjesno je, samo rasti
Rijeka se ovog vikenda pretvorila u istinsku prijestolnicu kulture i društvenih gibanja, s obzirom da se u gradu istovremeno događa glazbeni festival Student’s day, književni festival Vrisak i ono zbog čega, već drugu godinu za redom, Rijeka figurira kao mjesto susreta dviju različitih vizija Hrvatske. Jedne koja želi moderno, demokratsko i slobodno društvo te druge koja bi mnoge od sloboda suspendirala, propisala svima život u skladu s njihovim svjetonazorskim uvjerenjima i općenito se miješala u slobodu izbora ljudi.
Prva je iz protesta prema klerikalnom pokretu prošle godine istog dana organizirala paralelni hod za slobodu, napravivši ove godine to drugi put, dok druga na valu sličnih inicijativa u SAD-u i Europi, pod krinkom zaštite života, već šest godina poduzima čitav niz akcija, među kojima je i hod za život, a koje za glavni cilj imaju ono što sam naveo u prvoj rečenici. O tome kako je to izgledalo danas mogu ponajprije govoriti iz perspektive Hoda za slobodu, na kojem sam bio od početka do kraja, dok sam Hod za život uspio tek promotriti nešto prije početka.
Ključne razlike između dva skupa
Bitna razlika između ova dva skupa, osim ideološke i civilizacijske naravno, je u tome što ljudi na Hod za slobodu u pravilu dolaze spontano i pojedinačno, dok na Hod za život ljudi dolaze organizirano. Druga stvar koju sam uspio uočiti je različitost muzičke podloge. Hod za život fura se na Thompsona, dok je na Hodu za slobodu bio zastupljen širok dijapazon izvođača, od indie-rocka, preko primorskih šlagera, do partizanskih pjesama.
Ako je suditi po presjeku publike na Hodu za slobodu, očito je da su ga došle podržati sve generacije i društvene skupine Riječana, od mladih alternativki i alternativaca, preko ljudi sa sveučilišta, kulturnjaka, radnika, pa sve do umirovljenika. Došli su naravno i predstavnici praktično svih političkih stranaka s lijevog i liberalnog spektra. Atmosfera je za vrijeme protestne šetnje, kao i tijekom govora i koncerta na Jadranskom trgu bila obilježena kombinacijom životnog optimizma i borbenog otpora.
Mobilizacijska količina energije
Uz vodstvo poznatog riječkog novinara Ernesta Marinkovića, koji je čitavo vrijeme bio na visini zadatka, na pozornici su se izmjenjivale govornice, od jedne od organizatorica Ive Davorije, preko umjetnica iz riječkog HNK, Aleksandre Stojaković Olenjuk i Nataše Antulov, do Ivanke Mazurkijević, pri čemu je količina energije kojom su se obraćali publici bila potpuno mobilizacijska.
Glazbeni dio programa svoj vrhunac je imao u nastupu mješovitog zbora ‘Jeka primorja’, koji je otpjevao set antifašističkih i partizanskih pjesama, od Bilećanke, preko Sred pušaka, bajuneta do Bella Ciao, a sve je zaključeno sa Šajetinim revolucionarnim govorom i nastupom.
Otpor koji će samo rasti
Neki opći dojam kojeg sam ponio s ovog skupa je taj da je demokratskoj javnosti posve nevjerojatno da se o temama slobode i ljudskih prava još uvijek raspravlja i da se neke stvari koje su se smatrale općeprihvaćenim sada moraju braniti na ulici. Ta nevjerica utjecala je na stvaranje organiziranog otpora koji će, izvjesno je, samo rasti.
Ili, kao što je u jednom od emotivnijih govora na skupu zaključila mirovna aktivista Šura Dumanić, trebamo se vratiti Općoj deklaraciji o ljudskim pravima i temeljnoj solidarnosti među ljudima.