Zanimljive se stvari događaju u predizbornoj kampanji za novo vodstvo HDZ-a. One, naravno nisu ni na koji način vezane uz nekakve velike sadržajne razlike, već se svode na personalne optužbe o tome tko je kada nešto rekao ili zagovarao. Bilježimo tu čak i posebno bizaran moment u kojem Miro Kovač javno sugerira Andreju Plenkoviću tko bi mu trebao biti u užem timu, što mislim da nikad nije zabilježeno.
No, od čitave te dimne zavjese koja fingira nekakvu živost koje nema, kao dosad najzabavniji se iskristalizirao Kovačev zaključak kako nakon njihove pobjede u HDZ-u više neće biti faraona, ni Josipa Broza Tita i kulta ličnosti. Čovjek zna zabaviti i gotovo, bilo da je riječ o podizanju atmosfere na splitskoj Rivi, govorenju o sebi u trećem licu ili o presici kojom najavljuje vlastitu pobjedu. Iako je izgledao prilično uvjeren u to što govori, posve nevjerojatnim izgleda da Miro Kovač ne zna kakva je zapravo stranka kojoj želi postati predsjednik.
Računa da je publika kojoj se obraća neubrojiva?
Još je nevjerojatnije njegovo očekivanje da u karakter HDZ-a nije upućena ni šira javnost. Ako je dakle svjestan ovih dviju stvari, a nemamo razloga sumnjati u to, preostaje nam zaključiti da, ili neuspješno pokušava biti zabavan, u što čisto sumnjamo, ili računa da je publika kojoj se obraća neubrojiva. O ovom posljednjem bi se dalo raspravljati, ali vjerojatno ne postoji nijedna osoba u Hrvatskoj koja nije svjesna činjenice da HDZ predstavlja tipičan primjer stranke koja ne zna funkcionirati izvan kulta ličnosti.
Tako je bilo jednako s Tuđmanom, kao i sa Sanaderom, pa i s Karamarkom koga su pratili u samoubilačkoj akciji rušenja vlastite vlade, sve dok se nije pokazalo kako nema plan b, a tako je naravno i s Plenkovićem čije je sve, navodno sporne odluke, predsjedništvo jednoglasno podržalo. Jedini djelomični izuzetak predstavlja Jadranka Kosor, što također pada u vodu, prisjetimo li se javne aklamacije kojom je izabrana na Sanaderov prijedlog.
Kao fol bez titoizma, uz pozivanje na Tuđmana
Sve navedeno nas dovodi do ključnog pitanja. Budući da su se hadezeovci bili spremni odreći i uglavnom su to i napravili, svih bivših predsjednika, izuzev Tuđmana, kako netko hladne glave pred kompletnom javnošću može izjaviti da nakon njegove pobjede više u HDZ-u neće biti titoizma i kulta ličnosti, a istovremeno se pozivati na Franju Tuđmana?
Ovo pitanje se nameće samo po sebi, jer je upravo rodonačelnik, ne samo kulta ličnosti, nego i paradnog titoizma, kako u stranci, tako i u zemlji, bio nitko drugi, doli Franjo Tuđman. To se tvrdi čak i u hagiografskoj Malićevoj seriji o Tuđmanu, posvećenoj prešućivanju neugodnih činjenica ili njihovom otvorenom negiranju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tuđmanova fascinacija Titovim kultom ličnosti
Preciznije govoreći, to je sasvim ispravno zaključio američki veleposlanik William Montgomery. Način na koji je upravljao strankom i državom, uvjerenost u vlastito mesijansko poslanje, ovisnost o paradnim bijelim uniformama, njegovi uporni pokušaji da uspostavi most između Tita i sebe, koji je uključivao i boravak u Titovoj vili na Pantovčaku, kao i toliko spominjanu bistu, praktično sve što je Tuđman javno manifestirao, osim nažalost najbitnijeg antinacionalizma, svjedočilo je o njegovoj fascinaciji Titovim kultom ličnosti.
I sve to, da bi na koncu dočekao da se jedan Miro Kovač pravi kao da ništa od navedenog nije vidio i da je prespavao kompletne devedesete, koje inače doživljava kao herojsko doba. Neovisno pak o svemu ovome, vrijedi pozdraviti nakanu da se u HDZ-u ukine kult ličnosti, budući da bi to ujedno bio i kraj te stranke kakvu poznajemo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Smiješno je slušati Miru Kovača kako obećava da u HDZ-u više neće biti kulta ličnosti. Pa to im je u genetskom kodu
Je li Miro Kovač možda prespavao devedesete?
Rodonačelnik, ne samo kulta ličnosti, nego i paradnog titoizma, kako u stranci, tako i u zemlji, bio nitko drugi, doli Franjo Tuđman
Zanimljive se stvari događaju u predizbornoj kampanji za novo vodstvo HDZ-a. One, naravno nisu ni na koji način vezane uz nekakve velike sadržajne razlike, već se svode na personalne optužbe o tome tko je kada nešto rekao ili zagovarao. Bilježimo tu čak i posebno bizaran moment u kojem Miro Kovač javno sugerira Andreju Plenkoviću tko bi mu trebao biti u užem timu, što mislim da nikad nije zabilježeno.
No, od čitave te dimne zavjese koja fingira nekakvu živost koje nema, kao dosad najzabavniji se iskristalizirao Kovačev zaključak kako nakon njihove pobjede u HDZ-u više neće biti faraona, ni Josipa Broza Tita i kulta ličnosti. Čovjek zna zabaviti i gotovo, bilo da je riječ o podizanju atmosfere na splitskoj Rivi, govorenju o sebi u trećem licu ili o presici kojom najavljuje vlastitu pobjedu. Iako je izgledao prilično uvjeren u to što govori, posve nevjerojatnim izgleda da Miro Kovač ne zna kakva je zapravo stranka kojoj želi postati predsjednik.
Računa da je publika kojoj se obraća neubrojiva?
Još je nevjerojatnije njegovo očekivanje da u karakter HDZ-a nije upućena ni šira javnost. Ako je dakle svjestan ovih dviju stvari, a nemamo razloga sumnjati u to, preostaje nam zaključiti da, ili neuspješno pokušava biti zabavan, u što čisto sumnjamo, ili računa da je publika kojoj se obraća neubrojiva. O ovom posljednjem bi se dalo raspravljati, ali vjerojatno ne postoji nijedna osoba u Hrvatskoj koja nije svjesna činjenice da HDZ predstavlja tipičan primjer stranke koja ne zna funkcionirati izvan kulta ličnosti.
Tako je bilo jednako s Tuđmanom, kao i sa Sanaderom, pa i s Karamarkom koga su pratili u samoubilačkoj akciji rušenja vlastite vlade, sve dok se nije pokazalo kako nema plan b, a tako je naravno i s Plenkovićem čije je sve, navodno sporne odluke, predsjedništvo jednoglasno podržalo. Jedini djelomični izuzetak predstavlja Jadranka Kosor, što također pada u vodu, prisjetimo li se javne aklamacije kojom je izabrana na Sanaderov prijedlog.
Kao fol bez titoizma, uz pozivanje na Tuđmana
Sve navedeno nas dovodi do ključnog pitanja. Budući da su se hadezeovci bili spremni odreći i uglavnom su to i napravili, svih bivših predsjednika, izuzev Tuđmana, kako netko hladne glave pred kompletnom javnošću može izjaviti da nakon njegove pobjede više u HDZ-u neće biti titoizma i kulta ličnosti, a istovremeno se pozivati na Franju Tuđmana?
Ovo pitanje se nameće samo po sebi, jer je upravo rodonačelnik, ne samo kulta ličnosti, nego i paradnog titoizma, kako u stranci, tako i u zemlji, bio nitko drugi, doli Franjo Tuđman. To se tvrdi čak i u hagiografskoj Malićevoj seriji o Tuđmanu, posvećenoj prešućivanju neugodnih činjenica ili njihovom otvorenom negiranju.
Tuđmanova fascinacija Titovim kultom ličnosti
Preciznije govoreći, to je sasvim ispravno zaključio američki veleposlanik William Montgomery. Način na koji je upravljao strankom i državom, uvjerenost u vlastito mesijansko poslanje, ovisnost o paradnim bijelim uniformama, njegovi uporni pokušaji da uspostavi most između Tita i sebe, koji je uključivao i boravak u Titovoj vili na Pantovčaku, kao i toliko spominjanu bistu, praktično sve što je Tuđman javno manifestirao, osim nažalost najbitnijeg antinacionalizma, svjedočilo je o njegovoj fascinaciji Titovim kultom ličnosti.
I sve to, da bi na koncu dočekao da se jedan Miro Kovač pravi kao da ništa od navedenog nije vidio i da je prespavao kompletne devedesete, koje inače doživljava kao herojsko doba. Neovisno pak o svemu ovome, vrijedi pozdraviti nakanu da se u HDZ-u ukine kult ličnosti, budući da bi to ujedno bio i kraj te stranke kakvu poznajemo.