Kad sam u jesen 1999. došao studirati u Zagreb, nekad kultna zgrada Studentskog centra u kojoj su nastupali svi novovalni heroji, imali izložbe tada stasajući fotografi, u kojoj je avangardni Tetar Itd. svojim upornim radom pod vodstvom Vjerana Zuppe postao relevantna kulturna činjenica, ne samo u Zagrebu i Hrvatskoj, nego i u čitavoj zemlji i ispred kojeg se nimalo slučajno Azra slikala za omotnicu prvog istoimenog albuma, bila je ispražnjena od bilo kakvih kulturnih, a kamo li avangardnih sadržaja.
Točno po mjeri HDZ-ovog poimanja kulture i studentskog svijeta, koju bismo mogli sažeti u onoj nekima tako dragoj vjerskoj krilatici ‘Ora et labora’. Ništa se u SC-u nije događalo, energija studenata bila je pažljivo uškopljena i fokusirana jedino na cijene dnevnog menua, a dekretom postavljeni direktori su vječno rješavali dubiozne nabave i dugove te istovremeno pazili da se nikakva iskra pobune ne ukaže u toj zgradi. Kao netko tko je s nekom vrstom posvećenosti pristupio SC-u i uopće studenskom životu Zagreba, ostao sam posve šokiran do koje mjere je destrukcija bila uspješna.
Kako je SC opet postao okupljalište većine studenata
A onda je došao sad već skoro zaboravljeni 3. siječnja i konačni odlazak HDZ-a s vlasti, osjetila se neka nevjerovatna energija u zraku, a u samom SC-u je došlo do kadrovskih promjena i uopće do promjene pristupa studentima i kulturnim programima. Ne treba posebno napominjati da se ta energija u društvu vrlo brzo ispuhala, ali u SC-u nije. Počelo je skromnim pjesničkim večerima i nastupima mladih bendova, redovnim velikim tribinama i izložbama, u Kinu SC-a je pokrenut sad već kultni Zagreb film festival i mjesto je konačno iznova postalo glavno okupljalište većine studenata. Kako onih koji su se samo željeli zabaviti na in mjestu na koje svi izlaze, tako i onih željnih umjetničkog odrastanja, kulturnog formiranja i mogućnosti da se na taj način izraze.
Nekako u to vrijeme pokrenuta je u SC-u i Kultura promjene, nakon čega se Teatar Itd. više nije morao pozivati isključivo na dane stare slave, budući da je konačno na način na koji je izvorno i zamišljen ponovno zaživio u kulturnom životu Zagreba i među studentima. Kakav je tada zaživio, takav je ostao praktično do danas i trajao, a zasluge Nataše Rajković za povratak Itd.-a na kulturnu mapu zemlje bile su nemjerljive.
U Itd.-u je šansu dobio gotovo svatko tko je to želio i pokazivao bilo kakve znakove talenta ili želje za istraživanjem, studentska publika se odgajala i učila zajedno za mladim glumcima, redateljima i dramaturzima, što je na koncu svima omogućilo profesionalno i ljudsko sazrijevanje. U tom teatru su neke od prvih šansi dobili i Oliver Frljić, Miran Kurspahić, Saša Božić, Anica Tomić i Jelena Kovačić te Olja Lozica, iz čega je više nego očito da je Itd. odigrao nezaobilaznu ulogu u afirmiranju jedne talentirane generacije koja se nije bojala progovarati o mnogim traumatičnim mjestima u društvu.
Upravitelj samo provodi volju vladajuće desnice
A onda je došla konzervativna revolucija, na desnici se osvijestila ideja da se prostor kulture mora iznova cenzurirati pa je na mjesto Sanacijskog upravitelja postavljen Mirko Bošnjak koji je naglo otkrio kulturnog poznavaoca u sebi uzevši pravo da ocjenjuje kulturne potrebe studenata i renome određenih gostiju, pa je prvo kultura potpuno degradirana na razinu jednog odjela SC-a, da bi sve kulminiralo smjenom Nataše Rajković s mjesta voditeljice Kulture SC-a.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sanacijski upravitelj SC-a ovdje na kraju krajeva nije ni bitan kao ime, budući da i tako, bilo samoinicijativno, bilo na mig onih koji o tome odlučuju na višim instancama, isključivo sprovodi kolektivnu volju vladajuće desnice kojoj prvo smeta svako talasanje i bilo kakav avangardni iskorak, drugo ne podnosi kritiku, treće želi uvesti totalnu kontrolu nad društvom i četvrto kulturu vidi isključivo kroz spomeničku baštinu i održavanje hladnog pogona sterilnih zastarjelih institucija.
Zbog svega toga, ne samo da Nataša Rajković smeta, nego smeta bilo kakva živost u SC-u, kao što je smetala i devedesetih. Vrijedi se stoga posjetiti 1952. kad je jedan od ikona nacionalnog pokreta i kasniji predsjednik Sabora Vlatko Pavletić, još uvijek pun mladačke strasti napisao esej pod naslovom ‘Neka bude živost’.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Smjena šefice Kulture SC-a neodoljivo podsjeća na 90-e, i tad je tamo zatirana bilo kakva natruha živosti
Dragan Markovina piše o Nataši Rajković koju su ovih dana maknuli s mjesta voditeljice Kulture SC-a
Zasluge Nataše Rajković za povratak Itd.-a na kulturnu mapu zemlje bile su nemjerljive. U Itd.-u je šansu dobio gotovo svatko tko je to želio i pokazivao bilo kakve znakove talenta ili želje za istraživanjem, studentska publika se odgajala i učila zajedno za mladim glumcima, redateljima i dramaturzima, što je na koncu svima omogućilo profesionalno i ljudsko sazrijevanje. A onda je došla konzervativna revolucija, na desnici se osvijestila ideja da se prostor kulture mora iznova cenzurirati pa je na mjesto Sanacijskog upravitelja postavljen Mirko Bošnjak koji je naglo otkrio kulturnog poznavaoca u sebi uzevši pravo da ocjenjuje kulturne potrebe studenata i renome određenih gostiju, pa je prvo kultura potpuno degradirana na razinu jednog odjela SC-a, da bi sve kulminiralo smjenom Nataše Rajković s mjesta voditeljice Kulture SC-a
Kad sam u jesen 1999. došao studirati u Zagreb, nekad kultna zgrada Studentskog centra u kojoj su nastupali svi novovalni heroji, imali izložbe tada stasajući fotografi, u kojoj je avangardni Tetar Itd. svojim upornim radom pod vodstvom Vjerana Zuppe postao relevantna kulturna činjenica, ne samo u Zagrebu i Hrvatskoj, nego i u čitavoj zemlji i ispred kojeg se nimalo slučajno Azra slikala za omotnicu prvog istoimenog albuma, bila je ispražnjena od bilo kakvih kulturnih, a kamo li avangardnih sadržaja.
Točno po mjeri HDZ-ovog poimanja kulture i studentskog svijeta, koju bismo mogli sažeti u onoj nekima tako dragoj vjerskoj krilatici ‘Ora et labora’. Ništa se u SC-u nije događalo, energija studenata bila je pažljivo uškopljena i fokusirana jedino na cijene dnevnog menua, a dekretom postavljeni direktori su vječno rješavali dubiozne nabave i dugove te istovremeno pazili da se nikakva iskra pobune ne ukaže u toj zgradi. Kao netko tko je s nekom vrstom posvećenosti pristupio SC-u i uopće studenskom životu Zagreba, ostao sam posve šokiran do koje mjere je destrukcija bila uspješna.
Kako je SC opet postao okupljalište većine studenata
A onda je došao sad već skoro zaboravljeni 3. siječnja i konačni odlazak HDZ-a s vlasti, osjetila se neka nevjerovatna energija u zraku, a u samom SC-u je došlo do kadrovskih promjena i uopće do promjene pristupa studentima i kulturnim programima. Ne treba posebno napominjati da se ta energija u društvu vrlo brzo ispuhala, ali u SC-u nije. Počelo je skromnim pjesničkim večerima i nastupima mladih bendova, redovnim velikim tribinama i izložbama, u Kinu SC-a je pokrenut sad već kultni Zagreb film festival i mjesto je konačno iznova postalo glavno okupljalište većine studenata. Kako onih koji su se samo željeli zabaviti na in mjestu na koje svi izlaze, tako i onih željnih umjetničkog odrastanja, kulturnog formiranja i mogućnosti da se na taj način izraze.
Nekako u to vrijeme pokrenuta je u SC-u i Kultura promjene, nakon čega se Teatar Itd. više nije morao pozivati isključivo na dane stare slave, budući da je konačno na način na koji je izvorno i zamišljen ponovno zaživio u kulturnom životu Zagreba i među studentima. Kakav je tada zaživio, takav je ostao praktično do danas i trajao, a zasluge Nataše Rajković za povratak Itd.-a na kulturnu mapu zemlje bile su nemjerljive.
U Itd.-u je šansu dobio gotovo svatko tko je to želio i pokazivao bilo kakve znakove talenta ili želje za istraživanjem, studentska publika se odgajala i učila zajedno za mladim glumcima, redateljima i dramaturzima, što je na koncu svima omogućilo profesionalno i ljudsko sazrijevanje. U tom teatru su neke od prvih šansi dobili i Oliver Frljić, Miran Kurspahić, Saša Božić, Anica Tomić i Jelena Kovačić te Olja Lozica, iz čega je više nego očito da je Itd. odigrao nezaobilaznu ulogu u afirmiranju jedne talentirane generacije koja se nije bojala progovarati o mnogim traumatičnim mjestima u društvu.
Upravitelj samo provodi volju vladajuće desnice
A onda je došla konzervativna revolucija, na desnici se osvijestila ideja da se prostor kulture mora iznova cenzurirati pa je na mjesto Sanacijskog upravitelja postavljen Mirko Bošnjak koji je naglo otkrio kulturnog poznavaoca u sebi uzevši pravo da ocjenjuje kulturne potrebe studenata i renome određenih gostiju, pa je prvo kultura potpuno degradirana na razinu jednog odjela SC-a, da bi sve kulminiralo smjenom Nataše Rajković s mjesta voditeljice Kulture SC-a.
Sanacijski upravitelj SC-a ovdje na kraju krajeva nije ni bitan kao ime, budući da i tako, bilo samoinicijativno, bilo na mig onih koji o tome odlučuju na višim instancama, isključivo sprovodi kolektivnu volju vladajuće desnice kojoj prvo smeta svako talasanje i bilo kakav avangardni iskorak, drugo ne podnosi kritiku, treće želi uvesti totalnu kontrolu nad društvom i četvrto kulturu vidi isključivo kroz spomeničku baštinu i održavanje hladnog pogona sterilnih zastarjelih institucija.
Zbog svega toga, ne samo da Nataša Rajković smeta, nego smeta bilo kakva živost u SC-u, kao što je smetala i devedesetih. Vrijedi se stoga posjetiti 1952. kad je jedan od ikona nacionalnog pokreta i kasniji predsjednik Sabora Vlatko Pavletić, još uvijek pun mladačke strasti napisao esej pod naslovom ‘Neka bude živost’.