Druga linija srpske vanjske/jugoslavenske politike bazira se na projektu svi Srbi u jednoj državi, o čemu smo u zadnje vrijeme prilično često pisali. Slobodan Milošević zadnji je značajni srpski politički lider koji je pokušao realizirati taj projekt, što je dovelo do ratova na području bivše Jugoslavije. Aleksandar Vučić jučer je nahvalio Slobodana Miloševića, baš zato da bi rehabilitirao taj projekt, kojeg veći dio srpske političke scene i danas smatra aktualnim, ali u neka podesnija vremena.
Vučić se deklarirao kao pokretač ratova u pokušaju
E sada, sama činjenica da se Aleksandar Vučić i jučer deklarirao kao pokretač ratova u pokušaju, ne bi smjela nikoga iznenaditi. Vučić pripada onoj, nažalost, srednjoj struji srpske politike koja Srbiju vidi kao žrtvu a ne kao agresora, i koja se ne želi pomiriti s ishodom ratova iz devedesetih godina. Sada je samo, digresije radi, zanimljivo spomenuti koliko je Zoran Milanović bio u pravu, kad je cijelu Vučićevu ekipu proglasio velikosrpskom.
Da ne bismo bili neobjektivni, Aleksandar Vučić jednako je četnik, koliko je Gojko Šušak bio ustaša. Ili, koliko su neki drugi ljudi u vodstvu HDZ-a ustaše. Strateška je razlika u tome što ustaški element u HDZ-u nikad nije dominirao, osim u kratkom Karamarkovu razdoblju vođenja stranke, dok je velikosrpski, četnički element konstanta srpske srednjostrujaške politike.
Srbija se ne sprema za rat jer naprosto nije sposobna za rat
Mimo ovih ružnih, ali potrebnih digresija, za Hrvatsku su bitne dvije činjenice. Prvo, neovisno od zakonitosti realpolitike, Republika Hrvatska, ni na razini predsjednika republika, ni na razini predsjednika vlada, s ovakvom Srbijom ne može uspostaviti nikakve odnose koje bi vodili pomirenju i normalizaciji. Drugo, još važnije, Srbija, za potrebe svoje javnosti, stvara strateške pravno psihološke preduvjete koji u budućem razdoblju mogu dovesti do nove ratne mobilizacije Srba protiv drugih država na području bivše Jugoslavije.
Prvo je, nedavno, Republika Srpska poništila vlastiti dokument u kojem priznaje genocid u Srebrenici. Zatim je Aleksandar Vučić, baš na Kosovu, gdje su počeli ratovi, formalno rehabilitirao Slobodana Miloševića. Bilo bi pretjerano reći da se Srbija ovaj čas sprema za rat, naprosto zato što ova Srbija nije sposobna za rat, ali Vučićeva Srbija predstavlja latentnu prijetnju fizičkoj sigurnosti Republike Hrvatske, Republike Bosne i Hercegovine, Kosova i Republike Crne Gore. Te su činjenice, nažalost, jednako jasne kao što su bile očigledne 1989. godine. Okolnosti se, srećom, jesu promijenile, ali namjere postđinđićevskog i posttadićevskog službenog Beograda ostale su iste.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Srbija se ovaj čas ne sprema na rat naprosto zato što nije sposobna. Ali ovakva, Vučićeva, latentna je prijetnja
Kako je srpski predsjednik dokazao da njegova Srbija predstavlja latentnu prijetnju sigurnosti regije
Neovisno od zakonitosti realpolitike, Republika Hrvatska, ni na razini predsjednika republika, ni na razini predsjednika vlada, s ovakvom Srbijom ne može uspostaviti nikakve odnose koje bi vodili pomirenju i normalizaciji. Drugo, još važnije, Srbija, za potrebe svoje javnosti, stvara strateške pravno psihološke preduvjete koji u budućem razdoblju mogu dovesti do nove ratne mobilizacije Srba protiv drugih država na području bivše Jugoslavije.
Aleksandar Vučić već godinama zastupa dvije linije i retorike, kad je riječ o srpskoj vanjskoj politici. Jednu liniju i rječnik, onaj koji ostavlja dojam da je Srbija otvorena prema Zapadu, zapravo kreiraju bivši britanski diplomati, čija konzultantska tvrtka već godinama radi za najmoćnijeg srpskog političara. Ti su momci, okupljeni oko firme koja se zove Istok, još prije tri godine nagovorili Vučića da ode u onaj prvi posjet Srebrenici, koji se u ono vrijeme činio prilično važnim. Ti veterani diplomatskih ratova u ovom i drugim dijelovima svijeta, natjerali su Vučića da u svaki svoj govor ubaci ponešto fraza o miru i razumijevanju, kao što je učinio i jučer na Kosovu, jer oni znaju da bez takvih fraza i takvih gesta srpska politika ostaje dugoročno izolirana.
Druga linija srpske vanjske/jugoslavenske politike bazira se na projektu svi Srbi u jednoj državi, o čemu smo u zadnje vrijeme prilično često pisali. Slobodan Milošević zadnji je značajni srpski politički lider koji je pokušao realizirati taj projekt, što je dovelo do ratova na području bivše Jugoslavije. Aleksandar Vučić jučer je nahvalio Slobodana Miloševića, baš zato da bi rehabilitirao taj projekt, kojeg veći dio srpske političke scene i danas smatra aktualnim, ali u neka podesnija vremena.
Vučić se deklarirao kao pokretač ratova u pokušaju
E sada, sama činjenica da se Aleksandar Vučić i jučer deklarirao kao pokretač ratova u pokušaju, ne bi smjela nikoga iznenaditi. Vučić pripada onoj, nažalost, srednjoj struji srpske politike koja Srbiju vidi kao žrtvu a ne kao agresora, i koja se ne želi pomiriti s ishodom ratova iz devedesetih godina. Sada je samo, digresije radi, zanimljivo spomenuti koliko je Zoran Milanović bio u pravu, kad je cijelu Vučićevu ekipu proglasio velikosrpskom.
Da ne bismo bili neobjektivni, Aleksandar Vučić jednako je četnik, koliko je Gojko Šušak bio ustaša. Ili, koliko su neki drugi ljudi u vodstvu HDZ-a ustaše. Strateška je razlika u tome što ustaški element u HDZ-u nikad nije dominirao, osim u kratkom Karamarkovu razdoblju vođenja stranke, dok je velikosrpski, četnički element konstanta srpske srednjostrujaške politike.
Srbija se ne sprema za rat jer naprosto nije sposobna za rat
Mimo ovih ružnih, ali potrebnih digresija, za Hrvatsku su bitne dvije činjenice. Prvo, neovisno od zakonitosti realpolitike, Republika Hrvatska, ni na razini predsjednika republika, ni na razini predsjednika vlada, s ovakvom Srbijom ne može uspostaviti nikakve odnose koje bi vodili pomirenju i normalizaciji. Drugo, još važnije, Srbija, za potrebe svoje javnosti, stvara strateške pravno psihološke preduvjete koji u budućem razdoblju mogu dovesti do nove ratne mobilizacije Srba protiv drugih država na području bivše Jugoslavije.
Prvo je, nedavno, Republika Srpska poništila vlastiti dokument u kojem priznaje genocid u Srebrenici. Zatim je Aleksandar Vučić, baš na Kosovu, gdje su počeli ratovi, formalno rehabilitirao Slobodana Miloševića. Bilo bi pretjerano reći da se Srbija ovaj čas sprema za rat, naprosto zato što ova Srbija nije sposobna za rat, ali Vučićeva Srbija predstavlja latentnu prijetnju fizičkoj sigurnosti Republike Hrvatske, Republike Bosne i Hercegovine, Kosova i Republike Crne Gore. Te su činjenice, nažalost, jednako jasne kao što su bile očigledne 1989. godine. Okolnosti se, srećom, jesu promijenile, ali namjere postđinđićevskog i posttadićevskog službenog Beograda ostale su iste.