To se zove licemjerje. Sve ono što se plete oko mučne zadarske priče o žigosanju djeteta primjer je destiliranog hrvatskog licemjerja. Sve.
Licemjerno se zgražati nad činom srednjoškolca koji je 15-godišnjoj kolegici iz razreda vrelim upaljačem opekao kožu i za ožiljak u obliku slova U “duhovito” ustvrdio kako se sad barem može hvaliti da je ustaša. Nasilje je, naime, u ovoj zemlji već tridesetak godina sasvim legitimna, gotovo pročišćujuća metoda uređivanja društvenih odnosa. Mnogi heroji su nam ratni zločinci, udruge koje se bave tolerancijom strani špijuni, razmišljanje o uvođenju građanskog odgoja u škole skoro neprijateljska djelatnost. Nasiljem se djeluje na politiku, ulično, šatorski, s jedinim ciljem da se iskamči što više novca. Priča o patriotizmu tu više nije uvjerljiva ni kao otužna dimna zavjesa. Pogotovo kad “naši” nisu na vlasti, nasilje probija između svakog retka i nosi se poput nakita.
Dječja igra
Licemjerno je zgražati se i nad nesretnim ravnateljem srednje škole (ponavljam, ravnateljem srednje škole) koji, u grčevitom ratu s hrvatskim jezikom i potrazi za alibijem, priču svodi na “dječju igru” koja je završila pomirenjem i na učenike s posebnim potrebama. Stvarno, kako se moglo dogoditi u društvu koje ovako visoko kao hrvatsko cijeni stručnost i profesionalizam da takva osoba postane ravnateljem odgojno-obrazovne ustanove?! Kakav šokantan eksces!
Najlicemjernije je, ipak, priču o ustaškom žigosanju svoditi na “pretjerivanje zbog slučajnog oblika upaljača”. Jer, znate, ona je lako mogla biti i suštinski drugačija. Da je upaljač bio zakrenut za 90 stupnjeva, pa da je slovo U zapravo izgledalo kao C. Da se sve skupa dogodilo negdje u Vojvodini i da je nacionalna manjina kojoj igrom slučajno pripada napadnuta učenica, recimo, hrvatska? I da joj je kolega koji “se zaigrao” poručio kako se sad može hvaliti da je četnikuša?
Vukovar
Ili, da ne idemo izvan granica ove zemlje, da se u prethodnim rečenicama opisani slučaj dogodio u – Vukovaru? Nema nikakve sumnje da bi oni koji sad šute (odmarajući se, recimo, od službene posjete gradu u kojem žive i rade) već bili na zadnjim nogama, pisali diplomatske depeše, držali tronute tiskovne konferencije, ili, ako ništa drugo, divljali na društvenim mrežama.
Naposlijetku, najlicemjernije od svega je što će Pedro ispasti deran iz prvog razreda srednje koji je ispravno upio ono što društvo doista isijava kao socijalnu vrijednost i prihvatljivo ponašanje. A to je – nasilje. Nasilje i licemjerje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ne, nije kriv dječak s upaljačem. Krivi smo mi.
Što da je 'U' bilo 'C' i da se žigosanje djevojčice dogodilo u Vukovaru?
Nije kriv dječak s upaljačem, krivo je društvo ogrezlo u licemjerju i nasilju
Nasilje je, naime, u ovoj zemlji već tridesetak godina sasvim legitimna, gotovo pročišćujuća metoda uređivanja društvenih odnosa. Mnogi heroji su nam ratni zločinci, udruge koje se bave tolerancijom strani špijuni, razmišljanje o uvođenju građanskog odgoja u škole skoro neprijateljska djelatnost. Nasiljem se djeluje na politiku, ulično, šatorski, s jedinim ciljem da se iskamči što više novca
To se zove licemjerje. Sve ono što se plete oko mučne zadarske priče o žigosanju djeteta primjer je destiliranog hrvatskog licemjerja. Sve.
Licemjerno se zgražati nad činom srednjoškolca koji je 15-godišnjoj kolegici iz razreda vrelim upaljačem opekao kožu i za ožiljak u obliku slova U “duhovito” ustvrdio kako se sad barem može hvaliti da je ustaša. Nasilje je, naime, u ovoj zemlji već tridesetak godina sasvim legitimna, gotovo pročišćujuća metoda uređivanja društvenih odnosa. Mnogi heroji su nam ratni zločinci, udruge koje se bave tolerancijom strani špijuni, razmišljanje o uvođenju građanskog odgoja u škole skoro neprijateljska djelatnost. Nasiljem se djeluje na politiku, ulično, šatorski, s jedinim ciljem da se iskamči što više novca. Priča o patriotizmu tu više nije uvjerljiva ni kao otužna dimna zavjesa. Pogotovo kad “naši” nisu na vlasti, nasilje probija između svakog retka i nosi se poput nakita.
Dječja igra
Licemjerno je zgražati se i nad nesretnim ravnateljem srednje škole (ponavljam, ravnateljem srednje škole) koji, u grčevitom ratu s hrvatskim jezikom i potrazi za alibijem, priču svodi na “dječju igru” koja je završila pomirenjem i na učenike s posebnim potrebama. Stvarno, kako se moglo dogoditi u društvu koje ovako visoko kao hrvatsko cijeni stručnost i profesionalizam da takva osoba postane ravnateljem odgojno-obrazovne ustanove?! Kakav šokantan eksces!
Najlicemjernije je, ipak, priču o ustaškom žigosanju svoditi na “pretjerivanje zbog slučajnog oblika upaljača”. Jer, znate, ona je lako mogla biti i suštinski drugačija. Da je upaljač bio zakrenut za 90 stupnjeva, pa da je slovo U zapravo izgledalo kao C. Da se sve skupa dogodilo negdje u Vojvodini i da je nacionalna manjina kojoj igrom slučajno pripada napadnuta učenica, recimo, hrvatska? I da joj je kolega koji “se zaigrao” poručio kako se sad može hvaliti da je četnikuša?
Vukovar
Ili, da ne idemo izvan granica ove zemlje, da se u prethodnim rečenicama opisani slučaj dogodio u – Vukovaru? Nema nikakve sumnje da bi oni koji sad šute (odmarajući se, recimo, od službene posjete gradu u kojem žive i rade) već bili na zadnjim nogama, pisali diplomatske depeše, držali tronute tiskovne konferencije, ili, ako ništa drugo, divljali na društvenim mrežama.
Naposlijetku, najlicemjernije od svega je što će Pedro ispasti deran iz prvog razreda srednje koji je ispravno upio ono što društvo doista isijava kao socijalnu vrijednost i prihvatljivo ponašanje. A to je – nasilje. Nasilje i licemjerje.
Ne, nije kriv dječak s upaljačem. Krivi smo mi.