Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Danas je promocija Gorgone, monografije o jednoj od najvažnijih umjetničkih grupa. Pričali smo s njenim urednikom

Telegramov Mladen Pleše sjeo je s autorom projekta Marinkom Sudcem

'Iako je Gorgona prepoznata u našim krugovima još od izložbe 1977. koju je priredila Nena Dimitrijević, njezino djelovanje nikada nije u potpunosti istraženo, i još važnije, pravilno kontekstualizirano u tokovima suvremene umjetnosti. Razlozi za objavljivanje još jedne knjige o fenomenu Gorgone ne leže u novoprikupljenim materijalima, već u činjenici da se karakter razumijevanja kustoske prakse danas produbio, prije svega u razumijevanju funkcija gorgonaške umjetnosti danas, u svakom segmentu društva. Materijal koji smo istražili pokazuje da mit o umjetniku za samu Gorgonu nije bitan, umjetnici su se odrekli svoje sudbine jer im je bila bitna sudbina pokreta'

Odmah po izlasku monografije Gorgona stručnjaci su bili suglasni: riječ je o velikim izdavačkom pothvatu koji je bez premca u Hrvatskoj. Na 760 stranica najkvalitetnijeg papira predstavljen je cjelokupni umjetnički, društveni, politički kontekst u kojemu je djelovala skupina umjetnika okupljena u grupi Gorgona. Na više od tisuću kartica teksta, uz 1600 fotografija i reprodukcija umjetničkih radova, dokumenata, pisama, na cjelovit i iznimno studiozan način analiziran je fenomen umjetničke grupe Gorgona od njena postanka do završetka djelovanja. Ta jedinstvena monografija koncipirana je tako da po poglavljima prati razdoblje prije pojave Gorgone, kontekst i okupljanje grupe, zatim razdoblje zajedničkog djelovanje i potom doba nakon razilaženja grupe, sve do danas.

Uz to, u knjizi je svaki od umjetnika u Gorgoni, Josip Vaništa, Julije Knifer, Ivan Kožarić, Marijan Jevšovar, Đuro Seder, Dimitrije Bašičević Mangelos, Radoslav Putar, Matko Meštrović i Miljenko Horvat, monografski prikazan u zasebnom poglavlju. Minimalistički dizajn, primjerice, omotnica je potpuno bijela, bez slike i naslova, proteže se cijelom knjigom. Uz umjetničke radove u tradicionalnom smislu, knjiga sadrži i pisane umjetničke radove, dokumentaciju i korespondenciju koja je predstavljena uz autentične prijepise. Prilikom dizajniranja knjige autori su pazili na čitljivost, zbog velike količine informacija i raznovrsnog materijala. Grafički kodovi i oblikovanje osmišljeni su kako bi vodili čitatelja kroz knjigu, a ona je upotpunjena grafikonima za vizualizaciju pročitanih informacija, dok je na kraju dana kronologija događanja i djelovanja članova Gorgone od 1950-ih sve do danas, uz dijagrame i tekstove o određenim segmentima djelovanja gorgonaša.

O Gorgoni smo pričali s autorom projekta i urednikom Marinkom Sudcem, inače jednim od najvećih kolekcionara avangardne i neoavangardne umjetnosti Istočne Europe. Uz pomoć platforme Virtualnog muzeja avangarde i svog Instituta za istraživanje avangarde, Sudac je sudjelovao na više od 100 projekata, izložbi i publikacija po cijeloj Europi pa i izvan nje. Zbog toga se slobodno može reći da je Sudac jedan od najboljih promotora hrvatske umjetničke kulturne baštine u svijetu.

TELEGRAM: Zašto ste odlučili napraviti monografiju o grupi Gorgona?

SUDAC: Iako je Gorgona prepoznata u našim krugovima još od izložbe 1977. koju je priredila Nena Dimitrijević, njezino djelovanje nikada nije u potpunosti istraženo, i još važnije, pravilno kontekstualizirano u tokovima suvremene umjetnosti. Razlozi za objavljivanje još jedne knjige o fenomenu Gorgone ne leže u novoprikupljenim materijalima, već u činjenici da se karakter razumijevanja kustoske prakse danas produbio, prije svega u razumijevanju funkcija gorgonaške umjetnosti danas, u svakom segmentu društva. Materijal koji smo istražili pokazuje da mit o umjetniku za samu Gorgonu nije bitan, umjetnici su se odrekli svoje sudbine jer im je bila bitna sudbina pokreta. Također, bili su važni iskazi umjetnika te stajališta jedne grupe ljudi koji o umjetnosti i društvu misle na isti način.

Gorgonu želim pozicionirati kao središnju točku svoje kolekcije i za to, kao i za revalorizaciju grupe u globalnom kontekstu, ova je monografija ključan korak u tom smjeru. Pažnja koja je dana sadržaju knjige, njenom dizajnu i informacijama u njoj, pokazuje i potvrđuje moju strategiju. Izložbu Gorgone organizirali smo u sklopu našeg projekta „Umjetnik na odmoru“ u Poreču 2015. , koji organiziramo u suradnji s tvrtkom Valamar Riviera, zatim u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, da bismo, početkom 2016., organizirali izložbu u Zürichu u sklopu obilježavanja stogodišnjice pokreta Dada, na kojoj smo pokazali Gorgonu kao blisku pokretu dadaizma. Gorgona je potom izložena na velikim izložbama poslijeratne umjetnosti u Münchenu i Karlsruheu, a kasnije i na izložbama moje kolekcije u Milanu i Budimpešti.

TELEGRAM: Jeste li tom monografijom zaključili istraživanja o fenomenu Gorgone?

SUDAC: Ne, ovo vidim tek kao početak, na što me potiče i sve veći interes stranih stručnjaka. Digitalizacijom materijala u mojoj kolekciji, čiji je manji dio, onoliko koliko smo dosad uspjeli, dostupan za istraživanje i pregledavanje preko platforme Virtualnog muzeja avangarde, dodatno je povećao interes kustosa i istraživača. Često nas posjećuju strani kustosi i ravnatelji najvećih centara, poput Tate galerije, MoMa-e, nacionalnih muzeja u Pragu, Bukureštu, Brazilu, Pekingu, Madridu… Oni su oduševljeni materijalom koji prvo mogu vidjeti na platformi virtualnog muzeja, a zatim dodatno istražiti tijekom posjeta. Ovim postupkom umjetnost regije najbrže postaje važnim dijelom velikih svjetskih izložbi.

TELEGRAM: Kad ste se prvi put susreli s fenomenom grupe Gorgona i kako se ti radovi uklapaju u Vašu kolekciju?

SUDAC: Gorgona je dio moje kolekcije otkako sam počeo sakupljati avangardnu umjetnost. U toj ranoj fazi, radovi članova grupe EXAT 51 i Gorgone bili su ključan dio mog razumijevanja i strategije razvoja. Po tom se pitanju nije mnogo promijenilo u zadnjih 20 godina stvaranja moje kolekcije. Gorgona je i dalje jedan od temelja kroz koje lakše mogu proučiti i procijeniti fenomene avangardne umjetnosti koje pronalazim u drugim državama i ona ostaje temelj za budući projekt fizičkoga muzeja. Zahvaljujući kolekcioniranju hrvatske umjetnosti počeo sam slijediti tragove komunikacije hrvatskih umjetnika s avangardnim nasljeđem iz cijele Europe, počeo sam otkrivati kako su se individualni narativi, male intimne utopije umjetnika iz ovih prostora, susretali sa svjetskim avangardnim pokretima.

Tako sam shvatio poruku te umjetnosti i njen odraz na hrvatsku kulturu. Istraživanjem umjetničke scene ove regije svakodnevno otkrivam mnoge poveznice, duhovne, ali i materijalne, s mjestima udaljenima tisućama kilometara. Principi pojave te umjetnosti su jednaki, kontekst usporediv, na određenoj razini to su povezane prakse. Upravo se zato u mojoj kolekciji pored radova umjetnika iz regije Istočne i Srednje Europe, nalaze i radovi japanskih umjetnika, a i radovi umjetnika američkog pokreta Fluxus, kao i pojedinaca iz zemalja Baltika i Velike Britanije. Zahvaljujući toj umjetnosti hrvatska avangarda postala je integralni i neodvojivi dio svjetske kulture.

TELEGRAM: Koliko je trajalo istraživanje Gorgone i kako ste prikupljali materijale?

SUDAC: Istraživanje Gorgone dio je puno složenijeg i većeg sustava istraživanja umjetnosti i umjetnika koji se nalaze u mojoj kolekciji i čine globalni sustav umjetnosti. Činjenice istražene i postavljene u ovoj publikaciji uključuju se u sva sljedeća istraživanja, projekte, knjige i izložbe koji će se raditi s materijalom iz kolekcije. U knjizi postoji mnogo različitih vrsta materijala, kao i u kolekciji i svaka vrsta materijala nosi jednaku vrijednost. Korespondencija između umjetnika otkriva činjenice, datira i postavlja radove u određeni kontekst, pokazuje osobne, a i šire društvene odnose. Dokumentarni materijal daje nam pak sliku društvenog uređenja i činjenične podatke, osobni arhivi pomažu u shvaćanju pojedinaca-umjetnika i interpretaciji njihova stvaranja. Svako od pisama uključenih u monografiju pomoglo je da se učvrsti slika o aktivnostima Gorgone i njezinih članova, izdižući time i same umjetničke radove na više od same estetske dimenzije.

TELEGRAM: Tko je sve i na koji način sudjelovao u realizaciji knjige?

SUDAC: Monografija je napravljena na minimalistički način, a u nju je utkano iznimno mnogo informacija, novih činjenica koje se sada po prvi put stavljaju u ovakav kontekst i povezuju članove grupe Gorgona s globalnim umjetničkim tokovima. Istraživanje je obuhvatilo mnoge sfere djelovanja grupe, prepoznati su do sada neimenovani oblici djelovanja i pojašnjeni oni već poznati, ali nedovoljno istraženi. Profesor Ješa Denegri je u 30 poglavlja označio i kontekstualizirao sve aspekte i lokalni, kao i međunarodni kontekst u kojem su članovi Gorgone živjeli i djelovali. Kako su se istraživanjem saznavale nove činjenice, trebalo ih je kontekstualizirati i proširiti područje unutar kojeg se smatralo da je Gorgona djelovala. To su svojim tekstovima opisali Ivana Janković, kustosica zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti, i Željko Kipke, umjetnik, pisac i kritičar.

Uz njihove tekstove, uključili smo i nekoliko ranije objavljenih tekstova povjesničara umjetnosti, a i tekstove koje su napisali čak i sami umjetnici iz Gorgone i njihovi suvremenici, poput Mihovila Pansinija. Kroz istraživanje, imali smo priliku surađivati s mnogo institucija. Ovdje bih posebno istaknuo nekoliko njih – svakako Muzej suvremene umjetnosti iz Zagreba, zatim Institut za povijest umjetnosti, Muzej moderne i suvremene umjetnosti iz Rijeke, Modernu galeriju iz Zagreba, Galeriju likovnih umjetnosti iz Osijeka… Od stranih institucija volio bih istaknuti Arhiv Piero Manzoni iz Milana, MOMA, Muzej Guggenheim, Städtisches Museum, Mönchengladbach… Uz sve njih, tijekom pripremanja monografije, s nama su bili i volonteri – studenti različitih humanističkih znanosti – koji su aktivno bili uključeni u ovaj projekt.

TELEGRAM: Tko je financirao izdavanje knjige?

SUDAC: Dio financijske podrške za monografiju primili smo od Ministarstva kulture Republike Hrvatske, ne samo za ovaj projekt, već i za digitalizaciju Kolekcije. U sklopu te digitalizacije napravljen je dio priprema za knjigu. Sve što digitaliziramo, prema našim mogućnostima, činimo dostupnim na mrežnim stranicama Virtualnog muzeja avangarde. Ministarstvo kulture nas je prepoznalo kao vrijednog suradnika u promociji hrvatske kulturne baštine u svjetskim razmjerima. Projekt monografije „Gorgona“ u tom je kontekstu jedan dio tog sveobuhvatnog projekta digitalizacije, koji se pokazao kao jedan od najboljih i najbržih načina promocije regionalne umjetnosti u svijetu. Financijsku podršku također nam je pružio Kontakt, The Art Collection of Erste Group and ERSTE Foundation. Ta fondacija već niz godina podupire izdavanje knjiga o istočnoeuropskoj umjetnosti. Kontakt kolekcija Erste grupe, kolekcija vezana uz ovu fondaciju, još je jedan važan čimbenik koji doprinosi mijenjaju i revalorizaciji pogleda na umjetnost regije.

Oni su prepoznali vrijednost ove umjetnosti i shvatili da je dostupnost informacija najvažniji čimbenik u izgradnji vrijednosti određenog umjetnika ili situacije u umjetnosti. Ulaganjem u digitalizaciju, prezentaciju i kroz projekte koje radimo u svrhu „otkrivanja“ regionalne umjetnosti pokazujemo otvorenost, a stranim stručnjacima možemo jednostavno i brzo omogućiti istraživanje. Ono što je sada osobito važno, ovakvom digitalnom dostupnošću možemo pomoći i u kontekstualizaciji umjetnosti Istočne Europe – predstavljena i objašnjena s naše strane, ona miče stigmu „drugoga“, gura zapadnjačku povijest umjetnosti iz svojih okvira, daje mogućnost za čitanje ove umjetnosti u kontekstu mjesta i vremena u kojem je nastala. Tradicionalni kanon gubi svoj primat kada interpretaciju ne može stvarati samo iz svojeg gledišta, a ako to radi – postaje zatvoren i slabi.

TELEGRAM: Tko su inicijatori osnivanja grupe Gorgona, kako je ona djelovala?

SUDAC: Iako se za Gorgonu tradicionalno smatra da je postojala od 1959. do 1966., pokazalo se da su se njezine aktivnosti nastavile i do 1968., a u tzv. „postgorgonskom“ periodu vidimo kod nekih umjetnika i nastavak filozofije Gorgone. Najdosljedniji tom duhu bio je i spiritus movens grupe, Josip Vaništa. Gorgona je djelovala putem niza aktivnosti, ne izravno javnih, djelovali su u odabranom krugu istomišljenika unutar društvenog sistema u kojem su se zatekli. Do sada je većina istraživanja, rekao bih iz sadašnje situacije, zahvatila tek površinski različite aspekte djelovanja grupe. Gorgonaši su u vlastitoj nakladi izdavali svoj antičasopis „Gorgona“, organizirali izložbe u „Studiju G“, stvarali „kolektivna djela“ i održavali sastanke u svojim atelijerima, stanovima ili na današnjem Arhitektonskom fakultetu.

U knjizi smo, uz to zajedničko djelovanje, istražili i samostalne opuse svih umjetnika pripadnika Gorgone i očit je utjecaj koji je ova duhovno-umjetnička zajednica imala na njihovo stvaralaštvo. Kao što to radim sa svim umjetnicima i radovima u svojoj kolekciji, važno je bilo sagledati cjelokupno okruženje u kojem su se aktivnosti Gorgone odvijale – zato se dijelovi knjige odnose na kontekstualizaciju u lokalnom i europskom kontekstu, objašnjavaju se razlike Gorgone i njezinih suvremenika na umjetničkoj sceni i proces njezinog pozicioniranja u umjetnost poslijeratnoga europskog kruga.

TELEGRAM: Kada gledamo Gorgonu s obzirom na tadašnje umjetničke pokrete u Europi i svijetu, je li ona u njih uključena i postoje li poveznice s njima?

SUDAC: Gorgona je u hrvatskoj poslijeratnoj umjetnosti jedinstvena pojava, a svojim djelovanjem i radovima bila je u toku sa svim vodećim umjetničkim tekovinama vremena – članovi Gorgone osjećali su aktualni umjetnički duh vremena u kojem su živjeli. Raznolikost njihovih aktivnosti i radovi, kolektivna djela, kao i samostalna, pokazuju da se njihovo mentalno i umjetničko usmjerenje poklapalo s tada prisutnim duhom u Europi. S ovom knjigom i informacijama sadržanima u njoj, objašnjavamo taj kontekst Gorgone unutar jedne europske, čak i globalne umjetničke sfere poslijeratnoga razdoblja. Gorgona je pojava koja je prema svojoj filozofiji, prema svojim radovima i povezanosti, integralan dio cjelokupnoga narativa europske poslijeratne umjetnosti i ne može se i, nadasve, ne smije, ograničiti na prostor bivše Jugoslavije. Radovi koje je Gorgona stvorila ranih 60-ih konceptualno su jednaki ili čak prednjače pojavi takvih radova u Europi i to dodatno pokazuje da je Gorgona ravnopravan i važan akter europske i svjetske umjetnosti 20. stoljeća.

Osim toga, iz njihove korespondencije vidljivi su kontakti s umjetnicima poput Piera Manzonija, koji je ostvario i tri prijedloga za antičasopis „Gorgona“, Lucia Fontane, Roberta Rauschenberga, čak i Yvesa Kleina i Marcela Duchampsa. Uz antičasopis vežu se i imena umjetnika Dietera Rotha i Victora Vasarelyja, koji su ostvarili svoje autorske brojeve, kao i književnik Harold Pinter. Članovi Gorgone bili su vrlo informirani o izložbama, umjetnicima i grupama – pratili su rad grupe Nul, grupe Los Hartos iz Meksika… – i književnim izdanjima A. Robbe-Grilleta, N. Sarraute, J. P. Satrea, A. Camusa…, pratili su tada aktualne filmove francuskog novog vala, A. Resnaisa, M. Antonionia… Kao jedan od osnivača pokreta „Nove tendencije“, Matko Meštrović je, uz Radoslava Putara, bio u kontaktu s vodećim svjetskim umjetnicima i kritičarima.

TELEGRAM: Koji je značaj grupe Gorgona u hrvatskoj umjetnosti?

SUDAC: Fenomen Gorgone treba interpretirati kao pojavu na ovim prostorima kasnih pedesetih godina prošlog stoljeća, nastalu u okolnostima specifičnog društveno-političkog položaja. Gorgona je posljedica svoje sredine. Ona je nastala u poslijeratnoj Jugoslaviji, po svome političkome opredjeljenju „nesvrstanoj“ – na granici Istočnog i Zapadnog bloka.

TELEGRAM: Gorgona je u javnosti najviše poznata po svom „antičasopisu“, kakav je to oblik publikacije i zašto taj prefiks „anti“?

SUDAC: Gorgonino djelovanje, to jest „postojanje“, bilo je tiho, unutar svoje zajednice. Činjenica je da su oni bili skupina ljudi takva karaktera, okupljeni pod sličnim stavovima i dijeleći slične životne situacije. Tako su i sa svojim antičasopisom napravili radikalan okret od onog uobičajenog, svakodnevno viđenog – antičasopis „Gorgona“ je preteča onoga što će se kasnije nazvati „knjigom umjetnika“, on je vlastito oblikovano autorsko izdanje. Tih je ukupno jedanaest izdanih, uz još dvadesetak neizvedenih fizičkih ili konceptualnih prijedloga antičasopisa, predstavljalo odmak od svakodnevnog, ali i veliku umjetničku pronicljivost i značaj.

Kao što sam već spomenuo, čak je i jedan od najvažnijih umjetnika 20. stoljeća, Marcel Duchamps, pri pogledu na antičasopis ustvrdio da je to nešto nevjerojatno i ponudio da napravi vlastiti broj. Pri tome ga je spriječila prerana smrt nekoliko mjeseci kasnije, ali slučaj pokazuje umjetničku veličinu pothvata grupe. Osim antičasopisa, istraživanje je pokazalo da su gorgonaši 1962. u planu imali napraviti još jedan časopis, koji ne bi bio koncipiran kao knjiga umjetnika, koji bi njegovao, kako je napisao Radoslav Putar – egzaktnost, naučnost, antiliterarnost i nepoetičnost, a sve uz suradnju s velikim umjetnicima tog vremena.

TELEGRAM: Koliki je značaj salona Šira u radu grupe Gorgona?

SUDAC: Gospodin Šira je, prema ugovoru sklopljenom s dijelom članova Gorgone, ustupio na korištenje svoju „Radionicu okvira za slike Šira“. S tim je ugovorom, zapravo, na adresi Preradovića 13 u Zagrebu, stvoren prvi naš nezavisni izlagački prostor. Nakon što je u rujnu 1961. realiziran Vaništin prijedlog i službeno uspostavljen “Studio G“, “G” prema početnome slovu naziva Gorgona, u njemu je održano petnaest samostalnih ili skupnih izložbi različite tematike. Od pripadnika Gorgone samostalno su izlagali Julije Knifer, Marijan Jevšovar i Đuro Seder, dok su ostali bili gosti skupine, od kojih su François Morellet i Piero Dorazio bili sudionici prve i druge zagrebačke izložbe Nove tendencije. Od domaćih gostiju izlagali su Ivan Rabuzin, Eugen Feller i Radomir Damnjanović Damnjan, a održano je i još nekoliko kolektivnih i tematskih izložbi.

Članovi Gorgone imali su svoj program izlaganja, kasnije čak i dodatnih programa poput projekcija eksperimentalnog filma ili puštanja eksperimentalne glazbe. Gorgonaši su sami pokrivali troškove pozivnica i kataloga, a važno im je bilo održati i nivo galerije i izlagača. Izložbe i izlagače birali su pažljivo – javnosti su željeli pružiti izložbe visokoga nivoa kvalitete i pokazati tada aktualne tendencije. Zbog financijskih razloga, 1963. Salon G prestaje s radom. Radoslav Putar u jednom od pisama navodi i konkretne brojke i dugove i osvrće se na odnos sa Širom. Ipak, i nakon kraja djelovanja Studija G, Gorgona je nastavila sa zajedničkim aktivnostima u drugačijem obliku. Na kraju, prema želji nedavno preminuloga Josipa Vanište, u „Studiju G“ održana je i simbolična izložba „In Memoriam“, prema umjetnikovoj želji postavljena s radovima koji pokazuju zajedničke aktivnosti Gorgone.

TELEGRAM: Koje su bile životne i umjetničke sudbine članova grupe Gorgona?

SUDAC: U godinama trajanja Gorgone, njezini su članovi živjeli na rubu egzistencije. Tako je Knifer bio bolestan, stanovao u skromnim stambenim uvjetima, dok je Vaništa u pismima napominjao da članove grupe „pritišću pitanja materijalne naravi“. Kožarić je, na primjer, u jednom trenutku dobio ponudu da u osnovnoj školi, uz likovni odgoj, predaje i zemljopis i povijest, za koje nije imao propisano stručno obrazovanje.

TELEGRAM: Kako je grupa Gorgona tada tretirana u društvu budući da je na neki način govorila o nihilizmu, ironiji, apsurdu? Kakav je bio odnos društva i politike spram Gorgone?

SUDAC: Postoji sintagma koja Gorgonu definira kao tajno-javnu ili javno-tajnu grupu umjetnika i istomišljenika okupljenih oko duhovnog srodstva, zajedničkih projekata i druženja unutar socijalističkog društva 1950-ih. Grupa nije bila politički orijentirana, nije djelovala ili istupala javno na načine na koje su to radili neki umjetnici 60-ih. Njihovo stvaranje umjetnosti nije bilo usmjereno ka tržištu jer kakvo danas znamo, tada nije ni postojalo, oni su težili isključivo umjetničkome. Njihove aktivnosti nisu izazivale reakcije vlasti, politike, niti su javno prozivani. Njihov je komentar tog razdoblje naše povijesti ostao da ga sada vidimo i iščitamo, shvatimo koliko je u stvari bio radikalan.

TELEGRAM: Po kojim ste kriterijima prikupljali djela za svoju kolekciju?

SUDAC: Svaki moj projekt temelji se na strategijama koje sam postavio od kada sam započeo s povezivanjem radova i autora u cjelinu koja danas čini Kolekciju Marinko Sudac. Proučavao sam i odredio smjernice za sakupljanje radova – želio sam kvalitetne radove koji će pokazati razvoj avangardne umjetnosti na ovim prostorima, zatim u Europi, pa i svijetu. Kolekciju nisam stvarao na estetskoj ili ulagačkoj razini, ona je jedan kompleksan fenomen kojim dovodim radikalnu umjetnost Istočne Europe na razinu važnosti i digniteta koju zaslužuje i koju uživaju umjetnici na Zapadu. Oni su svoj status dobili ponekad zbog toga što su u trenutku stvaranja odgovarali potrebama tadašnjeg „umjetničkog pogona“ ili programskih aktivnosti političkih sustava.

Institut za istraživanje avangarde osnovao sam 2010. g., i on je platforma koja objedinjuje aktivnosti Virtualnog muzeja i Kolekcije, a želja mi je da Institut postane središte istraživanja avangardne i radikalne umjetnosti. Institut djeluje surađujući na izložbama i međunarodnim projektima, sudjeluje pri izdavanju naših publikacija i glavni je nositelj projekta „Umjetnik na odmoru“. Do sada smo ostvarili više od 100 projekata, izložbi koje smo sami organizirali ili sudjelovali u njima. Radovi iz moje kolekcije bili su izloženi u SAD-u, Velikoj Britaniji, Francuskoj, Poljskoj, Češkoj, Turskoj, Rusiji, Kini, Latviji, Švicarskoj…

TELEGRAM: Takve prezentacije i revalorizacija te umjetnosti zahtijevaju puno truda, vremena i novca…

SUDAC: Dat ću vam za primjer našeg velikog umjetnika Aleksandra Srneca. Određeni strateški potezi, kao što su bili velika izložba u novootvorenoj zgradi Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, 2010. te izdavanje monografije, doveli su do toga da su radovi Aleksandra Srneca, a i Gorgone koji se nalaze u mojoj Kolekciji, bili dijelom najvećih europskih izložbi. Među ostalim, izložbe svjetske poslijeratne umjetnosti (1945. – 1965.) u Münchenu koju je koncipirao kustos Okwui Enwezor, gdje su radovi Srneca smješteni ravnopravno uz djela najvećih umjetnika tog razdoblja, poput Jacksona Pollocka, Roya Lichtensteina, Günthera Ueckera, Andyja Warhola, Yayoi Kusame, Josepha Beuysa, Marka Rothka…. Isto tako bili su predstavljeni na izložbi umjetnosti Europe od 1945. do 1968. u Karlsruheu, kustosa Petera Weibela. Trenutačno su Srnecovi radovi izloženi, nakon što su prikazani u Varšavi i Moskvi, na svjetskoj izložbi o kinetičkoj umjetnosti u Rio de Janeiru.

TELEGRAM: Kako se u zapadnom svijetu gleda na umjetnost iz istočne Europe?

SUDAC: Za Zapad je Istok uvijek bio kolonijalno područje, čak ponekad egzotičan teritorij pronalaženja novih znakova. „Zapadnjački pogled“ trenutačno je i nad umjetnošću Istočne Europe. Danas se čini da povijest umjetnosti Zapada u sebe upija one teme koje njihovom društvu predstavljaju goruća pitanja, pitanje identiteta, pripadnosti, roda… Moja kolekcija dokazuje da postoji jedna sasvim ravnopravna povijest istočne umjetnosti koja je u konstantnom dijalektičkom odnosu s dostignućima Zapada.

Kolekciju stvaram prema muzeološkim principima, ona nadilazi samo osobno kolekcioniranje. Ona se ne smije razmatrati samo na razini prikazivanja umjetnosti jednog geografskog područja, već kao povijesni dokument jednog razdoblja i društveno-političke situacije koja je stvorila i oblikovala neoavangardnu umjetnost regije Istočne Europe. Cilj mi je sačuvati kulturno nasljeđe regije, održavajući ga kao kontekstualnu cjelinu.

Mladen Pleše
Novinar
125 članaka Više o autoru