Telegramov dopisnik o suđenju Trumpu u Senatu: završilo je najgore moguće, republikanci razgrađuju temelje Amerike

Suđenje Trumpu

Nezapamćen i dalekosežan udarac američkoj demokraciji i pravnom sustavu dogodio su se na suđenju Donaldu Trump u postupku impeachmenta, koje u Senatu traje do srijede, kad će republikanska većina osloboditi predsjednika optužbi da je zloupotrebio ovlasti i opstruirao rad Kongresa.

Skandal nije u konačnoj presudi – nitko nije očekivao da bi Senat doista Trumpa uklonio s dužnosti i zabranio mu da se ponovno kandidira. Ogroman dio američke javnosti zgrozila je druga, naizgled proceduralna odluka o saslušanju svjedoka protiv Trumpa, kao i teza njegove obrane da predsjednik može napraviti što god hoće, ako to radi da bi pobijedio na izborima.

Prvi put bez svjedoka

Republikanska većina u Senatu odlučila je blokirati predložene svjedoke, pa će suđenje Trumpu biti prvo suđenje bez svjedoka u američkoj povijesti – ne samo protiv predsjednika, nego protiv bilo koga.

Još skandaloznije kad se zna da su senatori – na najodgovornijoj dužnosti porotnika u procesu protiv predsjednika – naišli na svjedoka koji ima ključna saznanja i dokaze o najvažnijem aspektu optužnice i koji želi svjedočiti: Trumpov bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton javno tvrdi da iz prve ruke može potvrditi Trumpovu krivnju i koruptivni plan ucjene Ukrajine zahtjevom za fabriciranu političku prljavštinu o Trumpovom izazivaču na izborima Joeu Bidenu. Pritom Bolton nije “agent demokrata”, nego jedan od najuglednijih i najtvrdokornijih republikanaca, do prošlog ljeta Trumpova desna ruka u Bijeloj kući.

Senatori abdicirali pred Trumpom

Kukavički senatori iz Republikanske stranke odlučili su međutim da na svjedočenje neće pozvati Boltona – koji se sam nudi, ni članove Trumpove administracije – kojima je predsjednik zabranio da govore. Smisao impeachmenta je nadzor i ograničenje ogromne moći predsjednika – Franklin i drugi utemeljitelji Amerike tu su ovlast dali Kongresu upravo kako bi spriječili da se predsjednik pretvori u monarha neograničenih ovlasti.

U činu koji će povijest pamtiti kao sramotan, republikanski senatori abdicirali su pred Trumpom – ne time što bi ga oslobodili, nego time što ne dopuštaju da se na suđenju uopće saslušaju oni koji bi svjedočili o njegovoj krivnji. Glasanje o svjedocima završilo je tijesnim porazom 49:51 – demokratskim senatorima pridružili su se samo Mitt Romney, bivši predsjednički kandidat, i senatorica Susan Collins iz Mainea. Svi ostali su zanemarili posebnu prisegu da će biti neovisni porotnici, te postali suučesnici u pokušaju zataškavanja Trumpove zloupotrebe vlasti.

Presedan na koji će se svi moći pozvati

Time republikanci implicitno priznaju da je predsjednik kriv taman kao što je optužen – inače ne bi blokirali svjedočenje njegovih najbližih suradnika; tko je ikad pokušao sakriti vlastiti alibi? No, senatori vide da je Trumpova krivnja neporeciva, a svjedočenje osobe s jakim konzervativnim kredencijalima poput Boltona otežalo bi konačnu oslobađajuću odluku Senata. Da sebi olakšaju život, spremni su žrtvovati i instituciju u kojoj sjede i baštinu američke demokracije.

Ova je odluka dalekosežnija nego što se naizgled čini, iz barem dva razloga. Prvo, Senat je time skinuo posljednje limite neograničene vlasti predsjednika Amerike: ne samo Trumpa, nego i bilo kojeg budućeg predsjednika ili predsjednice. Bili demokrati ili republikanci, svi budući šefovi izvršne vlasti moći će se pozivati na ovaj presedan – i ne samo u slučajevima impeachmenta, koji su inače vrlo rijetki.

Trumpova poruka koju je Senat prihvatio

Ako je Senat jednom predsjedniku dopustio da čak i u postupku impeachmenta – ustavno najodgovornijoj funkciji tog predstavničkog tijela – blokira saslušanje svjedoka i dostavu dokumenata, zašto bi budući predsjednici surađivali s Kongresom u bilo kojoj stvari? Zašto bi u kongresnoj istrazi o nekom skandalu – sigurno manje važnom od impeachmenta – Bijela kuća dopustila ikakve svjedoke ili dala ikakve dokumente, kad to nije bilo nužno ni u slučaju impeachmenta Trumpa?

Podsjećam, ako niste pratili – Trump nije Kongresu poslao niti jedan list bilo kojeg dokumenta koji bi osvjetlao detalje njegove iznude Ukrajine u predizborne svrhe. Na početku skandala javno je objavio bilješku o svom razgovoru s predsjednikom Volodimirom Zelenskim, misleći valjda da će to dokazati njegovu nedužnost. Kad se pokazalo da, upravo suprotno, razgovor dokazuje njegovu krivnju – Trump je blokirao sve ostale dokumente, iako Kongres po ustavu ima izričitu i isključivu ovlast nadzora rada, pa i impeachmenta predsjednika. Trump je Kongresu rekao: tko vas jebe! – a Senat je potvrdio – tko nas jebe.

Posljedice izvrgavanja sustava ruglu

Nikad dosad nije bilo suđenja predsjedniku bez svjedoka – nikad nije bilo niti jednog suđenja u Americi gdje je svjedocima zabranjeno da govore. Republikanski senatori i to su izvrgnuli ruglu i sami potkopali Kongres snažnije nego demagog Trump. Posljedice će se osjećati desetljećima. Prva može biti jačanje populizma – predsjednici koji znaju da više ne odgovaraju Kongresu mogu osvajati izbore huškajući javnosti protiv institucija koje je zapravo štite, samo da sebi osiguraju vlast.

Drugi razlog zašto će kapitulacija Senata pred Trumpom imati dalekosežne posljedice leži u kriminalnoj naravi osobe kojoj su trebali pošteno suditi, a nisu. Donald Trump već se jednom za dlaku izvukao iz slične opasnosti i sličnih okolnosti: zahvaljujući manevrima svog ministra pravosuđa, uspio je izbjeći impeachment i kazneni postupak u “ruskoj aferi”, gdje je specijalni istražitelj Bob Mueller utvrdio da je režim Vladimira Putina intervenirao u američke izbore 2016. da pomogne Trumpu, te da je predsjednik potom višekratno pokušao onemogućiti istragu protiv sebe.

Poticaj za novo namještanje izbora

O kakvom čovjeku je ovdje riječ, najbolje govori podatak da se završno svjedočenje Muellera pred Kongresom odigralo 24. srpnja prošlog ljeta; kad je shvatio da je “opasnost prošla”, Trump je 25. srpnja – dakle IDUĆEG DANA – krenuo u novi pothvat uplitanja druge države u izbore. Nazvao je Zelenskog i postavio mu ucjenu: dok ne produciraš prljavštinu o Bidenu, Ukrajina neće dobiti vojnu pomoć.

Amerika se sad nalazi na sličnoj prelomnici. Trump nije previše kreativan, rob je navike, često proziran i lako predvidljiv. Što će napraviti u četvrtak – dan nakon što ga Senat oslobodi krivnje za iznudu Ukrajine – nije teško zamisliti. On i danas tvrdi da je sve što je napravio bilo “savršeno”, pa s razlogom treba strahovati da će osokoljen krenuti u nove poduhvate namještanja izbora u svoju korist.

Zakonita i nezakonita oružja

Zato je kapitulacija Senata pred predsjednikom opasnija nego što se čini – umjesto da ga zakonodavna vlast nadzire, Trump je zakonodavnu vlast natjerao da se sama uškopi. Pala je i najviša prepreka, pa Trump mirno može poduzeti sve što mu padne na pamet kako bi osvojio još jedne izbore; dapače, ovakav ishod on će interpretirati kao dokaz ispravnosti svojih dosadašnjih postupaka. Ako u četvrtak nazove neku državu ili američku agenciju i zatraži pomoć u kampanji – nitko ga više neće zaustaviti.

Za pokušaj iznude Ukrajine saznalo se zahvaljujući zviždaču iz CIA-e; Senat je potencijalnim budućim zviždačima poručio da su im trud i izlaganje – uzaludni. Kukavička kapitulacija republikanskih senatora Trumpa je ohrabrila da u izbornu sezonu ujaše sa svim oružjima, zakonitima i nezakonitima. U krajnjoj posljedici – to već danas baca sjenu na regularnost izbora u studenom.

Predsjednik bez pouka

Ne govorim ovo ni zlobno, ni napamet. U ljeto 2016., dok se natjecao protiv Hillary Clinton, Trump je stao pred kamere i rekao: “Rusijo, ako slušaš, nadam se da ćeš pronaći trideset tisuća Hillarynih mejlova koji su nestali”. Putin je slušao, i poslušao – ruska vojnoobavještajna služba pokrenula je napad na Demokratsku stranku nekoliko sati nakon Trumpova otvorena poziva.

Objavom mejlova preko Wikileaksa unijela je kaos prvo u demokratske predizbore, pa u predsjedničke izbore. Trump nije ništa naučio ni iz velike Muellerove istrage. U intervjuu prošlog ljeta, na pitanje bi li prihvatio pomoć strane države u novim izborima, potvrdio je da bi prihvatio “prljavštinu” protiv suparnika. “Nema ništa loše da vidim što imaju” – bez pardona je priznao da pravila demokratske izborne utrke smatra pravilima za luzere.

Ponosan na svoj kriminalni i antidemokratski refleks

U nekim drugim okolnostima, predsjednik oslobođen u postupku impeachmenta pokunjio bi se i pokušao spasiti svoj kredibilitet. Od ponavljanja sličnih ekscesa suzdržao bi se jer mu to nalažu savjest i osjećaj srama. Bill Clinton bio je impeachan zbog neusporedivo bezazlenijeg krimena – laganja o seksualnoj aferi – pa se u više navrata ispričao javnosti. Trump ne samo da se nije ispričao, nego po svemu što znamo, nema ni savjest ni osjećaj srama. Njegov je moral onaj iz “Mad Maxa”: dobar je i ispravan tko preživi, loš je onaj koji je poražen; sva sredstva su dopuštena.

Nije to ni neobično, budući da je Trumpov životni mentor bio Roy Cohn – nekad davno desna ruka lovca na komunističke vještice Josepha McCarthyja, potom odvjetnik njujorških mafijaških obitelji. To je okruženje u kojem je nedorasli sin bogatog građevinskog poduzetnika učio suditi dobro od zla: dobro je što meni odgovara, zlo ono što me ograničava. Danas je taj čovjek na vrhuncu moći kao predsjednik Amerike i najmoćniji čovjek na svijetu, oslobođen ograničenja ustava i zakona. Takvog predsjednika – ponosnog na svoj kriminalni i antidemokratski refleks – republikanci u Senatu oslobađaju sve krivnje i štite od neugodnih svjedoka.

Pobijanje točki optužnice

Trump je nasrnuo na temeljne vrijednosti američkog ustavnog sistema još kad se kandidirao za predsjednika; no, njihovo pravo rastakanje dogodilo se tek s pristankom republikanskih senatora da predsjednika zaštite pod svaku cijenu. Iako smo svi znali da suđenje u Senatu neće završiti uklanjanjem Trumpa s dužnosti, bilo je važno kako će izgledati sam proces; rezultat je najgori od svih zamislivih – Senat je potvrdio da ga ne zanima čak ni čuti svjedoke, te ovom i svim budućim predsjednicima dao odriješene ruke da zloupotrebljavaju svoju vlast kako im se svidi.

Trumpova obrana tu je dala svoj obol najsramotnijim političkim konceptom za koji je svijet čuo u posljednjih sedamdesetak godina: tzv. “doktrinom predsjedničke nepogrešivosti”. Na početku procesa impeachmenta mnogi su se pitali kako će se Trump braniti, kad poznate činjenice tako nemilosrdno svjedoče da je kriv. Zabrana zaposlenicima administracije da svjedoče i blokada dostave bilo kakvih dokumenata samo su osnažili indicije o Trumpovoj krivnji. S jedne strane stajala je optužnica – unatoč opstrukciji Bijele kuće solidno utemeljena – a s druge Trumpova teza da je “sve bilo savršeno”. No, Trump je ipak trebao pobiti konkretne točke optužnice.

Neuvjerljiv gard obrane

Prva Trumpova obrana – a sve tri odvile su se u tjedan dana u Senatu – tvrdila je da “predsjednik nije napravio ništa krivo”: nije bilo ucjene Ukrajine, pomoć na kraju nije blokirana, nitko nije tražio istragu Bidena, nego samo podijelu financijskog tereta pomoći toj zemlji između Amerike i drugih zapadnih saveznika. Brzo se pokazalo da tužitelji iz Zastupničkog doma imaju čvrste i prilično uvjerljive dokaze, a Trumpa su počeli inkriminirati i detalji knjige Johna Boltona, koja je još u rukopisu, a dijelovi su procurili u New York Times.

Bolton piše da mu je Trump osobno naredio da pomoć Ukrajini drži na ledu dok Kijev ne da dokumente štetne po Bidena. Tad je obrana zauzela novi gard: čak i da je istina što Bolton kaže, Trump nije napravio ništa krivo, jer se vodio samo jednim svetim ciljem – borbom protiv korupcije u Ukrajini (tu se slobodno možete glasno nasmijati – da Trumpa zanima borba protiv korupcije igdje, kamoli u Ukrajini). Javna percepcija ove verzije obrane bila je slična vašem smijehu – drugim riječima, u to doista nitko nije povjerovao, čak ni Fox News.

Izvukao zeca iz šešira i zbunio protivnike i zastupnike

Tad je Trump izvadio zeca iz šešira i zbunio saveznike i protivnike. Zec je Alan Dershowitz, a njegov manevar u drugim bi okolnostima bio interludij za dvorsku ludu. Ovdje je postao opasan – ne zato što je smislen, nego zato što su ga republikanski senatori prihvatili kao izlaz iz svoje političke nepogode i dali mu kredibilitet.

U trećoj verziji Trumpove obrane, Dershowitz je dakle izašao pred Senat i rekao: “Ako predsjednik vjeruje da je njegov reizbor stvar od javnog interesa – a koji političar to ne vjeruje – što god da taj predsjednik napravi u pokušaju da bude ponovno izabran, to ne može biti osnova za impeachment!” Ukratko, Dershowitz je zadnju fazu Trumpove obrane sveo na tezu da je predsjednik iznad zakona (ako vjeruje da bi njegova pobjeda na izborima bila u javnom interesu).

Dershowitzova doktrina najveći bullshit

Spomenuto vam se može činiti razumnim ako ovaj tekst čitate jako pijani – u svakom drugom stanju, Dershowitzova “doktrina predsjedničke nepogrešivosti” je najveći bullshit koji je svijet čuo. Prvo i najjednostavnije: o tome što je “javni interes” ne odlučuje predsjednik – u demokratskim društvima o tome što je u “javnom interesu” odlučuju građani na izborima; zato se i zove “javni” a ne “predsjednikov” interes. Manipulacija izborima ne samo da ne može biti “u javnom interesu”, nego je izravna negacija javnog interesa.

Nadalje, ako je “javni interes” isto što i “predsjednikov interes”, iz toga bi proizlazilo da su predsjednik i država – isto. “Našli smo se u nevjerojatnom trenutku u kojem Donald Trump pokušava oponašati francuskog apsolutističkog kralja Luja XIV. koji je rekao – ‘L’état, c’est moi’ – ‘Država, to sam ja!'”, brzo je ustanovila predsjednica Zastupničkog doma Nancy Pelosi. “Moj odgovor je jednostavan: Ne. I nije mi jasno kako odvjetnici koji zagovaraju ovu suludu tezu mogu održati licencu u komori”.

Demokrat koji je prešao Trumpu

Dershowitz je, da stvar bude bizarnija, do Trumpa bio demokrat, ali jedan od onih antiprotivnih tipova, uvijek na radikalnom rubu Demokratske stranke. Svoju poziciju zove “civil libertarian” – vrsta zrcalnog odraza desničarskih libertarijanaca iz Republikanske stranke: usporedivo zla, sitničava i bešćutna. Dershowitz pritom ima i drugu veliku ljubav – umirovljeni profesor s Harvarda bespovratno je zaljubljen u kameru, što ga je i dovelo u Trumpov tabor kad više nikome drugom nije bio zanimljiv.

U odvjetničkoj karijeri proslavio se kao odvjetnik O.J. Simpsona, vječno zapanjen globalnim uspjehom i bogatstvom obitelji svog bivšeg odvjetničkog partnera Roberta Kardashiana. Dershowitzu i dalje nad glavom visi sumnja za navodno silovanje (on tvrdi – samo masažu) maloljetnice koju mu je dobavio njegov prijatelj i klijent Jeffrey Epstein, osuđeni pedofil i višestruki zlostavljač.

Zaustavio ples po rubu ponora

Važnije od ovih tračeva, Dershowitz nije profesor ustavnog, nego kaznenog prava – njegove teorije o “predsjedničkoj nepogrešivosti” ne bi trebale imati težinu osim u Trumpovim očima. No, za njih su se zalijepili republikanski senatori, očajno željni izlike po kojoj bi oslobodili Trumpa.

Nakon objave o Boltonovom rukopisu, činilo se da će se cijela kula od karata Trumpove obrane urušiti: ako tako ugledni republikanac govori protiv Trumpa, zašto ga senatori ne pozovu da svjedoči? Taj ples po rubu ponora zaustavljen je nastupom Dershowitza, koji je bez skrupula iznio svoju teoriju i spasio Trumpa: “Pa što ako je to i napravio? On je predsjednik, može raditi što hoće!”

Strah od osvete i gubitka vlasti

Republikanci u Senatu spasili su Trumpa jer se boje njegove moći. On upravlja s tek oko 25 posto birača, ali svejedno drži republikance za jaja. Senatori i kongresnici boje se zamjeriti Trumpu, jer bi ih inače snašao gnjev s njegova Twittera i izazivač na unutarstranačkim predizborima s Trumpovom podrškom. To je jednostavno objašnjenje republikanskog kukavičluka: ne žele Trumpovu osvetu i gubitak vlasti.

Suđenje u Senatu na tragičan je način dokazalo da Republikanska stranka zapravo više ne postoji – stranka Abrahama Lincolna i Ronalda Reagana je umrla, a ostala nam je samo osobna stranka Donalda Trumpa. On je potaracao sva načela GOP-a i prilagodio ih sebi: republikanci više nisu zagovornici osobne odgovornosti, osobnog morala, ograničenog utjecaja države, fiskalne odgovornosti i poštivanja institucija.

Republikanci ne zaslužuju preživljavanje

Upravo suprotno: suđenje Trumpu dokazalo je da ne mare ni za osobnu odgovornost ni za moral; deficit im je bio dobar dok su mogli napadati Baracka Obamu – sad je pod Trumpom sustigao bilijun dolara, a oni šute; zbog trgovinskog rata s Kinom Trump dijeli subvencije poljoprivrednicima: da je to napravio demokrat, prozvali bi ga Lenjinom; tradicija institucija? – shvatili ste već da su je pod Trumpom izvrgnuli ruglu.

Sve to nije napravio Trump sam – Republikanska stranka drži mu je ljestve i aktivno sudjeluje u razgradnji vlastitih temeljnih vrijednosti. Danas su još na vlasti, ali kad jednom Trump sleti – možda ne budu nikad više. Amerika zaslužuje da njena demokracija preživi Trumpa; Republikanska stranka to ne zaslužuje.

Nada u demokraciji

Nancy Pelosi rekla je jednom Trumpu: “Zanimljivo, gospodine predsjedniče, kako s vama sve priče vode do Putina”. I zbilja, ova priča počela je 2016. Putinovom intervencijom u izbore da pomogne Trumpu; četiri godine kasnije, republikanski senatori kukavički su počeli pretvarati Ameriku u verziju autoritarne države kakvom vlada Trumpov ruski politički mentor.

To nije “republika” koju je Amerikancima u zavjet ostavio Benjamin Franklin na stepenicama Independence Halla 1787. godine. No, ishod svih bitaka oko ljudskih prava i sloboda govori da demokracija nije slučajno preživjela dva i pol stoljeća i nadživjela sve druge opcije. I tu je sva naša nada.