Piše: Davor Špišić | Snima: Grgur Zucko/PIXSELL

Tko je bio Igor Vuk Torbica, senzibilni redatelj koji je Hrvatskoj dao jednu od najvažnijih suvremenih predstava

Telegramov Davor Špišić o genijalnom mladom umjetniku koji je preminuo jučer u 33. godini

Onako dugokos i u razvučenim pletenim vestama, ovlaš poguren, stamen a krhak poput ruskih breza, podsjećao je na junake jednog od najvećih filmskih redatelja svih vremena – Anga Leeja....

Tu noć u novembru 2015. nikada neću zaboraviti. Jedva smo čekali da skočimo na noge, a htjeli smo pasti na koljena, ne znajući kako da im se najdostojnije zahvalimo. Iznureni, a sretni glumački rudari, predvođeni Rakanom Rushaidatom, stajali su tamo, na ogoljenoj sceni Zagrebačkog kazališta mladih, još krvavi od kopanja kroz posljednje mrve slobode i dostojanstva. Elvisov „In the Ghetto“ još uvijek je lebdio kao tužni opori pamuk nad njihovim licima.

Da ih na srca privinemo i rane im povijemo, takva su čuvstva svijala i blagoslovila naše duše. Malo je što smo im pružali našim frenetičnim pljeskom. Nema platežnog ili metaforičnog sredstva kojim bismo vratili dugove momčadi „Hinkemanna“ kako ju je tribunski omađijao i poveo Igor Vuk Torbica. Ekspresionistički tekst njemačkog dramatičara Ernsta Tollera mladi je redatelj pomno dekonstruirao i natopio gustim eruditskim znojem, neobuzdanom glađu za istinom i poezijom iskonskog revolucionara.

Zavodeći i voleći zekaemovsku družinu bespoštedno, apsorbirao je i grabio njihovu podjednako bespoštednu ljubav i htijenje da se ispriča priča o današnjim Hinkemannima. Onima što cvile duboko u nama. Destruirani poniženjima katkad i zareže ili anarhoidno buknu, katkad samo šutke i vučje usamljeno ližu rane. Torbičin „Hinkemann“ rabijatno je bolna bluzerska poema o kastriranoj generaciji bačenoj na smetlište historije, generaciji pogubljenoj na gubilištima svih mogućih otadžbina, domovina i faterlandova, generaciji preželjnoj ljubavi, generaciji zgurenoj u nijemi krik besmisla.

Jedan od najbitnijih teatarskih otisaka

„Hinkemann“ je s pravom postao amblem na našim grudima, jedan od najdalekosežnijih i najbitnijih teatarskih otisaka u Hrvatskoj, ikad. Ovjenčan je gomilama nagrada, između ostalih i Nagradama hrvatskog glumišta: za najbolju dramsku predstavu i Rakanu Rushaidatu za najbolju glavnu mušku ulogu. Predstava koja kirurški virtuozno demaskira i klice fašizma (društvene i one najintimnije, u posteljama osakaćenih emocija) igrala se 2016. i na važnom Jugoslovenskom pozorišnom festivalu „Bez prevoda“ u Užicu, gdje je osvojila nagradu publike te nagrade žirija za najbolju predstavu, režiju i najbolju mušku ulogu Ozrenu Grabariću, kao razornom šamanu ceremonije ništavila.

Paradoksalno je da su praktički u noći izvedbe u Užicu neki mračni trogloditi slali prijetnje da će spaliti hrvatsku i crnogorsku festivalsku zastavu. Torbica je u to vrijeme u Gavelli pripremao „Priče iz Bečke šume“ Ödöna von Horvátha. Razgovarali smo tada za Jutarnji list, pitao sam ga zar ni milijun ovakvih katarzičnih predstava ne mogu popraviti nepopravljive barabe naših balkanoidnih prostora?

„Da, nažalost, dolazimo do toga da nužno moramo otvoriti ovaj razgovor tim podatkom odnosno tim nemilim događajem. Strah me je i koristiti taj pridjev ‘nemili’ u nastojanju da ne umanjim ali i ne pružim tom slučaju senzacionalističke prizvuke. Natjerani smo i naši su razgovori utemeljeni na neodgovornim postupcima nekih baraba, ma s kojih god prostora oni bili. Horvath svoj komad koji upravo postavljamo u ‘Gavelli’ otvara kratkim zapisom ‘Ništa ne stvara takav osjećaj beskrajnosti kao glupost’ i upravo je glupost materijal kojim su impregnirani naši nacionalizmi, malih i perifernih naroda. Da se odmah razumijemo, to što kažem da su vođeni glupošću ne znači da su zato manje opasni. Upravo suprotno.”

Torbica se gerilski borio za pojedinca

Iznimno senzibilan prema svakovrsnoj nepravdi, Torbica se u svojim veličanstvenim pozorničkim garažama gerilski borio za pojedinca, apsurdno žrtvovanog u ime jalovog, a pomahnitalog kolektiviteta. Tako je u „Pričama iz Bečke šume“ znalački pokazivao da hipohondrija egoizma dugoročnim otrovom rastače zajednice i odvodi ih u kaos. Eksplicitno zlo je samo krajnji proizvod. Torbica je bio kozmički dalek od natruha parolaškog pametovanja, on nije docirao niti prozivao.

Njegovo istraživanje Horvatha nije davalo konačne odgovore, niti jednostrano galamdžijski žigosalo polusvijet ravnodušja. Već je zabrinuto postavljao pitanja o korijenima ljudske predaje. Pitajući se na kojoj to, dovraga, crti razdvajanja čovjekova predaja rađa prvo bešćutnog slijegača ramenima a naposljetku i fašistoidnog pogromaša. Na sceni „Priča iz Bečke šume“ se odvijao lažni svijet legaliziranog flegmatizma i palanačke pakosti, sav uglancan od svakodnevnih rituala guranja terora ili tinjajuće netrpeljivosti pod tepih. Četiri godine nakon ove važne Gavelline predstave, još je jasnije da ovdje i mesari-koljači imaju smiješak urednih obrtnika.

Strašan gubitak za naše slobode

Rođen u Drvaru 1987., formativne godine proveo je u Rovinju i Puli, a na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu izučio i diplomirao režiju, Igor Vuk Torbica ubrzo je bljesnuo vanserijskim fajterskim umjetničkim i društvenim habitusom. Radeći po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, simbolički i stvarno, okupljao je naše zapuštene zemlje, ostavljajući čudesan prah svojih proleterskih umjetničkih brigada.

Na prve probe, svjedoče glumci, dolazio je savršeno spreman i oplemenjen vizijom. U vremenu površnosti, grabeža, rasprodavanja časti i šarlatanstva, razdavao je umijeće poput nesebičnog krčaga. Herojski se boreći da se taj krčag nikada ne razbije. Poput drevnog druida stvarao je predstave mudre i nasušne po čovjekovo zdravlje. Onako dugokos i u razvučenim pletenim vestama, ovlaš poguren, stamen a krhak poput ruskih breza, podsjećao je na junake jednog od najvećih filmskih redatelja svih vremena – Anga Leeja.

Volio bih da je Lee upoznao samuraja Igora Vuka Torbicu. Ili bi ispričao priču o njemu i njegovom kratkom meteorskom životu, ili bi njih dva zajedno založili duše u neku tuđu a vlastitu priču. Zbogom, Vuče, sretni smo dok nas boliš i voliš, jer smo te imali. Strašan, strašan gubitak za naše slobode koje si zadužio i osvojio umjesto nas – zauvijek. Nikada ti nećemo moći vratiti dugove. Nadam se da te Elvis, negdje tamo, bluzerski prati: „As the snow flies / On a cold and gray Chicago mornin’ / A poor little baby child is born / In the ghetto“.

 

Davor Špišić
Telegram autor
88 članaka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program