Johnsonova igra kukavice s EU-om vodi Britaniju u ekonomski ponor. Što je još poraznije, ne shvaća da će izgubiti

Europska strana odbacuje taj tvrdoglavi uvjet kao sulud. Najveći otpor očekivano dolazi iz Dublina, ali s neočekivanom oštrinom. Eventualni izlazak Britanije iz EU bez sporazuma mogao bi Sjevernu Irsku potaknuti se zapita želi li biti dio Ujedinjenog Kraljevstva ili ujedinjene Irske, kaže Leo Varadkar, irski premijer. “Umjereni nacionalisti ili umjereni katolici, koji su bili zadovoljni statusom quo, sve više traže ujedinjenje Irske. S druge strane, liberalni protestanti ili liberalni unionisti pitaju se gdje se više osjećaju kod kuće – u nacionalističkoj Britaniji, koja razmatra ponovno uvođenje smrtne kazne, ili u europskoj zajednici kao dio ujedinjene Irske”, kaže Varadkar. Možda niste pratili irsko-britanske odnose zadnjih godina, ali ovakva retorika nije dolazila iz Dublina barem negdje od 1980-ih, možda čak i 1970-ih.

U Berlinu i Parizu pokušavaju odgonetnuti je li nepopustljivost Johnsona usmjerena prema njima – pokušaj da isprovocira novo otvaranje već zaključenih pregovora i krene s jače pozicije – ili on samo pumpa svoj imidž na domaćoj sceni uoči prijevremenih izbora. Da su uvjeti i blizu normalnima, izbori bi bili izgledni – Johnson želi izlazak iz EU bez sporazuma, a Parlament se ne može se dogovoriti ni oko čega osim da izlazak bez sporazuma ne dolazi u obzir. Spremni su spriječiti takav ishod, možda čak i opozvati Članak 50. kojim je pokrenut Brexit. Bilo bi logično da se sukob Parlamenta i premijera riješi na izborima, ali okolnosti nisu normalne.

Novim izborima Johnson bi riskirao da uđe u povijest kao premijer s najkraćim mandatom u britanskoj povijesti. Za političara opsjednutog egom, koji želi vjerovati da je reinkarnacija Winstona Churchilla, to nije atraktivan rasplet. Da izbjegne neslavnu titulu najkraćeg premijera, mora dočekati barem 20. studenog – dvadeset dana nakon Brexita. Izbori prije toga vjerojatno bi završili katastrofalno po konzervativce, kojima je birače otela ekstremno desna stranka Nigela Faragea. Pretpostavimo da Boris voli sebe i vlast, pa se neće samovoljno izbaciti s mjesta premijera. Busanje u prsa usmjereno je dakle Berlinu, Parizu i Bruxellesu. Ali kamo to vodi?

Tko će prije skrenuti s mosta?

Riječ je o dvije sukobljene strategije koje se dijelom može analizirati iz aspekta teorije igara – ovo je primjer “igre kukavice” (chicken game). Zamislite most i dva vozača koji velikom brzinom voze jedan prema drugom u istoj traci. Svaki računa da će postići najbolji ishod tako da drugog vozača uvjeri u svoju nepopustljivost. Ako prvi vozač u ključnom trenutku ne skrene, prisilit će drugog vozača da skrene. Drugim riječima, spreman je riskirati obostrano najgori ishod (smrt obojice u sudaru) ne bi li suparnika prisilio da skrene i izgubi igru kao kukavica (“chicken”). Za ishod igre važno je više faktora – najvažniji je odlučnost (“resolve”), koja mahom proizlazi iz toga voze li igrači samo jednu ili više utrka. Usto je važno i kakvu vrijednost igrači pripisuju kratkoročnim i dugoročnim prinosima iz igre.

Borisovu strategiju nije teško prepoznati: on kreće od toga da Theresa May nikad nije sjela u auto na mostu, pa ni pokušala prisiliti EU da “skrene” i izbjegne sudar. May je trubila da je “a no deal better than a bad deal”, izlazak bez sporazuma bolji nego izlazak pod lošim sporazumom – ali to nije primijenila. EU je znala da May ne prijeti sudarom, pa je nije doživjela ozbiljno.

Boris Johnson je odlučio nadoknaditi propušteno i zaprijetiti sudarom. Nada se da će tako isprovocirati EU da ponovno otvori pregovore, gdje će Bruxelles popustiti, odustati od interesa svoje članice Irske i zaboraviti “backstop”. No, tu se vjerojatno preračunao. Prvo, pozicija Londona značajno je slabija danas, kad je sporazum već dogovoren, nego što je bila prije dvije godine – među ostalim i zato jer je EU u pregovorima uvažila gotovo sve britanske zahtjeve. Drugo, i važnije – krilatica o tome da je “a no deal better than a bad deal” više ne opisuje samo razmišljanje tvrdokornih britanskih zagovornika Brexita, nego i stav europskih lidera. Oni vide da je “izlazak bez sporazuma bolji nego izlazak pod lošim sporazumom” – sad više ne po Britaniju, nego po Europsku Uniju. Čini se da Boris Johnson to još nije shvatio.

Ključ je u – odlučnosti

Objašnjenje tog paradoksa proizlazi iz spomenutih karakteristika “chicken game” – dugoročnih i kratkoročnih uloga u “zero-sum” igri. Krenimo s dugoročnim ulozima, iz kojih proizlazi odlučnosti igrača (“resolve”). EU i Britanija gledaju “sraz na mostu” iz različitih perspektiva: za Britaniju je riječ o ne-iterativnoj, a za EU o potencijalno iterativnoj igri. London svoj izlazak iz Unije logično vidi kao igru od samo jedne runde koja se neće ponoviti; Bruxelles ga vidi kao prvu rundu u mogućem nizu “ogleda na mostu” s drugim članicama koje bi mogle krenuti stazom Brexita – pogotovo ako EU pokaže slabost i popusti Britaniji.

Ako EU “skrene volan”, dugoročne posljedice mogu voditi u raspad europskog projekta; to je za EU puno viša cijena nego najgori zamislivi scenarij koji Britaniji prijeti ako London izgubi igru. A to bi bio ostanak UK u carinskoj uniji – daleko manji problem od egzistencijalnog ishoda kakav je kraj EU. Budući da Bruxelles vidi Brexit kao igru koja se može ponavljati, a Britanija je vidi kao “jedan navrat”, njihovi dugoročni ulozi značajno su različiti, pa je i različita odlučnosti strana da postignu željeni ishod: EU ima veći “resolve” da pobijedi nego Britanija.

EU ima dominantnu poziciju i kad se razmotre kratkoročni ulozi u igri. “No-deal” Brexit ekonomski bi pogodio obje strane i izazvao interval bezakonja na kakav Europa i Britanija nisu navikle. No, EU bi lakše preživjela neposredne posljedice nego Britanija. Pravno, u Europskoj uniji se 31. listopada ništa ne bi promijenilo, dok bi na Otoku nastupio kaos – Britanija bi ostala bez niza zakona i propisa, legislative preuzete od EU koja je zadnjih pola stoljeća regulirala bezbrojne aspekte života u Britaniji. Sve to isparilo bi u trenutku izlaska bez sporazuma.

Ekonomski šok osjetile bi obje strane, ali bi posljedice bile obrnuto proporcionalne veličini dviju ekonomija – ili još gore od toga. Zajedničko tržište EU (i Hrvatska kao njegov dio) prošle je godine stvorilo bruto domaći proizvod od 18,8 bilijun dolara. To znači da je EU druga najveća ekonomija na svijetu, odmah iza Sjedinjenih Država (20,5 bilijuna). Kad se iz europskog izuzme 2,8 bilijuna britanskog BDP-a, Europska Unija i dalje je druga najveća ekonomija, s proizvodom od 16 bilijuna – gotovo za četvrtinu većim od Kine (13,4 bilijuna).

U slučaju Brexita bez sporazuma, šok u Britaniji bio bi znatno veći od šoka u EU. Europska unija glavno je izvozno tržište za britanske proizvode – čak 44 posto britanskog izvoza ide u EU; s druge strane, samo 8 posto izvoza EU-27 ide u Britaniju. Drugim riječima, šteta od “sudara na mostu” u ekonomskim pojmovima je pet puta veća po Britaniju nego po Europsku uniju. Detalji su još porazniji. Što Britanija izvozi u EU? Usluge, prvenstveno financijske usluge; dakle robu koja ne može preživjeti neregulirani teren “no-deal” Brexita i koju EU lako može zamijeniti uslugama s domaćeg ili drugih tržišta. Za razliku od namještaja i automobila, novac ne putuje brodovima preko oceana, nego je dostupan klikom miša s bilo kojeg od tržišta s kojima EU već ima sporazume (Japan, Koreja, Kanada). Dok bi se trgovina normalizirala, londonske i škotske banke izgubile bi lavovski dio tržišta koje su dojučer smatrale domaćim.

Naranče kao ilustracija Brexita

Strah od nestašica u Britaniji nakon nereguliranog Brexita također je osnovan jer većina robe koju Britanija uvozi dolazi iz EU. Kad bi “no-deal” Brexit (makar nakratko) zaustavio tu razmjenu, Britanija bi ozbiljno trpjela – čak 53 posto njenog uvoza dolazi iz EU; taj promet predstavlja znatno manji udio u europskom izvozu: tek 16 posto izvoza EU-27 ide u Britaniju.

Da sumiram: obje strane osjetile bi šok “no-deal” Brexita, ali bi britanska ekonomija doživjela teži udarac – zato što je značajno manja od europske i zato što je ovisnija o EU nego što je EU ovisna o njoj. London bi mogao preuzeti EU sporazume s drugim državama i tako nadomjestiti dio izgubljenog europskog tržišta. Ali ni to nije lako: ti sporazumi traže pristanak druge strane i nisu nužno povoljni po Britaniju; uostalom, nezadovoljstvo trgovinskom politikom EU bilo je među povodima za Brexit. Ti sporazumi imaju smisla za EU, ali manje za “suverenu” Britaniju.

Uzmimo banalan primjer: London bi po izlasku iz EU mogao preuzeti europski trgovinski sporazum s Alžirom, ili onaj s Izraelom, da spasi barem nešto tržišta. No, ti sporazumi, među ostalim, restriktivno reguliraju uvoz naranči iz Alžira i Izraela; EU je tako zaštitila svoje uzgajivače naranči u Španjolskoj, Italiji, Grčkoj, Hrvatskoj. Ako Britanija preuzme taj sporazum, u Londonu neće biti jeftinih naranči – u Britaniji ne uspijevaju, one iz EU će doći s visokom carinom, a one s ostatka Mediterana ni ne smiju doći. To se može korigirati, ali trebaju novi pregovori s Alžirom i Izraelom, koji traže vrijeme – kobno vrijeme kad će britanska ekonomija visjeti u zraku i trpjeti užasne, nepotrebne udarce. Možda zvuči banalno, ali priča s narančama dobra je ilustracija Brexita: to nije jedan veliki, nego bezbroj malih rezova; u zbroju oni će uzrokovati da druga najveća ekonomija u Europi iskrvari. Zbrojite sve takve “slučajeve s narančama” i shvatit ćete zašto Borisov “no-deal” Brexit vodi Britaniju u ekonomski ponor.

Signali u stvarnom svijetu

Vratimo se igri s dva vozača na mostu koji ne žele skrenuti. Već smo definirali da EU ima veći “resolve”, odlučnost da ne popusti u igri jer je vidi kao prvu u potencijalnom nizu izazova, gdje bi njen dugoročni gubitak (raspad EU) bio znatno veći od britanskog gubitka (ostanka u carinskoj uniji). Sad vidimo i da je kratkoročna šteta značajno manja po EU nego po Britaniju.

Bruxelles ima jake poticaje da ne popusti, jer se nalazi u boljoj poziciji – kratkoročne posljedice može prebroditi lakše nego Britanija, a dugoročne posljedice popuštanja bile bi tako opasne po EU da bi mogle dovesti u pitanje njen opstanak. Britanija bi pak kratkoročno trebala biti na istoj strani s EU, jer bi je ekonomski šok “no-deal” Brexita mogao uzdrmati. Dugoročno, London mora računati na tržište EU nakon Brexita, pa mu je u interesu imati dobre odnose s Bruxellesom. Možda zvuči jako matematički ili ekonomski, ali sve mudrovanje oko Brexita svodi se na prethodne tri rečenice: u odnosu s Britanijom, Europska unija je dominantna – ne zato jer želi dominirati, nego zato što se Britanija odlučila od subjekta pretvoriti u objekt europske politike. To je glupa odluka, ali s glupošću smo se valjda već naučili živjeti.

Signali u stvarnom svijetu – izvan teorije igara – sugeriraju kamo stvari doista kreću. Njemačka kancelarka i francuski predsjednik pozvali su Johnsona da posjeti Berlin i Pariz; on zasad simbolički odbija ići u Bruxelles. Pozivi iz glavnih prijestolnica došli su iz diplomatske pristojnosti: Britanija je članica EU, makar tražila izlaz iz nje, a novi premijer zaslužuje da ga se sasluša. No, u protokolarnoj rundi ništa se neće riješiti. Dapače, Boris bi mogao imati hladan prijem. U Berlinu ga očekuju već ovog tjedna. Merkeličin ministar europskih poslova Michael Roth rekao je da EU neće dopustiti da je London ucjenjuje. “Moja poruka novom premijeru je jasna: Boris, izborna kampanja je završila. Samo se smiri.” Macronova ministrica europskih poslova Amélie de Montchalin nema više respekta prema novom premijeru. “Jedva su tri mjeseca do Brexita, pa molim da izbjegavate igrice, geste i provokacije”, poručila je Johnsonu.

Ako i u čemu, Europska Unija prednjači u razradi potencijalnih političkih scenarija. Njima Boris Johnson nije došao kao iznenađenje – spremali su se još od 2016.; znaju kako razmišlja, što mu je važno, što ne zna i gdje su mu slabe točke. Koju god putanju Boris odabere, u Bruxellesu već za to imaju plan.

Borisova igra za naslovnice tabloida

Kad sleti u Berlin i Pariz, domaćini će ga uljudno podsjetili da je Britanija svoj sporazum s EU već ispregovarala, a na njemu je da ga provuče kroz Parlament. Boris će šarmirati kamere pričom o novom britanskom početku, svi će se nasmijati ali se ništa neće promijeniti – vrijeme za pregovore je prošlo, sad treba primijeniti dogovoreno. Navodno će Boris neke od lidera – Merkel, Macrona, Tuska i/ili Junckera – pokušati preko ljeta dovući u Checkers, ruralnu rezidenciju britanskih premijera, gdje je May svojedobno uglavila dogovor s Konzervativnom strankom oko sporazuma o izlasku iz EU – da bi je kasnije svi oni izdali.

Loša karma nije glavni problem Checkersa, koliko nespremnost europskih političara da igraju Borisovu igru. Oni znaju da on to radi za kamere – naslovnice Daily Maila i Suna – a ne da riješi problem; zašto bi oni sudjelovali? Borisa će ovog i idućeg tjedna primiti u Berlinu i Parizu, ali s njim nitko u Europi zapravo ne želi razgovarati. I tu je EU otvorena: dođi s konkretnim prijedlogom, pa možemo razgovarati. Ako ti ne valja “backstop”, što je bolje rješenje? Želiš ga potpuno izbaciti iz sporazuma? Nema problema, samo reci kako to bolje riješiti?

Europski lideri ne zadovoljavaju se sloganima iz kampanje, nego traže konkretne prijedloge. Možda bi tako postupili i da ne znaju s kim imaju posla: iako dobro obrazovan, Boris nema ideju što napraviti, ne raspolaže detaljima i ne poznaje materiju o kojoj se govori. Bio je novinar – bolje rečeno negdje između novinara i propagandista – dok nije promijenio profesiju. Kad su ga pitali zašto je postao političar, rekao je: “Vidio sam da novinarima ne podižu spomenike”.

Kad se govori o Brexitu, često se zanemaruju njegovi ne-britanski aspekti. Razumljivo, jer zapreke izlasku UK ne dolaze iz ostatka Europe, nego iz same Britanije. Ali Brexit ima i širu dimenziju. Među članicama EU koje nemaju bliske odnose ni s Britanijom ni s Irskom raste sklonost “kompromisnom rješenju”. To bi značilo da se na “backstop” stavi vremensko ograničenje, izlazna klauzula koja bi ga formalno zadržala, ali u isto vrijeme učinila probavljivijim britanskom Parlamentu i nacionalističkoj publici. No, i oni koji to predlažu vjeruju da takvo rješenje može proći samo ako ga blagoslovi Irska. Tog blagoslova zasad nema.

Crveni karton ili produžetak

Postoji još jedna grupa čije bi nezadovoljstvo Boris Johnson potencijalno mogao iskoristiti za svoje potrebe. To su oni u Dublinu koji – potpuno suprotno od uvriježenih stavova – kažu da je “no backstop better than no deal”. To je škola mišljenja – utemeljena u stvarnosti – koja gleda koliko je irska ekonomija međuovisna s britanskom i koliko bi BDP na irskom otoku – sjeverno i južno od nevidljive granice – potonuo zbog britanskog izlaska iz EU. Zato zadnjih tjedana svi gledaju u irskog premijera Lea Varadkara, pokušavajući u njegovoj retorici odgonetnuti pomak. Citati s početka mog teksta daju zaključiti da pomak – ako ga ima – ide u suprotnom smjeru. Popuštanje Dublina pred britanskim zahtjevima bila bi novost i mogla bi sve okrenuti naglavce; bila bi jedan od rijetkih puteva da Boris Johnson postigne bar dio svojih planova.

Drugi vanjski aspekt Brexita je omjer snaga u EU u trenutku kad dođe stani-pani, pa Europsko vijeće bude moralo odlučiti leti li Britanija van ili joj daju produžetak.

Iduća tri mjeseca bit će zanimljiva u Europskoj uniji – lokalni izbori mogli bi presuditi o budućnosti Britanije. CDU Angele Merkel se sprema za tri ozbiljna izazova – izbore u rujnu u Saskoj i Brandenburgu, te krajem listopada u Tiringiji. U sve tri države CDU je u padu, kao i koalicijski SPD u Brandenburgu; eksteremno desna AfD je u usponu. Nakon poraza u Saskoj i Brandenburgu, Merkel bi se mogla orijentirati na domaća politička pitanja. Ako se nastavi propitivanje njezina zdravlja – potaknuto prizorima u kojima se neobjašnjivo tresla u javnosti – to bi kancelarku moglo vezati u domaće političke bitke i udaljiti je od europske politike.

Budući da su se druge velike sile (Italija, Španjolska, Poljska) same diskvalificirale od uloge u formuliranju europske politike – Italija i Poljska izborom desnih ekstremista, a Španjolska nestabilnim političkim terenom nakon pobjede socijalista – ostalo je na šačici europskih država da određuju smjer Unije. Ako i Njemačka pod kancelarkom Merkel bude zabavljena unutarnjim problemima, priliku će iskoristiti Macron, političar koji se ne srami viška ambicije.

“Idite, bre, što pre!”

London već godinama igra na Angelu Merkel, koju iskustvo odrastanja u DDR-u i sjećanje europskih uvjeta za njemačko ujedinjenje čine jedinstvenom pojavom na europskoj pozornici. No, ako se Merkel bude morala baviti domaćom politikom, Macron neće čekati da mu promakne savršena prilika. Za razliku od Merkel, Macron nema previše strpljenja za britanske neurotične pokušaje napuštanja EU. Njegova je filozofija taman ono čega se svi na Balkanu sjećaju iz vremena ranog raspada SFRJ – “Idite, bre, što pre!” Nema Macron nikakve veze s Miloševićem, ali nema ni previše strpljenja za sve druge. I zato bi Britanija – ako odluka o glavosjeku dođe krajem listopada – mogla završiti taman tako: Merkel se povukla iz domaćih razloga, svi ostali (Salvini, Kaczynski) su u startu diskvalificirani kao protu-Europljani, pa je jedini na pozornici ostao hrabri mladić koji dolazi iz Pariza i zove se Emmanuel.

Sve bi moglo završiti usponom Macrona kao novog lidera Europe – mlađe, energičnije, nepromišljenije, ambicioznije i muške verzije Angele Merkel. Ako se vanjske okolnosti tako poslože, Macron ih neće propustiti iskoristiti. To je loše za Britaniju, koju bi Macron brzo istjerao iz Unije samo da dokaže svoju važnost; ali je dugoročno dobro za sve koji ostaju u EU – manjak razumnih i odlučnih lidera oduvijek je bio najveći problem EU; tu bi Macron mogao svijet okenuti naglavce: tko ako ne on?

Da komedija bude potpuna, sjetit ćete se serije Igra prijestolja – ako niste gledali, za ovu potrebu trebate znati da tamo postoje kraljevi i kraljice koji si nadijevaju vrlo uznosite titule. Mnogi oko vas znat će za stanovitu Daenerys Targaryen, koja se nazivala Kraljicom Andala i Prvih Ljudi, Lomiteljicom Okova, Zaštitnicom Kraljevstva itd. Istog dana kad je postao premijer, Boris Johnson nadjenuo si je jednu od takvih titula – uz to što je “premijer”, postao je i “ministar za Uniju”. Tu se valjda misli na sve krhkiju uniju Engleske, Walesa, Škotske i Sjeverne Irske koja ovisi o potezima aktualne i budućih vlasti u Londonu. Ministarstvo Unije ne postoji, osim u tituli koju si je pripisao Boris Johnson. Ako mene pitate, kad političar osjeti da se mora prozvati “ministrom unije”, ja bih rekao da je ta unija najebala.