U prvoj polovini 1989. utemeljitelji HSLS-a i HDZ-a, prve dvije nove političke opcije nastale u tadašnjoj SR Hrvatskoj, nisu gajili previše međusobnih simpatija. Franjo Tuđman želio je biti na čelu sveobuhvatnog političkog pokreta koji je imao samo jedan cilj: preuzimanje vlasti, a prvaci HSLS-a sanjali su modernu liberalnu stranku bez ikakvih iluzija o njenoj mogućoj političkoj dominaciji u doglednoj budućnosti.
Oni malobrojni među utemeljiteljima HSLS-a kojima nije smetao otpočetka njegovan autoritarni model ustroja HDZ-a te rad na izgradnji supstituta Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske promijenili su vrlo rano stranački dres. Tijekom prve polovice devedesetih, kada je HSLS-a bio daleko najjači i najvažniji glas građanski pristojne i u svakom pogledu razumne Hrvatske, broj onih koji su pretrčali iz liberala u redove vladajućeg pokreta bio je osjetno veći.
Izgradnja prve faze rođačkog kapitalizma zahtijevala je svekoliki kadrovski angažman te je “najdržavotvornija od svih stranaka” kao magnet privlačila sve željne neponovljivih prilika društvene i materijalne promocije. Tako je nastalo neželjeno čedo kojeg se krajem devedesetih želi riješiti velika većina hrvatskih građana. Tu većinu činili su i oni koji su još uvijek vjerovali u neupitne vrijednosti liberalne demokracije, u skromnu državu kojoj je jedina zadaća da bude servis njenih građana, u solidarnost i zaštitu slabijih, u pravednost i građansku jednakost.
SDP-u prvo mora biti gore, da bi mu eventualno postalo bolje
Kao što SDP nije imao nikakve šanse na izborima u svibnju 1990., tako i HDZ nije mogao izbjeći potpuni potop na siječanjskim izborima 2000. Dotuklo ga je uvjerenje većine građana da Hrvatska ne smije i ne mora biti ruglo Europe. Jurica Pavičić u subotnjem je broju Jutarnjeg lista to uvjerenje nazvao nadom koja danas više ne postoji. Nakon ulaska u Europsku uniju Hrvatska se opet sunovratila u svoje devedesete, ali ovaj put bez suvisle političke opcije koja ima snagu i želju da to stanje promijeni.
Političku platformu građanske, sekularne i liberalne Hrvatske danas slabašno i ponekad jedva primjetno brane samo stranke Amsterdamske koalicije, IDS, Glas i Pametno. SDP-u mora biti najprije gore da bi mu eventualno jednog dana bilo opet bolje, Vrdoljakov HNS odavno je najčvršća karika ortačkog kapitalizma, a ostali nisu nikada ni pripadali ovom političkom prostoru.
Godine 1997. Hrvatska je zemlja čudnovatog poimanja demokratskih vrijednosti, politički izolirana, ekonomski devastirana, zemlja kontroliranih medija i hibridnih građanskih prava i sloboda. To je vrijeme bez interneta i društvenih mreža, vrijeme autocenzure, idolopoklonstva i nametnutih tabua. Dvadeset godina kasnije sličnosti nisu slučajne, a različitosti su prvenstveno posljedica napuštanja polupredsjedničkog sustava, tehnološkog napretka te nemogućnosti izravne ili neizravne kontrole svih medija. Ali uvjerljivost i stvarna snaga opozicije iz 1997. i 2017. nisu usporedive. Ova druga živi i dalje u očekivanju svog Godota.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pelješki most i LNG bez obzira na ekonomsku neopravdanost
Protekla godina započela je u znaku premijerove najave kupnje udjela u INA-i, a završila ribarskim i policijskim igrama u Piranskom zaljevu. U međuvremenu je Vlada odlučila preuzeti na sebe dio rizika od posljedica kolapsa Agrokora, ne provesti ni jednu suštinsku reformu, ignorirati dugove u zdravstvu i farsične ispade u pravosuđu, povećati veteranske mirovine i naknade, poput pravog parajlije kupiti vojne avione, zadržati relativno najmanje prosječne mirovine u Europskoj uniji, selektivno odobravati ili priznavati haške presude, svoditi BiH samo na dvoznačno H.
Nadalje, Vlada je također odlučila graditi Pelješki most i krčki LNG terminal bez obzira na njihovu ekonomsku neopravdanost, ponizno slušati Donalda Trumpa čak i onda kad je zdrav razum i cijela “stara Europa” protiv, trenirati strogoću nad izbjeglicama, biti zbunjena Drugim svjetskim ratom, ne ratificirati Istanbulsku konvenciju zbog straha od nekolicine biskupa i šačice klerikalaca, voditi ni rat ni mir sa Srbijom, a ljubav s Orbanom, upravljati javnom televizijom poput privatnog lena, ne dozvoliti politički nepoćudnoj kompaniji preuzimanje Nove TV i proglasiti sve svoje kritičare akterima hibridnog rata.
Razumna, tolerantna i obrazovana Hrvatska sve je manja
Nije sporno da se dobar dio hrvatskih građana žestoko protivi ovakvoj politici Vlade, ali teško da možemo navesti barem jednu političku opciju koja je u svim navedenim slučajevima bez ikakve zadrške zauzela isto takav stav. U mnogim prilikama prevladao je kalkulantski stav nezamjeranja onima koji ionako nikad neće glasati ni za jednu danas oporbenu opciju. Jer biti protiv ovakve vladine politike stvar je liberalnih i demokratskih načela, principijelnosti i dosljednosti, baš kao i prije dvadeset godina. Princip je isti, sve su ostalo nijanse, pjevao je i pjeva Balašević.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pristojna, razumna, obrazovana i tolerantna Hrvatska svakog je dana sve manja. Uvijek i svugdje iseljavaju marljivi i/ili talentirani, željni rada, zarade i boljeg i kvalitetnijeg života. To je istovremeno i glavni razlog nepostojanja kritične mase koja tjera vlast na promjene. Kupovina autobusne karte za FlixBus ili avionske za Dublin zamijenila je ne samo javni protest nego i sam glasački listić. Naravno da to nije jedini razlog zbog kojeg HDZ i njegova klijentela imaju spokojnu i vrlo izvjesnu budućnost. Jedni i drugi trajat će do sljedeće svjetske ekonomske krize koja će potpuno urušiti postojeći hrvatski društveni model, baš kao što je prošla srušila grčki način života.
I dalje smo zarobljeni u lažima i mitovima devedesetih
Skromna, mala i efikasna država, čiji je jedini smisao da bude uspješan servis svojih građana, pravedna, tolerantna i otvorena za sve, koja ne viri u tuđe krevete i ne prazni gramzivo novčanike svojih građana, ne nameće ideje iz 19. stoljeća, solidarna sa slabijima, a konkurentna s jačima; sve to nije dio ni prošlosti ni sadašnjosti, a bogme ni budućnosti najveće hrvatske političke stranke. Prije osamnaest godina zbog toga je poslana u oporbu koju ni tada ni jedanaest godina kasnije nije iskoristila za prihvaćanje bar nekih od navedenih načela.
I dalje je ostala rezistentna u nekritičkoj obrani svoje prošlosti te zarobljena u lažima i mitovima devedesetih. Sada je opet po već viđenom obrascu postala iritantno arogantna i bahata, ovog puta zahvaljujući pomanjkanju svake suvisle političke konkurencije. Hrvatska s takvim HDZ-om koji ima apsolutni monopol na vlast nema baš nikakve šanse, ali ni HDZ s takvom Hrvatskom. Ima li nekog drugog pilota u avionu ili će sve završiti još jednim sunovratom možda uspijemo saznati u godini koja je upravo počela.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto HDZ i klijentela imaju spokojnu budućnost, bar do iduće krize koja će urušiti hrvatski model, kao prošla grčki
Hrvatska s HDZ-om koji ima apsolutni monopol na vlast nema baš nikakve šanse, ali ni HDZ s takvom Hrvatskom
Pristojna, razumna, obrazovana i tolerantna Hrvatska svakog je dana sve manja. Uvijek i svugdje iseljavaju marljivi i/ili talentirani, željni rada, zarade i boljeg i kvalitetnijeg života. To je istovremeno i glavni razlog nepostojanja kritične mase koja tjera vlast na promjene. Kupovina autobusne karte za FlixBus ili avionske za Dublin zamijenila je ne samo javni protest nego i sam glasački listić. Naravno da to nije jedini razlog zbog kojeg HDZ i njegova klijentela imaju spokojnu i vrlo izvjesnu budućnost. Jedni i drugi trajat će do sljedeće svjetske ekonomske krize koja će potpuno urušiti postojeći hrvatski društveni model, baš kao što je prošla srušila grčki način života
U prvoj polovini 1989. utemeljitelji HSLS-a i HDZ-a, prve dvije nove političke opcije nastale u tadašnjoj SR Hrvatskoj, nisu gajili previše međusobnih simpatija. Franjo Tuđman želio je biti na čelu sveobuhvatnog političkog pokreta koji je imao samo jedan cilj: preuzimanje vlasti, a prvaci HSLS-a sanjali su modernu liberalnu stranku bez ikakvih iluzija o njenoj mogućoj političkoj dominaciji u doglednoj budućnosti.
Oni malobrojni među utemeljiteljima HSLS-a kojima nije smetao otpočetka njegovan autoritarni model ustroja HDZ-a te rad na izgradnji supstituta Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske promijenili su vrlo rano stranački dres. Tijekom prve polovice devedesetih, kada je HSLS-a bio daleko najjači i najvažniji glas građanski pristojne i u svakom pogledu razumne Hrvatske, broj onih koji su pretrčali iz liberala u redove vladajućeg pokreta bio je osjetno veći.
Izgradnja prve faze rođačkog kapitalizma zahtijevala je svekoliki kadrovski angažman te je “najdržavotvornija od svih stranaka” kao magnet privlačila sve željne neponovljivih prilika društvene i materijalne promocije. Tako je nastalo neželjeno čedo kojeg se krajem devedesetih želi riješiti velika većina hrvatskih građana. Tu većinu činili su i oni koji su još uvijek vjerovali u neupitne vrijednosti liberalne demokracije, u skromnu državu kojoj je jedina zadaća da bude servis njenih građana, u solidarnost i zaštitu slabijih, u pravednost i građansku jednakost.
SDP-u prvo mora biti gore, da bi mu eventualno postalo bolje
Kao što SDP nije imao nikakve šanse na izborima u svibnju 1990., tako i HDZ nije mogao izbjeći potpuni potop na siječanjskim izborima 2000. Dotuklo ga je uvjerenje većine građana da Hrvatska ne smije i ne mora biti ruglo Europe. Jurica Pavičić u subotnjem je broju Jutarnjeg lista to uvjerenje nazvao nadom koja danas više ne postoji. Nakon ulaska u Europsku uniju Hrvatska se opet sunovratila u svoje devedesete, ali ovaj put bez suvisle političke opcije koja ima snagu i želju da to stanje promijeni.
Političku platformu građanske, sekularne i liberalne Hrvatske danas slabašno i ponekad jedva primjetno brane samo stranke Amsterdamske koalicije, IDS, Glas i Pametno. SDP-u mora biti najprije gore da bi mu eventualno jednog dana bilo opet bolje, Vrdoljakov HNS odavno je najčvršća karika ortačkog kapitalizma, a ostali nisu nikada ni pripadali ovom političkom prostoru.
Godine 1997. Hrvatska je zemlja čudnovatog poimanja demokratskih vrijednosti, politički izolirana, ekonomski devastirana, zemlja kontroliranih medija i hibridnih građanskih prava i sloboda. To je vrijeme bez interneta i društvenih mreža, vrijeme autocenzure, idolopoklonstva i nametnutih tabua. Dvadeset godina kasnije sličnosti nisu slučajne, a različitosti su prvenstveno posljedica napuštanja polupredsjedničkog sustava, tehnološkog napretka te nemogućnosti izravne ili neizravne kontrole svih medija. Ali uvjerljivost i stvarna snaga opozicije iz 1997. i 2017. nisu usporedive. Ova druga živi i dalje u očekivanju svog Godota.
Pelješki most i LNG bez obzira na ekonomsku neopravdanost
Protekla godina započela je u znaku premijerove najave kupnje udjela u INA-i, a završila ribarskim i policijskim igrama u Piranskom zaljevu. U međuvremenu je Vlada odlučila preuzeti na sebe dio rizika od posljedica kolapsa Agrokora, ne provesti ni jednu suštinsku reformu, ignorirati dugove u zdravstvu i farsične ispade u pravosuđu, povećati veteranske mirovine i naknade, poput pravog parajlije kupiti vojne avione, zadržati relativno najmanje prosječne mirovine u Europskoj uniji, selektivno odobravati ili priznavati haške presude, svoditi BiH samo na dvoznačno H.
Nadalje, Vlada je također odlučila graditi Pelješki most i krčki LNG terminal bez obzira na njihovu ekonomsku neopravdanost, ponizno slušati Donalda Trumpa čak i onda kad je zdrav razum i cijela “stara Europa” protiv, trenirati strogoću nad izbjeglicama, biti zbunjena Drugim svjetskim ratom, ne ratificirati Istanbulsku konvenciju zbog straha od nekolicine biskupa i šačice klerikalaca, voditi ni rat ni mir sa Srbijom, a ljubav s Orbanom, upravljati javnom televizijom poput privatnog lena, ne dozvoliti politički nepoćudnoj kompaniji preuzimanje Nove TV i proglasiti sve svoje kritičare akterima hibridnog rata.
Razumna, tolerantna i obrazovana Hrvatska sve je manja
Nije sporno da se dobar dio hrvatskih građana žestoko protivi ovakvoj politici Vlade, ali teško da možemo navesti barem jednu političku opciju koja je u svim navedenim slučajevima bez ikakve zadrške zauzela isto takav stav. U mnogim prilikama prevladao je kalkulantski stav nezamjeranja onima koji ionako nikad neće glasati ni za jednu danas oporbenu opciju. Jer biti protiv ovakve vladine politike stvar je liberalnih i demokratskih načela, principijelnosti i dosljednosti, baš kao i prije dvadeset godina. Princip je isti, sve su ostalo nijanse, pjevao je i pjeva Balašević.
Pristojna, razumna, obrazovana i tolerantna Hrvatska svakog je dana sve manja. Uvijek i svugdje iseljavaju marljivi i/ili talentirani, željni rada, zarade i boljeg i kvalitetnijeg života. To je istovremeno i glavni razlog nepostojanja kritične mase koja tjera vlast na promjene. Kupovina autobusne karte za FlixBus ili avionske za Dublin zamijenila je ne samo javni protest nego i sam glasački listić. Naravno da to nije jedini razlog zbog kojeg HDZ i njegova klijentela imaju spokojnu i vrlo izvjesnu budućnost. Jedni i drugi trajat će do sljedeće svjetske ekonomske krize koja će potpuno urušiti postojeći hrvatski društveni model, baš kao što je prošla srušila grčki način života.
I dalje smo zarobljeni u lažima i mitovima devedesetih
Skromna, mala i efikasna država, čiji je jedini smisao da bude uspješan servis svojih građana, pravedna, tolerantna i otvorena za sve, koja ne viri u tuđe krevete i ne prazni gramzivo novčanike svojih građana, ne nameće ideje iz 19. stoljeća, solidarna sa slabijima, a konkurentna s jačima; sve to nije dio ni prošlosti ni sadašnjosti, a bogme ni budućnosti najveće hrvatske političke stranke. Prije osamnaest godina zbog toga je poslana u oporbu koju ni tada ni jedanaest godina kasnije nije iskoristila za prihvaćanje bar nekih od navedenih načela.
I dalje je ostala rezistentna u nekritičkoj obrani svoje prošlosti te zarobljena u lažima i mitovima devedesetih. Sada je opet po već viđenom obrascu postala iritantno arogantna i bahata, ovog puta zahvaljujući pomanjkanju svake suvisle političke konkurencije. Hrvatska s takvim HDZ-om koji ima apsolutni monopol na vlast nema baš nikakve šanse, ali ni HDZ s takvom Hrvatskom. Ima li nekog drugog pilota u avionu ili će sve završiti još jednim sunovratom možda uspijemo saznati u godini koja je upravo počela.