Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Zašto je krucijalno da se zdravi dio društva suprotstavi nasrtaju ekstremizma na umjetničku slobodu

Sanja Modrić komentira udar desničara na pjevačicu zbog njezine izvedbe himne

U toj najnovijoj staljinističkoj larmi - kad sve razgrnemo - uopće i nije bitna Josipa Lisac, iako se i ona, dakako, ovdje osjeća osobno pogođenom. Tu se radi o glavi svima nama, ovom društvu i svijetlom idealu slobode. Riječ je, dakle, o tome kakva ćemo zemlja biti, kamo idemo i kako livadu kosimo za svoju djecu. To nije nikakva sitnica.

Tužba koju je stanoviti domoljubno povrijeđeni građanin podnio Državnom odvjetništvu protiv Josipe Lisac zbog interpretacije hrvatske himne na inauguraciji novog predsjednika Zorana Milanovića može se činiti smiješnom, subinteligentnom i banalnom. Svaki normalan čovjek samo će odmahnuti rukom već na samu bolesnu ideju da se bilo kojeg umjetnika izruči organima gonjenja jer se prijavitelju ne sviđa njegov rad, a u ovom konkretnom slučaju jer je Josipa Lisac izvela svečanu nacionalnu pjesmu ”koristeći izrugljive artikulacije i tonalitete”.

Ovu stvar čini dodatno komičnom što je tužitelj, koji smatra da je ”nedopušteno bilo kakvo umjetničko penetriranje u skladbenu, tekstualnu i glazbenu strukturu himne”, više puta bio u sukobu sa zakonom, a određeno vrijeme proveo je u zatvoru zbog prijevare. I Anto Nobilo jednom ga je prijavio jer se nekoj stranci lažno predstavljao kao zaposlenik njegovog odvjetničkog ureda i tražio novčani predujam za zastupanje.

Cenzorski udar na umjetnost

Utoliko bismo podnošenje ove po svemu komične kaznene prijave protiv Josipe Lisac mogli proglasiti posve nevažnom bizarnošću i samodopadnim lupetanjem, zaboraviti tu budalaštinu kao da je nikad nije ni bilo i ostaviti pravosuđu da je, nadamo se, po kratkom postupku odbije i skine s dnevnog reda.

No, opreza nikad dosta kad je u pitanju bilo kakav pokušaj cenzorskog udara na umjetnost, pa čak i ovako komičan kakav je inscenirao dotični pojedinac. Jer, u našem se društvu povremeno redaju kojekakvi ekscesi protiv umjetničkih sloboda. A dok god je tako, ne možemo biti sigurni da je stvaralaštvo u sigurnom gnijezdu i zaštićeno od predatora.

Na harangu protiv ideološki nepoćudne umjetnosti od strane populista i nacionalista širom svijeta upozorila je prije nekoliko godina i specijalna izvjestiteljica Ujedinjenih naroda, gospođa Farida Shaheed, u svom izvještaju o poštivanju umjetničkih prava u članicama UN-a, a s takvim se ispadima s potpuno iste strane sukcesivno susrećemo i u Hrvatskoj. Imamo i kod nas autoritarnih snaga i udruga koje bi začepile usta nekom našem umjetniku poput Orhana Pamuka, Salmana Rushdieja ili libanonskog non grata pisca Luciena Bourjeilyja.

Ilčićeva supijana burleska

Kod nas su se na udaru već našle knjige, prvo početkom devedesetih one koje su se na ćirilici našle po gradskim bibliotekama, a poslije i djela suvremenih hrvatskih pisaca zbog stavova i ideja tiskanih na latinici. Proganjane su potom neke kazališne predstave, filmovi, autorske kolumne, znanstveni radovi, spomenici, slikovnice, narodni plesovi pa nedavno i sirote predbožićne skulpture snjegovića na nekom trgu u Velikoj Gorici.

A nekidan je, kao u kakvoj supijanoj burleski, dopredsjednik stranke Hrvatski suverenisti Ladislav Ilčić bacio fetvu čak i na šarene kišobrane njemačkog proizvođača koje je Grad Varaždin nabavio za neku promotivnu kampanju. Jer su boje, kaže Ilčić, tako ”gay”.

Jednom umjetnost uvrijedi domoljube, jednom branitelje kao takve, jednom tradiciju i uljudbu, jednom Domovinski rat, jednom narod i naciju, jednom heteroseksualce, jednom službene definicije, pa onda katoličku vjeru, pa jezik, i tako redom. Pa opet u krug. Pod reflektorima ekstremista i običnih budala stalno je ”degenerirana umjetnost”. Ne bih rado citirala, ali ne da se izbjeći: termin je Hitlerov.

Sloboda stvaralaštva i govora

Sreća je što imamo taj Ustav koji jamči slobodu stvaralaštva i slobodu govora jer, da je slušati ove ideološke križare i lovce na vještice, flaster bi bio na ustima svemu što se dohvaća bilo kakve kreacije, što išta kritički propituje, zaključuje i misli.

I evo sada je na red došla i Josipa Lisac zato što je u mramorni supstrat hrvatske himne ”penetrirala” na način koji tužitelj smatra ”degutantnim”. A ta lukava lisica Josipa nije to, naravno, napravila slučajno. Nego da bi se s himnom podlo izrugivala i šegačila, da bi je ponizila i osramotila. A kad si osramotio himnu, pljunuo si na Hrvatsku. Na Hrvate. Na plemensko jastvo. Na sve što je sveto.

Staljinistička larma

I nije našoj suptilnoj divi s takvim optužbama sjeo na grbaču samo taj patetični tip koji ju je prijavio DORH-u. Da je samo on, bila bi to ta mala margina patologije na koju se u svakoj naciji mora računati već po Gaussovoj krivulji. Nego hajkaju i ekstremistički portali koji na isti način protiv Josipe podjaruju svoju publiku. A u toj najnovijoj staljinističkoj larmi – kad sve razgrnemo – uopće i nije bitna Josipa Lisac, iako se i ona, dakako, ovdje osjeća osobno pogođenom. Tu se radi o glavi svima nama, ovom društvu i svijetlom idealu slobode. Riječ je, dakle, o tome kakva ćemo zemlja biti, kamo idemo i kako livadu kosimo za svoju djecu. To nije nikakva sitnica.

Zato se onaj pretežni zdravi dio društva i sve društvene institucije moraju suprotstaviti svakom ovakvom nasrtaju militantnog ekstremizma na umjetničku kreaciju. Kao što je netko jednom rekao, jako je važno boriti se svi srcem za slobodu umjetnosti jer samo nas ona nas čini punim ljudskim bićima.

Sanja Modrić
Telegram autor
161 članak Više o autoru
Više s weba