Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Velika analiza: Zašto je povećanje minimalne plaće, koje svi pred izbore obećaju, potpuno promašeno

Za Telegram govori dvoje cijenjenih ekonomskih stručnjaka, Iva Tomić i Danijel Nestić

'Zanimljivo je kako sva ta obećanja o povećanju minimalnih plaća sa sobom ne nose nikakvu podlogu u smislu neke konkretne ekonomske računice iz koje bismo mogli vidjeti na koliki broj radnika bi se takva mjera odnosila, u kojim su točno djelatnostima takvi radnici najzastupljeniji, koliko bi eventualno porastao njihov životni standard, ali i bi li njihovi poslodavci mogli ostvariti takvu (zakonsku) obavezu, odnosno, bi li reagirali na takvu obavezu na način da smanje neke druge plaće u poduzeću ili da otpuste dio radnika ili da čak zaključe kako ne mogu zadržati poslovanje pod takvim uvjetima te potpuno ugase svoja poduzeća'

Kao i u svakoj predizbornoj kampanji, tako je i sada jedna od tema povećanje minimalne plaće. Političari se natječu tko će obećati veći iznos, pa tako Restart koalicija najavljuje povećanje minimalca na 4000 kuna neto, HDZ želi minimalnu plaću povećati na 4250 kuna, Domovinski pokret, prema izjavama Miroslava Škore, smatra da bi minimalna plaća trebala iznositi 5000 kuna, a rekorder je Milan Bandić koji je ljestvicu podigao na čak 6250 kuna.

Takva obećanja, kao što je i inače običaj u hrvatskoj politici, daju se bez ikakve analize, nitko od onih koji to obećavaju nema pojma bi li takva odluka mogla imati negativne efekte, a služe samo tome da pridobiju simpatije birača i osvoji još koji glas.

Hrvatski minimalac u odnosu na ostatak Europe

Većina zemalja Europske unije ima zakonom propisanu minimalnu plaću. Ipak, on nije propisan u svim zemljama pa tako Danska, Italija, Cipar, Austrija, Finska i Švedska nemaju državno propisani minimalac. Kada se visina “minimalca” usporedi s prosječnom plaćom, Hrvatska je među zemljama EU otprilike negdje u sredini.

Prema podacima Eurostata za 2018. godinu, minimalna plaća u Hrvatskoj iznosila je 45,9 posto prosječne plaće. Na vrhu ljestvice jest Slovenija gdje je minimalac 51,7 posto prosječne plaće, a najniži minimalac u odnosu na prosječnu plaću jest u Češkoj – 38,5 posto. Trenutna neto minimalna plaća u Hrvatskoj iznosi 3,250 kuna, što je u bruto iznosu 4,062 kune.

Opasnost od gubitka radnih mjesta

Iako se podizanje minimalca, onako, na prvu, čini kao pozitivna stvar, njeno pretjerano povećanje može dovesti do gubitka radnih mjesta, upozorava dr.sc Danijel Nestić, znanstveni savjetnik s Ekonomskog instituta, Zagreb.

“Previsoka zakonski određena minimalna plaća u pravilu dovodi do gubitka radnih mjesta i to u pravilu slabije plaćenih radnika, manje kvalificiranih i slabije obrazovanih, a koji vrlo teško mogu pronaći drugi bolje plaćeni posao. Naime, neki poslovi i djelatnosti vrlo teško mogu podnijeti značajno povećanje minimalne plaće bez da to ugrozi njihovo poslovanje”, kaže Nestić.

U Hrvatskoj je to, na primjer, industrija obuće. “Zbog snažne međunarodne konkurencije, cijene njihovih proizvoda su manje-više zadane. Naša industrija obuće u najvećoj je mjeri usmjerena na izvoz, i to najčešće putem takozvanih lohn poslova, što znači da strani partner osigurava repromaterijal i dizajn, a ponekad i strojeve, a domaći proizvođač osigurava rad, najčešće rezanje, šivanje, pakiranje, te organizaciju, a cijena konačnog proizvoda je zadana. Dominantni dio prihoda odlazi na isplatu plaća. Ako troškovi proizvodnje rastu zbog rasta plaća, a cijena finalnog proizvoda ostaje ista, onda proizvođači dolaze u ozbiljne probleme”, kaže Nestić.

Predizborna obećanja stvaraju nesigurnost za investitore

Zdravi rast gospodarstva, kaže Nestić, trebao bi osigurati rast minimalne plaće, što će one koji se s time ne mogu nositi, natjerati na zatvaranje pogona, no istovremeno će se otvarati nova radna mjesta u profitabilnijim proizvodnjama, koje mogu osigurati veće plaće.

“I sad je ključno pitanje, ako mi u Hrvatskoj naglo podignemo minimalnu plaća, imamo li snage i potencijala u kratkom roku takve niskoprofitabilne industrije učiniti profitabilnima ili u slučaju zatvaranja pogona hoće li radnici imali prilike zaposliti se drugdje uz veću plaću. Tu treba dodati i regionalnu dimenziju, jer su sadašnje niskoprofitabilne industrije u pravilu i siromašnijim krajevima u kojima ima vrlo malo drugih mogućnosti zapošljavanja. Mogli bi reći da u Hrvatskoj u slučaju naglog i pretjeranog povećanja minimalne plaće teško da ćemo uspjeti izvesti takvu tranziciju. I zato treba biti jako oprezan s ovakvim predizbornim obećanjima. Jer i sama obećanja stvaraju nesigurnost za investicije u sektore s niskim plaćama i potencijalno ih odbijaju”, kaže Nestić.

Dodaje i da je za političare ovakvo obećanje prilično jeftino – gotovo da ih ništa ne košta. “Država zakonom propiše povećanje minimalne plaće, a poslodavci se moraju snaći i isplatiti takvu minimalnu plaću kako znaju i umiju. Možda neki građani misle da će država isplatiti takvu plaće. Neće. Ona će samo donijeti zakon. Kako su plaće u javnom sektoru ipak iznad minimalne plaće, tako ispada da država donosi zakonsko povećanje minimalne plaće a privatni poslodavci ga moraju financirati.”

Sustav kolektivnog pregovaranja

Kao što smo već spomenuli, neke zemlje EU nemaju na državnoj razini zakonom propisanu minimalnu plaću. No, imaju je i neke zemlje liberalne ekonomske tradicije, poput Ujedinjenog Kraljevstva ili SAD-a, te Nestić kaže da bi danas malo tko osporavao praktičnu korisnost ovog oblika regulacije tržišta rada.

“Najčešće se minimalna plaća određuje zakonom i obavezna je za sve ili za veliku većinu radnika i poslodavaca. Tako je to određeno u 21 od 27 zemalja Europske unije. No, najniža cijena rada može se odrediti i kroz sustav kolektivnog pregovaranja i upravo je to slučaj u Švedskoj, ali i u drugim nordijskim zemljama, Danskoj, Finskoj, Norveškoj. I taj sustav tamo sjajno funkcionira. Kolektivni ugovori dogovaraju se praktično za sve sektore i odnose se na najveći dio zaposlenika. Oni pružaju razinu najniže plaća i razinu zaštite radnika koja je viša od razine u kontinentalnoj Europi”, kaže Nestić.

Država se u takvom sustavu vrlo malo uključuje u proces pregovaranja i cijena rada se samostalno dogovara između sindikata i udruga poslodavaca. “No, da bi takav sustav bio uspješan potrebno je da u najvećem dijelu gospodarstva postoje sindikati i udruge poslodavaca, te da postoji svijest, odgovornost i tradicija dogovora u zajedničkom interesu. Toga u većini drugih zemalja nema i zato se minimalna plaća određuje zakonom”, kaže Nestić.

Zamka pretjeranog povećanja minimalca

Na primjer, Njemačka se dugo oslanjala na sustav kolektivnog pregovaranja u određivanju najniže cijene rada.

“To je dobro funkcioniralo za velike tradicionalne sektore, no primijetili su da sve veći broj radnika nije pokriven tim kolektivnih ugovorima i da se povećava broj radnika s izrazitom niskim plaćama koji onda u sve većoj mjeri koriste socijalnu pomoć. I odlučili su se za promjenu, tako da je početkom 2015. i Njemačka uvela zakonsko reguliranje minimalne plaće koje se onda odnosi na cijelo tržište rada uz manji broj iznimaka, poput primjerice samozaposlenih osoba. I Italija, još jedna zemlja koja se oslanjala na kolektivno pregovaranje u regulaciji najniže plaće, sada razmišlja o uvođenju zakonske minimalne plaće”, kaže Nestić.

No ostaje pitanje koja je primjerena razina “minimalca”, jer kod njegovog određivanja treba voditi računa i o mogućoj šteti do koje može doći u slučaju pretjeranog povećanja.

“Nema univerzalnog i jednostavnog odgovora na pitanje o primjernoj razini minimalne plaće. Općeniti odgovor bi bio da je to ona razina koja maksimizira gospodarske i socijalne koristi a minimizira štete. Pod koristima se uglavnom misli na pristojnu i društveno prihvatljivu najnižu cijenu rada, ujednačene uvjete poslovanja za sve poslodavce uz stalan poticaj za poboljšanje organizacije i povećanje proizvodnosti rada umjesto oslanjanja na niske plaće. Pod štetom se uglavnom smatra gubitak radnih mjesta ili uravnilovka u slučaju da velik broj radnika prima minimalnu plaću, iz čega onda slijede slabljenje motivacije za rad i smanjenje proizvodnosti”, kaže Nestić.

Ujednačavanje politike minimalne plaće u EU

Na europskoj razini, sindikati i neke političke opcije promoviraju ideju da bi minimalna plaća morala iznositi 60% medijana. “Za sada o tome još nema konsenzusa, niti o razini niti o potrebi da se upravo takav pokazatelj koristi kao mjera primjernosti. Europska komisija je pokrenula konzultacije o potrebi da se na razini EU ujednačava politika minimalne plaće, no taj je proces još na početku. No, nevezano uz razinu minimalne plaće, neka opća preporuka je da se izbjegavaju nagle promjere i da se ostavi dovoljno vremena gospodarstvu za prilagodbu”, smatra Nestić.

Što se tiče znanstvenih istraživanja na temu minimalne plaće, Nestić kaže da su rezultati, kako to obično biva, oprečni. “Najčešće se istraživao učinak minimalne plaća na zaposlenost. Postoje studije koje su pokazivale negativne učinke, dok su druge to osporavale. Čini se da u slučaju razumne razine minimalne plaće i blagih porasta nema negativnih učinaka na ukupnu zaposlenost, ali se često može pronaći smanjenje sati rada i broja zaposlenih u pogođenim sektorima i poslovima, poput npr. zaposlenih u ugostiteljstvu ili trgovini, no to se kompenzira zapošljavanjem u drugim sektorima. Naravno, epizode naglog, neodgovornog i politički motiviranog povećanja minimalne plaće u pravilu su popraćene značajnim smanjivanjem zaposlenosti u slabije profitabilnim sektorima.”

Učinak minimalca na smanjenje siromaštva

Također, istraživao se utjecaj minimalne plaće na siromaštvo, ali rezultati pokazuju da je učinak minimalne plaće na smanjenje siromaštva marginalan ili je potpuno izostao.

“Minimalna plaća naprosto nije dobar instrument za smanjivanje siromaštva. Najsiromašniji u pravilu nisu oni koji rade, već oni bez posla, stariji, nemoćni, bolesni i njihov se problem puno bolje rješava mjerama socijalne politike. Tako je u Hrvatskoj npr. opća stopa rizika od siromaštva oko 20%, prema metodologiji koji primjenjuje Eurostat, pri čemu je stopa siromaštva među radnicima niža od 5%, među nezaposlenim preko 40%, a među osobama starim 65 i više godina blizu 30%”, kaže Nestić.

Obećanja bez ikakvih analiza

Dr.sc Iva Tomić, glavna ekonomistica Hrvatske udruge poslodavaca, kaže da uz obećanja o povećanju “minimalaca” nisu predstavljene nikakve analize o tome kakvi bi bili efekti tih odluka.

“Zanimljivo je kako sva ta obećanja o povećanju minimalnih plaća sa sobom ne nose nikakvu podlogu u smislu neke konkretne ekonomske računice iz koje bismo mogli vidjeti na koliki broj radnika bi se takva mjera odnosila, u kojim su točno djelatnostima takvi radnici najzastupljeniji, koliko bi eventualno porastao njihov životni standard, ali i bi li njihovi poslodavci mogli ostvariti takvu (zakonsku) obavezu, odnosno, bi li reagirali na takvu obavezu na način da smanje neke druge plaće u poduzeću ili da otpuste dio radnika ili da čak zaključe kako ne mogu zadržati poslovanje pod takvim uvjetima te potpuno ugase svoja poduzeća”, kaže Tomić.

Poduzeća se bore za opstanak

Osim toga, pitanje je i je li sada, s obzirom na krizu, dobar trenutak za takva obećanja. “Takvi prijedlozi su posebno dvojbeni u situaciji možda i najveće ekonomske krize koju je ova država iskusila kada se dobar dio poduzeća bori s opstankom i zadržavanjem radnika. Nažalost, i inače se u Hrvatskoj odluka o visini minimalne plaće donosi na sličan način, odnosno, to je politička odluka koja nema (nužno) ekonomsko uporište”, kaže Tomić.

Dodaje i da je u posljednjih pet godina minimalna plaća u prosjeku rasla za preko šest posto godišnje ili kumulativno preko 30 posto u razdoblju od 2016. do 2020. dok je istovremeno porast prosječne plaće bio ispod četiri posto godišnje.

“Prema podacima Eurostata, Hrvatska spada negdje u sredinu u usporedbi s drugim EU zemljama članicama (koje imaju propisanu minimalnu plaću) s iznosom minimalne plaće između 500 i 1.000 eura (zajedno s Češkom, Slovačkom, Estonijom, Litvom, Poljskom, Portugalom, Grčkom, Maltom i Slovenijom), dok preračunato prema standardu kupovne moći spada u nižu kategoriju s minimalnom plaćom do 1.000 eura (zajedno s Latvijom, Bugarskom, Estonijom, Slovačkom, Češkom, Hrvatskom, Mađarskom, Portugalom, Grčkom, Rumunjskom, Litvom i Maltom), kaže Tomić.

Procjene o broju radnika koji primaju minimalac

Precizna statistika o broju zaposlenika koji za svoj rad primaju minimalnu plaću je nedostupna pa se tako procjene broja zaposlenih koji ‘rade za minimalac’ kreću između 3 i 7 posto. “Ako uzmemo podatke DZS-a iz 2019. o strukturi zaposlenih u pravnim osobama prema visini neto plaće – 3,3% svih zaposlenih u pravnim osobama je imalo plaću do 3.000 kuna (koliko je u 2019. iznosila neto minimalna plaća). Prevedeno u apsolutne brojke – gotovo 35.000 zaposlenih u pravnim osobama radilo je za minimalnu (ili nižu) plaću”, kaže Tomić.

Što se tiče djelatnosti s najvećim brojem radnika na minimalcu, to su građevina, prerađivačka industrija i trgovina.

“Od tih skoro 35.000 zaposlenih najviše njih bilo u sektoru građevine (6.860 ili gotovo 10% svih zaposlenih u tom sektoru), prerađivačkoj industriji (6.205, ali tek 3,2% svih zaposlenih u tom sektoru) te trgovini (5.035 ili 3,3% svih zaposlenih u tom sektoru). U relativnom smislu, osim građevine (s gotovo 10% svih zaposlenih u tom sektoru), veću zastupljenost zaposlenih ‘na minimalcu’ imale su i ostale uslužne djelatnosti (12,7% svih zaposlenih ili 1.870 zaposlenih), djelatnosti socijalne skrbi bez smještaja (14,4% / 940), usluge u vezi s upravljanjem i održavanjem zgrada te djelatnosti uređenja i održavanja krajolika (11,8% / 740), proizvodnja odjeće (7,7% / 635), poslovanje nekretninama (7,3% / 510) te administrativne i pomoćne uslužne djelatnosti (5,9% / 1.980) i djelatnosti pružanja smještaja te pripreme i usluživanja hrane (5,2% / 2.580)”, kaže Tomić.

Za očekivati je gašenje nekih poduzeća

Djelatnosti u kojima je veći broj radnika na “minimalcu već se sada suočavaju s problemima u poslovanju i vjerojatno je dio njih koristio mjere za očuvanje radnih mjesta, pa je pitanje koliko je realno u tim uvjetima očekivati povećanje plaća”.

“To su u pravilu radno-intenzivne djelatnosti s niskom dodanom vrijednošću. Stoga mi se čini iluzornim očekivati značajnije povećanje ne samo minimalnih nego bilo kakvih plaća u ovakvim uvjetima koji, nažalost, neće potrajati samo jedno ljetno nego, kako sugeriraju sve dostupne prognoze, najmanje do 2022. godine. U slučaju da nova vlada (u kojem god formatu) ipak donese odluku o značajnijem povećanju minimalne plaće, za očekivati je smanjenje broja zaposlenih u određenim industrijama, ako ne čak i gašenje nekih poduzeća”, kaže Tomić.

Neslaganje oko iznosa minimalne plaće za radnike u EU

Što se tiče utvrđivanja “primjerene” minimalne plaće, Tomić kaže da se radi o vrlo izazovnom zadatku i za stručnjake, kao i za političare. “Jer ono što je za mene ‘primjereno’ potpuno je ‘neprimjereno’ za nekoga drugoga. Ili obrnuto. To se trenutno pokušava riješiti na razini EU utvrđivanjem tzv. pravedne minimalne plaće za sve radnike u Europskoj uniji. Međutim, već u fazi savjetovanja pojavila su se mnoga neslaganja. I to ne samo između poslodavaca i sindikata nego i između različitih država.”

“Naime, iznos minimalne plaće zakonodavno je određen u 21 državi članici, među kojima je i Hrvatska, dok je u šest zemalja članica to prepušteno bipartitnim dogovorima između sindikata i poslodavaca, odnosno kolektivnim ugovorima. U ove potonje spada i Švedska te, kao i druge nordijske zemlje, oni smatraju da to ne treba dizati na nacionalnu zakonodavnu razinu jer imaju dugogodišnju tradiciju uspješnog socijalnog dijaloga, uključujući i dogovore o visini minimalne plaće.”

Što kaže ekonomska literatura

Također, kaže da se minimalna plaća u ekonomskoj literaturi puno obrađivala, no da nema jedinstvenog zaključka o njenim pozitivnim i negativnim učincima. “Osnovna (neoklasična) pretpostavka je kako bi administrativno povećanje plaće iznad tržišne, odnosno one koje određuju ponuda (radnici) i potražnja (poslodavci), trebala smanjiti zaposlenost, posebice nekvalificiranih i mlađih radnika, što onda dovodi i do veće nejednakosti i siromaštva. S druge strane, zagovornici uvođenja (i povećanja) minimalne plaće ukazuju kako ona poboljšava životni standard zaposlenika, smanjuje nejednakost i siromaštvo, te potiče poslodavce da budu efikasniji”, kaže Tomić.

Dodaje i da empirijska istraživanja u različitim zemljama i u različitim vremenskim razdobljima ne daju jednoglasne odgovore o učincima minimalne plaće na tržište rada.

Porezne olakšice efikasnije u borbi protiv siromaštva

“Ipak postoji neki generalni zaključak da uvođenje ili povećanje minimalne plaće dovodi do manjeg zapošljavanja – bilo smanjivanjem postojećeg broja zaposlenih bilo zaustavljanjem novog zapošljavanja. Općenito, u cilju smanjivanja siromaštva među zaposlenim stanovništvom efikasnijim su se pokazale ciljane porezne olakšice nego minimalna plaća”, kaže Tomić.

Tomić ističe i da bi osobno htjela da sve plaće u Hrvatskoj, pa tako i minimalna, budu znatno veće, ali kaže da je stvari potrebno sagledati u okviru realnih mogućnosti.

“Ako smo mi zemlja koja je gotovo po svim pokazateljima na dnu EU, onda je teško očekivati da bi i iznos minimalne plaće mogao biti iznad prosjeka drugih zemalja članica. Osnovni preduvjet za povećanje kako minimalne tako i prosječne ili medijalne plaće je gospodarski rast praćen rastom produktivnosti. Alternativna mogućnost je da država značajno smanji troškove poslovanja poduzećima tako da ukine ili značajno smanji razna davanja te tako stvori mogućnost za povećanje (minimalnih) plaća.”

Marko Repecki
Telegram autor
74 članka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program