Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Zašto je preuranjeno i prilično naivno govoriti o HDZ-ovom konačnom debaklu i SDP-ovom trijumfu

Jasno je kako se premijer s dva poteza može izvući iz kaosa u koji je upao. A SDP se mora jako promijeniti da bi uspio

Novi SDP, onaj koji želi pobijediti na izborima, trebao bi postati socijalno-ekološka stranka, jer je ekologija pitanje koje milenijalci mogu prepoznati kao svoje, i koje ne zagađuje njihove interese i sentimente starinskim svađama između HDZ-a i SDP-a. Drugo presudno pitanje jest ispravljanje društvene nejednakosti, ali ne kroz ubacivanje novca u korumpirane etatističke projekte poput brodogradilišta, nego kroz stvaranje zakonskih i operativnih, upravnih pretpostavki za smanjenje neravnopravnosti u društvu. Takav SDP zaista bi mogao ne samo pobijediti na izborima, nego modernizirati Hrvatsku. A Hrvatskoj je danas najpotrebnija modernizacija.

U hrvatskoj javnosti već milijun godina vlada predodžba da je Ivo Sanader uspio suzbiti HDZ-ovu desnicu, i istodobno pobjeđivati na izborima. Točno je da je Ivo Sanader dao bezbroj antifašističkih izjava i povukao niz protuustaških poteza. Točno je da je Ivo Sanader bio ugrozio stabilnost svoje prve Vlade, kada je odbio koaliciju s Đapićevim HSP-om, premda je Đapić raspolagao solidnim brojem parlamentarnih zastupnika.

Točno je, nadalje, kako je Ivo Sanader slao i niz “kulturoloških” signala o nepripadanju ultrakonzervativnoj Hrvatskoj; kad se u javnosti počelo raspravljati o tome treba li pisati ne ću ili neću, Sanader je došao na televiziju i rekao: Ja neću ne ću!

Međutim, Ivo Sanader u kasnu se jesen 2007. godine upustio u kopernikanski retorički zaokret. Suočen s anketama koje su Zoranu Milanoviću davale prednost uoči parlamentarnih izbora, Sanader se vratio tvrdoj nacionalističkoj retorici i paradigmi Tuđmanova HDZ-a iz poratnih dana. Pa je pobijedio na izborima s nekih pedesetak tisuća glasova prednosti.

Kristalno je razvidno zašto je HDZ u nedjelju izgubio

Zašto je ovo važno? Zato što pokazuje kako se Andrej Plenković može izvući iz kaosa u koji je upao poslije katastrofalnog rezultata na europskim izborima, na kojima je HDZ izgubio čak 18 posto glasova u usporedbi s prošlim izborima za Europski parlament. Kristalno je razvidno zašto je HDZ u nedjelju izgubio.

Prvo, HDZ je nizom Plenkovićevih poteza antagonizirao proustašku i ultrakatoličku desnicu, koja je od 1990. do danas činila više ili manje rubni, ali posve neizostavni dio HDZ-ova biračkog tijela.
Drugo, uvođenjem političke korupcije kao glavnog obrasca vladanja, Andrej Plenković otjerao je one pristojne, patriotske birače centra, koji su u njemu vidjeli decentnog konzervativca. I dok se ovi drugi sigurno neće vratiti, Andrej Plenković i dalje potencijalno raspolaže velikim i dubokim bazenom radikalnih nacionalista i kršćanskih tvrdolinijaša, koje HDZ, uz određene kadrovske pomake, može aktivirati na predsjedničkim, a osobito na parlamentarnim izborima.

Neradna nedjelja i masovno plašenje crvenom opasnošću

Sve ove tragikomične, “suverenističke” stranke, koje su dobro prošle na izborima, zapravo su samo rubne frakcije velikog, kišobranskog, desnog HDZ-a. Njihovi će lideri jedva dočekati da im Andrej Plenković, uz asistenciju ultradesnih HDZ-ovaca poput Brkića i Kuščevića, ponudi bilo kakav oblik sudjelovanja u vlasti na bilo kojim razinama vlasti.

Začini li takvu ponudu žešćom nacionalističkom retorikom, uz ponešto tolerancije prema ustaškoj ikonografiji, pa pregovorima s Crkvom oko, recimo, neradne nedjelje, te masovnim plašenjem birača crvenom opasnošću, Andrej Plenković opet bi mogao raspolagati s 35, a ne s dvadesetak posto glasova.

Preuranjeno je, i prilično naivno govoriti o dugoročnom debaklu HDZ-a

Posve je nesporno da radikalni hrvatski nacionalisti danas mrze Plenkovića. No, jednako je nesporno, a još važnije , što oni odlučno i panično ne žele ponovo vidjeti na vlasti SDP. Što znači da će na izborima biti spremni pregristi prezir prema predsjedniku HDZ-a pa zaokružiti HDZ-ovu parlamentarnu listu i HDZ-ovu predsjedničku kandidatkinju. Zbog tih deset do petnaest posto radikalnih nacionalističkih glasova, koje HDZ može aktivirati, sasvim je preuranjeno i prilično naivno govoriti o dugoročnom debaklu Hrvatske demokratske zajednice. Kao što je prerano govoriti o stvarnom usponu, a kamoli o trijumfu SDP-a.

SDP na nedjeljnim izborima jest postigao izvrstan rezultat. Međutim, taj je rezultat jednim dijelom posljedica vrlo dobro sastavljene liste, na kojoj je bilo više poznatih i politički inteligentnih ljudi nego na svim drugim listama zajedno. S druge strane, uspjeh SDP-a posljedica je prirodne potrebe demokratske Hrvatske da se suprotstavi Plenkovićevom koruptivno nekompetentnom modelu vladanja: Ivo Sanader, kao padre padrone hrvatske korupcije, već bi davno najurio Tomislava Tolušića, Gabrijelu Žalac, Milana Kujundžića, i Damira Krstičevića zbog svih skandala koje su skrivili, od kojih je propali pokušaj kupnje izraelskih aviona možda najgori primjer nekompetencije državne uprave u Hrvatskoj, kad je riječ o provedbi strateških odluka.

Tradicionalne socijaldemokratske stranke umiru kao novine

Pristojna se Hrvatska, neovisno od mikroideoloških opredjeljenja i od prirodnog animoziteta prema Davoru Bernardiću, naprosto morala suprotstaviti HDZ-ovoj koruptivnoj nekompetenciji, pa je stoga glasovala za SDP, jer je to jedini model uspješnog otpora HDZ-u. No, SDP ovoga proljeća, dobrom izbornom rezultatu usprkos, nije naznačio kako bi trebala izgledati njegova buduća političko-vrijednosna platforma, s kojom bi se moglo pobijediti na narednim parlamentarnim izborima.

Jasno je, naime, da tradicionalne socijaldemokratske stranke umiru. Taj je proces jednako očigledan i nepovratan, kao i umiranje tiskanih novina. Tu se ne da ništa posebno učiniti. Nove generacije birača traže sasvim drukčiji pristup politici i društvu. Novi SDP, onaj koji želi pobijediti na izborima, trebao bi postati socijalno-ekološka stranka, jer je ekologija pitanje koje milenijalci mogu prepoznati kao svoje, i koje ne zagađuje njihove interese i sentimente starinskim svađama između HDZ-a i SDP-a.

Hrvatskoj je danas najpotrebnija modernizacija, u svim područjima

Drugo presudno pitanje jest ispravljanje društvene nejednakosti, ali ne kroz ubacivanje novca u korumpirane etatističke projekte poput brodogradilišta, nego kroz stvaranje zakonskih i operativnih, upravnih pretpostavki za smanjenje neravnopravnosti u društvu.
Treće važno pitanje jest nemilosrdna borba protiv korupcije, gdje SDP ne smije dopustiti da mu mussolinijevski pozeri poput nesretnog Kolakušića zauzmu teren, dok je četvrto odlučujuće pitanje odnos prema mladima, koji odrastaju u represivnom obrazovnom i ultrakonzervativnom društvenom okruženju.

Ozbiljan, inovativan, komunikacijski lako razumljiv rad na ova četiri segmenta, mogao bi od SDP-a ponovo napraviti modernu političku stranku, koja bi zaista mogla ne samo pobijediti na izborima, nego modernizirati Hrvatsku.

A Hrvatskoj je danas najpotrebnija modernizacija, baš u svim područjima: od državne uprave i političke retorike, preko oslobađanja od straha od rada (sindikati su jedan od najkonzervativnijih dijelova hrvatskog društva), do emancipacije od pretjeranog nacionalizma i katoličkog fundamentalizma.

Ivan Violić
Telegram autor
78 članaka Više o autoru
Više s weba