Ovo je naravno točno, samo je prilično nevjerovatno da je Plenković tek sada razumio stvari koje su toliko očite. Proces kojeg je anonimni Plenkovićev glasnogovornik tako precizno opisao na snazi je sad već i pet godina, kulminaciju je doživio za vrijeme Karamarkovog upravljanja HDZ-om, a dodatno su ga ojačali Milanovićevi i Plenkovićevi kalkulantski pristupi tom problemu. Drugim riječima, što im se kasnije ozbiljno suprotstaviš, imat ćeš s druge strane moćnijeg protivnika. Za ovo Plenkovićevo naglo progledavanje, koje je, u to ne treba nimalo sumnjati, motivirano isključivo vlastitim nagonom za preživljavanjem, a ne nekom obranom principa, svejedno možemo zaključiti da je bolje ikad, nego nikad. Promatramo li naravno stvari iz perspektive društvene koristi.
No, isto tako, vrlo je upitno koliko će sada taj otpor uspjeti, s obzirom na to da je teško u bocu vratiti duha koji je već zauzeo toliko ključnih pozicija u državi, društvu i medijima. Pored ovoga, kako su ga očito nevolja i osjećaj nemoći stjerali u kut, Plenković je jučer izrekao jednu vrlo bitnu stvar, neovisno o tome je li mislio iskreno ili racionalno taktizirao. Radi se o tome kako kao premijer i predsjednik HDZ-a neće dopustiti civilizacijske teme samo jednoj strani političkog spektra, jer je ovo pitanje o tome kakvo društvo zaista želimo.
Moderan svijet nije ni teoretski moguć u klerikalnom društvu
Pitate li autora ovog teksta, svakako ne ono u kojem premijer ima potrebu ili računicu čestitati imendan kardinalu Bozaniću. No, tema koju je s ovom izjavom premijer otvorio, jeste jedna od ključnih tema današnje Hrvatske i budućeg razvoja ovog društva. Mogu se svi modernisti, liberali, menadžeri i pristojan građanski svijet sklon centru groziti ovakvih rasprava, ignorirati ih ili naprosto iskreno misliti kako su te stvari sasvim nebitne u modernom društvu nekog hi-tech razvoja, ali taj svijet o kojem sanjaju i u kojeg vjeruju naprosto neće biti ni teoretski moguć u klerikalnom teokratskom društvu kakvo se od strane konzervativaca želi nametnuti. Naprosto će ga pojest entropija i potpuna isključenost od svijeta.
Ilustracije radi, o kakvom se svijetu zapravo radi, osvrnut ćemo se na intervju umirovljenog gospićko-senjskog biskupa Mile Bogovića, kojeg je ovih dana dao Slobodnoj Dalmaciji. Da ne bismo gajili nikakve iluzije, treba odmah reći da je Bogović, unatoč činjenici da se umirovio, još uvijek jedan od najmoćnijih ljudi u crkvenoj hijerarhiji, a ujedno i doktor povijesnih znanosti. Pa da vidimo, koje su njegove glavne današnje preokupacije? On, naime, želi na Krbavskom polju podići Svehrvatsko groblje i ozbiljno se bavi s tim projektom.
Zadnja šansa da ne završimo kao kopija frankističke Španjolske
Dakle, nakon što je na istom mjestu podignuo rijetko kičastu kopiju starohrvatske crkve iz Nina, sad je opsjednut Francovom i Tuđmanovom idejom miješanju kostiju i uvođenjem jedne vrste Kosovskog mita u hrvatsko društvo. Iz tog razloga je i izabrano Krbavsko polje za lokaciju tog revizionističko-viktimizacijskog projekta.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ovo društvo stoga sada ima posljednju šansu oduprijeti se budućnosti koja će izgledati kao kopija frankističke Španjolske i u kojem neće biti mjesta ni za kakvu ideju, a kamoli praksu modernizma. Svako odbijanje da se to uoči, kao svaki i pokušaj skupljanja sitnih političkih bodova na ovom pitanju, kao što to pokušava vodstvo SDP-a, jednak je ideji da se u suradnji s izravnim političkim projektom ovakvog stanja svijesti, a riječ je o Mostu naravno, pokuša doći na vlast. Takav scenarij dokinut će svaku nadu da klerikalizacija kao projekt neće uspjeti. Plenković je to očito, doduše iz krivih motiva, sada javno i imenovao, ali je vrlo upitno hoće mu to biti dovoljno.
Zašto je za ovo društvo dobro da je šef HDZ-a napokon shvatio što Željka Markić i tvrdi biskupi žele
Izgleda da je premijer konačno shvatio o čemu se radi
Prilično je nevjerovatno da je Plenković tek sada razumio stvari koje su toliko očite. Proces koji HDZ-ovci bliski premijeru danas tako precizno opisuju na snazi je sad već i pet godina. Za ovo Plenkovićevo naglo progledavanje, koje je, u to ne treba nimalo sumnjati, motivirano isključivo vlastitim nagonom za preživljavanjem, a ne nekom obranom principa, svejedno možemo zaključiti da je bolje ikad, nego nikad. Promatramo li naravno stvari iz perspektive društvene koristi. No, isto tako, vrlo je upitno koliko će sada taj otpor uspjeti, s obzirom na to da je teško u bocu vratiti duha koji je već zauzeo toliko ključnih pozicija u državi, društvu i medijima.
Ako je vjerovati pisanju današnjeg Jutarnjeg lista, izgleda da je premijer Plenković konačno shvatio o čemu se u vezi Istanbulske konvencije zapravo radi, požurivši to preko svojih bliskih suradnika, zaštićenih anonimnošću priopćiti široj javnosti. Zaključio je tako taj visoki izvor iz vodstva HDZ-a kako bi udruga ‘U ime obitelji’ željela upravljati državom, ali se ne bi kandidirala na izborima i otvoreno ušla u politiku. Manirom uvrijeđenog pravednika, isti sugovornik dalje zaključuje kako je HDZ ozbiljna i odgovorna politička stranka koja je dobila povjerenje građana i ima vlastite mehanizme odlučivanja, dok Biskupska konferencija želi da oni u stranci suspendiraju sve vlastite procese i provode politiku koju će im osmišljavati crkva, a da ujedno sami rješavaju ozbiljne gospodarske i upravne probleme.
Ovo je naravno točno, samo je prilično nevjerovatno da je Plenković tek sada razumio stvari koje su toliko očite. Proces kojeg je anonimni Plenkovićev glasnogovornik tako precizno opisao na snazi je sad već i pet godina, kulminaciju je doživio za vrijeme Karamarkovog upravljanja HDZ-om, a dodatno su ga ojačali Milanovićevi i Plenkovićevi kalkulantski pristupi tom problemu. Drugim riječima, što im se kasnije ozbiljno suprotstaviš, imat ćeš s druge strane moćnijeg protivnika. Za ovo Plenkovićevo naglo progledavanje, koje je, u to ne treba nimalo sumnjati, motivirano isključivo vlastitim nagonom za preživljavanjem, a ne nekom obranom principa, svejedno možemo zaključiti da je bolje ikad, nego nikad. Promatramo li naravno stvari iz perspektive društvene koristi.
No, isto tako, vrlo je upitno koliko će sada taj otpor uspjeti, s obzirom na to da je teško u bocu vratiti duha koji je već zauzeo toliko ključnih pozicija u državi, društvu i medijima. Pored ovoga, kako su ga očito nevolja i osjećaj nemoći stjerali u kut, Plenković je jučer izrekao jednu vrlo bitnu stvar, neovisno o tome je li mislio iskreno ili racionalno taktizirao. Radi se o tome kako kao premijer i predsjednik HDZ-a neće dopustiti civilizacijske teme samo jednoj strani političkog spektra, jer je ovo pitanje o tome kakvo društvo zaista želimo.
Moderan svijet nije ni teoretski moguć u klerikalnom društvu
Pitate li autora ovog teksta, svakako ne ono u kojem premijer ima potrebu ili računicu čestitati imendan kardinalu Bozaniću. No, tema koju je s ovom izjavom premijer otvorio, jeste jedna od ključnih tema današnje Hrvatske i budućeg razvoja ovog društva. Mogu se svi modernisti, liberali, menadžeri i pristojan građanski svijet sklon centru groziti ovakvih rasprava, ignorirati ih ili naprosto iskreno misliti kako su te stvari sasvim nebitne u modernom društvu nekog hi-tech razvoja, ali taj svijet o kojem sanjaju i u kojeg vjeruju naprosto neće biti ni teoretski moguć u klerikalnom teokratskom društvu kakvo se od strane konzervativaca želi nametnuti. Naprosto će ga pojest entropija i potpuna isključenost od svijeta.
Ilustracije radi, o kakvom se svijetu zapravo radi, osvrnut ćemo se na intervju umirovljenog gospićko-senjskog biskupa Mile Bogovića, kojeg je ovih dana dao Slobodnoj Dalmaciji. Da ne bismo gajili nikakve iluzije, treba odmah reći da je Bogović, unatoč činjenici da se umirovio, još uvijek jedan od najmoćnijih ljudi u crkvenoj hijerarhiji, a ujedno i doktor povijesnih znanosti. Pa da vidimo, koje su njegove glavne današnje preokupacije? On, naime, želi na Krbavskom polju podići Svehrvatsko groblje i ozbiljno se bavi s tim projektom.
Zadnja šansa da ne završimo kao kopija frankističke Španjolske
Dakle, nakon što je na istom mjestu podignuo rijetko kičastu kopiju starohrvatske crkve iz Nina, sad je opsjednut Francovom i Tuđmanovom idejom miješanju kostiju i uvođenjem jedne vrste Kosovskog mita u hrvatsko društvo. Iz tog razloga je i izabrano Krbavsko polje za lokaciju tog revizionističko-viktimizacijskog projekta.
Ovo društvo stoga sada ima posljednju šansu oduprijeti se budućnosti koja će izgledati kao kopija frankističke Španjolske i u kojem neće biti mjesta ni za kakvu ideju, a kamoli praksu modernizma. Svako odbijanje da se to uoči, kao svaki i pokušaj skupljanja sitnih političkih bodova na ovom pitanju, kao što to pokušava vodstvo SDP-a, jednak je ideji da se u suradnji s izravnim političkim projektom ovakvog stanja svijesti, a riječ je o Mostu naravno, pokuša doći na vlast. Takav scenarij dokinut će svaku nadu da klerikalizacija kao projekt neće uspjeti. Plenković je to očito, doduše iz krivih motiva, sada javno i imenovao, ali je vrlo upitno hoće mu to biti dovoljno.