Ono u čemu se Hrvatska probudila 28. lipnja 2019. godine savršena je definicija potpune PR kataklizme. Naslovnice skoro svih dnevnih novina imale su poneku novu epizodu o nekretninsko-poslovnim nepodopštinama ministra uprave Lovre Kuščevića. Još gore – radilo se o danu koji je trebao isijavati političkim trijumfom Vlade i ministrica vanjskih i europskih poslova Marije Pejčinović Burić, nove glavne tajnice Vijeća Europe. A papir je – o ekranima portala da se ne govori – isijavao “zlatnim pašnjacima” i neobičnom poslovnom transakcijom s firmom koju su držali članovi obitelji.
I još malo gore – ovo nije bio ni početak sve teže preglednog niza Kuščevićevih afera – bio je to 11. praktično neprekinuti dan u kojem se, počevši s Telegramovim otkrićem, pisalo o bogaćenju bivšeg načelnika općine Nerežišće, čovjek koji se danas Bogu zahvaljuje na tome što ima puno nekretnina i koji je ministar u Vladi te politički tajnik u stranci Andreja Plenkovića.
Nos i bradica
Ukratko, Kuščevićeva politička zvijezda ne samo da tone rekordnom brzinom, nego iznad površine vode vire tek nos i karakteristična bradica ministra koji nestaje. Problem za HDZ je u tome što s njim sve opasnije zaranja i predsjednik Vlade, paraliziran vlastitom neodlučnošću i okolnostima koje su mu se posložile oko pasa poput betonskih ploča.
U situaciji kad nekog ministra pogodi ovako teško obranjiv shitstorm redoslijed poteza je školski jasan – čim prije, brže i bez suvišnih pojašnjenja prerezati sve veze s ministrom i smisliti neku veliku, po mogućnosti divno optimističnu priču koja će skrenuti pažnju javnosti dok gospodin ubrzano prazni ladice i odlazi kući nervozno se osvrćući preko ramena (jer mu je poznato da hrvatske institucije na ništa tako hitro ne reagiraju kao na rečenicu – “Doviđenja i hvala na suradnji”).
Plenković, međutim, rez još nije napravio. Štoviše, u niz je navrata od 18. lipnja do danas branio Kuščevića koji, kao, nije napravio neki mega-propust.
Leptir u Kini
Da je situacija samo mrvicu drugačija, da je u Kini leptir malo manje snažno zamahnuo krilima, možda bi Kuščević već bio prošlost, a Plenković stabilizirani brod HDZ-a vodio kursom prema izglednoj izbornoj pobjedi krajem iduće godine.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Primjerice, da je na listu HDZ-a za Europske izbore Plenković stavio nezavisnu Marijanu Petir i negdje pri samom vrhu Miru Kovača (s kojima je o tome pregovarao), oboje popularnih kod desnijih birača u i izvan HDZ-a, ta stranka bi osvojila pet (ako ne i šest) mandata na europskim izborima, možda čak i tridesetak posto glasova i sav ovaj pakao u kojem živi Plenković posljednjih mjesec dana se ne bi otvarao. Ali, nije.
Radioaktivna lavanda
Sad, u stranci koja se gadno trese, pred predsjedničke izbore koje ne smije izgubiti, jer bi kao premijer mogao sljedećeg proljeća ostati bez čelne pozicije u HDZ-u, Plenkoviću najmanje u životu treba beskrajni serijal o tome kako mu se ministar uprave i formacijski glavni stranački ideolog, bogatio na nekretninama firme koja je ostala dužna dobavljačima. Pa onda i čudesno tempiranom kupnjom bezvrijednog zemljišta koje je, još čudesnije, za vrijeme Kuščevićevog načelničkog mandata postalo građevinskim, uz pripadajuću eksploziju vrijednosti. I da, ostao bi pošteđen i atraktivnih ministrovih lekcija o tome kako se čovjek može fino obogatiti ako završi fakultet, bere lavandu i zaposli ženu.
Plenkoviću u sadašnjoj situaciji nije ni najmanje lako prerezati konope koji ga vežu s politički sve radioaktivnijim Bračaninom. Može se krenuti od komplicirane unutarstranačke situacije u HDZ-u, preko potrebe da u isto vrijeme nađe i novu ministricu ili ministra vanjskih i europskih poslova, može se govoriti o njegovom golemom egu koji ne dopušta priznanje da je u kadrovskoj politici – pogriješio (teško je od njega, recimo, zamisliti jednostavno priznanje “Sori, ljudi”, koje je prigodom smjene pomoćnika ministra prometa prije sedam godina izrekao Zoran Milanović), ili o činjenici da je malo nezgodno da miče osobu koju je do prije samo koji dan grčevito opravdavao, pa do toga da bi jako loše izgledala smjena ministra za čiji opoziv oporba upravo skuplja potpise…
Članak se nastavlja ispod oglasa
Samo jedan pravac
No, politika rijetko dozvoljava previše opravdanih okolnosti. Kuščevićevo olovno i sveopće potonuće posljednjih dana opasno prijeti i stranci i izgledima Kolinde Grabar-Kitarović i samoj političkoj budućnosti Andreja Plenkovića.
Svaki dan potrošen na izbjegavanje djelovanja, umjesto da se slaže ministrova poruka o tome kako ne želi biti teret stranci pa sam odlazi, ili govor poput onog kad je odlazila Martina Dalić, onaj o sjajnom poslu koji je obavila, ali i o prokletstvu percepcije, vodi i samog Andreja Plenkovića – u to više uopće ne treba sumnjati – samo u jednom pravcu: Ravno do dna.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto premijer ne smjenjuje Kuščevića nego dopušta da ga vuče sa sobom, ravno do dna?
Kuščevićevo olovno potonuće i premijerovo oklijevanje opasno prijete i stranci i Grabar-Kitarović i samom Plenkoviću
Ukratko, Kuščevićeva politička zvijezda ne samo da tone rekordnom brzinom, nego iznad površine vode vire tek nos i karakteristična bradica ministra koji nestaje. Problem za HDZ je u tome što s njim sve opasnije zaranja i predsjednik Vlade, paraliziran vlastitom neodlučnošću i okolnostima koje su mu se posložile oko pasa poput betonskih ploča.
Ono u čemu se Hrvatska probudila 28. lipnja 2019. godine savršena je definicija potpune PR kataklizme. Naslovnice skoro svih dnevnih novina imale su poneku novu epizodu o nekretninsko-poslovnim nepodopštinama ministra uprave Lovre Kuščevića. Još gore – radilo se o danu koji je trebao isijavati političkim trijumfom Vlade i ministrica vanjskih i europskih poslova Marije Pejčinović Burić, nove glavne tajnice Vijeća Europe. A papir je – o ekranima portala da se ne govori – isijavao “zlatnim pašnjacima” i neobičnom poslovnom transakcijom s firmom koju su držali članovi obitelji.
I još malo gore – ovo nije bio ni početak sve teže preglednog niza Kuščevićevih afera – bio je to 11. praktično neprekinuti dan u kojem se, počevši s Telegramovim otkrićem, pisalo o bogaćenju bivšeg načelnika općine Nerežišće, čovjek koji se danas Bogu zahvaljuje na tome što ima puno nekretnina i koji je ministar u Vladi te politički tajnik u stranci Andreja Plenkovića.
Nos i bradica
Ukratko, Kuščevićeva politička zvijezda ne samo da tone rekordnom brzinom, nego iznad površine vode vire tek nos i karakteristična bradica ministra koji nestaje. Problem za HDZ je u tome što s njim sve opasnije zaranja i predsjednik Vlade, paraliziran vlastitom neodlučnošću i okolnostima koje su mu se posložile oko pasa poput betonskih ploča.
U situaciji kad nekog ministra pogodi ovako teško obranjiv shitstorm redoslijed poteza je školski jasan – čim prije, brže i bez suvišnih pojašnjenja prerezati sve veze s ministrom i smisliti neku veliku, po mogućnosti divno optimističnu priču koja će skrenuti pažnju javnosti dok gospodin ubrzano prazni ladice i odlazi kući nervozno se osvrćući preko ramena (jer mu je poznato da hrvatske institucije na ništa tako hitro ne reagiraju kao na rečenicu – “Doviđenja i hvala na suradnji”).
Plenković, međutim, rez još nije napravio. Štoviše, u niz je navrata od 18. lipnja do danas branio Kuščevića koji, kao, nije napravio neki mega-propust.
Leptir u Kini
Da je situacija samo mrvicu drugačija, da je u Kini leptir malo manje snažno zamahnuo krilima, možda bi Kuščević već bio prošlost, a Plenković stabilizirani brod HDZ-a vodio kursom prema izglednoj izbornoj pobjedi krajem iduće godine.
Primjerice, da je na listu HDZ-a za Europske izbore Plenković stavio nezavisnu Marijanu Petir i negdje pri samom vrhu Miru Kovača (s kojima je o tome pregovarao), oboje popularnih kod desnijih birača u i izvan HDZ-a, ta stranka bi osvojila pet (ako ne i šest) mandata na europskim izborima, možda čak i tridesetak posto glasova i sav ovaj pakao u kojem živi Plenković posljednjih mjesec dana se ne bi otvarao. Ali, nije.
Radioaktivna lavanda
Sad, u stranci koja se gadno trese, pred predsjedničke izbore koje ne smije izgubiti, jer bi kao premijer mogao sljedećeg proljeća ostati bez čelne pozicije u HDZ-u, Plenkoviću najmanje u životu treba beskrajni serijal o tome kako mu se ministar uprave i formacijski glavni stranački ideolog, bogatio na nekretninama firme koja je ostala dužna dobavljačima. Pa onda i čudesno tempiranom kupnjom bezvrijednog zemljišta koje je, još čudesnije, za vrijeme Kuščevićevog načelničkog mandata postalo građevinskim, uz pripadajuću eksploziju vrijednosti. I da, ostao bi pošteđen i atraktivnih ministrovih lekcija o tome kako se čovjek može fino obogatiti ako završi fakultet, bere lavandu i zaposli ženu.
Plenkoviću u sadašnjoj situaciji nije ni najmanje lako prerezati konope koji ga vežu s politički sve radioaktivnijim Bračaninom. Može se krenuti od komplicirane unutarstranačke situacije u HDZ-u, preko potrebe da u isto vrijeme nađe i novu ministricu ili ministra vanjskih i europskih poslova, može se govoriti o njegovom golemom egu koji ne dopušta priznanje da je u kadrovskoj politici – pogriješio (teško je od njega, recimo, zamisliti jednostavno priznanje “Sori, ljudi”, koje je prigodom smjene pomoćnika ministra prometa prije sedam godina izrekao Zoran Milanović), ili o činjenici da je malo nezgodno da miče osobu koju je do prije samo koji dan grčevito opravdavao, pa do toga da bi jako loše izgledala smjena ministra za čiji opoziv oporba upravo skuplja potpise…
Samo jedan pravac
No, politika rijetko dozvoljava previše opravdanih okolnosti. Kuščevićevo olovno i sveopće potonuće posljednjih dana opasno prijeti i stranci i izgledima Kolinde Grabar-Kitarović i samoj političkoj budućnosti Andreja Plenkovića.
Svaki dan potrošen na izbjegavanje djelovanja, umjesto da se slaže ministrova poruka o tome kako ne želi biti teret stranci pa sam odlazi, ili govor poput onog kad je odlazila Martina Dalić, onaj o sjajnom poslu koji je obavila, ali i o prokletstvu percepcije, vodi i samog Andreja Plenkovića – u to više uopće ne treba sumnjati – samo u jednom pravcu: Ravno do dna.