Što je, među ostalim, slika Hrvatske danas? Torcidaši koji prebijaju srpske sezonce na Braču, i Torcidaši koji bacaju u more srpske vaterpoliste u Splitu. Okrivljenik za ratne zločine u ratu u Bosni, koji ubija Srbina u nekoj krčmi u Viškovu. Stalni rast uličnog i obiteljskog nasilja, neovisno i od etničkih motiva. Ustoličenje Thompsona i Škore kao idealnih vrijednosnih i estetskih modela za velik dio hrvatske mladeži. Strahovit rast govora mržnje u etničkim, ali i drugim vrijednosnim raspravama. Pokušaj rehabilitacije Jasenovca, kao uvod u rehabilitaciju Nezavisne Države Hrvatske. Rastući konzervativizam u društvu: istraživanja pokazuju da klinci najviše vjeruju Crkvi i vojsci, dakle izrazito konzervativno postavljenim organizacijama.
Svemu ovome još treba dodati iseljavanje. Iseljavanje može biti OK, ako se iz Hrvatske, kao siromašnije članice Europske Unije, odlazi u bogatije članice našeg zajedničkog ekonomskog i političkog prostora. Međutim, ako se iz Hrvatske ne odlazi samo zbog većih plaća u inozemstvu, nego zbog osjećaja nemoći, beznađa i ekscentrično snažne percepcije korupcije, iseljavanje se više ne smije tumačiti samo ekonomskim motivima.
Nazadni procesi u Hrvatskoj i svijetu
Sve što smo dosad nabrojali bitne su sastavnice današnje Hrvatske. One, donekle, korespondiraju sa sličnim procesima u svijetu. Etnički motivirano nasilje, ekstatično isključivi nacionalizam (koji skoro uvijek vodi nasilju), kao i nepovjerenje u društvene institucije, najvažniji su elementi duha našeg vremena, skoro svugdje na Zapadu.
Dapače, politički procesi u Mađarskoj i u Italiji, po mnogočemu su bitno retrogradniji, i otvorenije profašistički nego u Hrvatskoj, o čemu, uostalom, svjedoči činjenica da nacionalističke političke elite u te dvije zemlje sve otvorenije posežu za hrvatskim državnim teritorijem. No, neovisno od svjetskih i europskih političkih trendova, koji su najopasniji (najopasniji za mir i međunarodnu suradnju), unatrag osamdesetak godina, hrvatski zaokret prema nasilju i ksenofobiji ima i vrlo domaće uzroke, koje je lako detektirati.
Karamarkov proces rehabilitacije NDH
Oni sežu u 2014. i 2015. godinu, kada je HDZ pod vodstvom Tomislava Karamarka odlučio doći na vlast demonizirajući ondašnju, lijevo liberalnu Vladu kao komunističku. Kako bi HDZ uvjerio dovoljan broj birača u to da su ondašnje vlasti bile komunističke, HDZ je angažirao Katoličku crkvu, braniteljske udruge i dio desne poluinteligencije. Ili druge, lako korumpirane poluinteligencije. Uz to je još zauzeo dio medija, premda se utjecaj konvencionalnih medija na ishod izbora i dalje precjenjuje.
U svojoj je križarskoj kampanji Tomislav Karamarko iz dana u dan govorio kako su svi komunisti bili masovni ubojice. Preuveličavao je broj žrtava komunističkog terora, te je istodobno relativizirao broj žrtava ustaškog terora. Otvorio je proces rehabilitacije NDH, koji je Crkva jedva dočekala, u svojoj neizmjernoj političkoj naivnosti: tek je Papa Franjo, nedavnim brutalnim odbijanjem kanonizacije kardinala Stepinca, hrvatskoj Crkvi objasnio zašto se ne smije pozivati na rehabilitaciju NDH (vidjet ćemo je li naša Crkva naučila tu užasno važnu povijesno političku lekciju).
Članak se nastavlja ispod oglasa
Politička korupcija nikad nije bila ovakva
Osim što je zaokrenulo prema krajnjoj nacionalističkoj desnici, hrvatsko je društvo – kada je riječ o javnim i državnim institucijama – u posljednjih pet godina postalo izrazito permisivno prema korupciji. Nemojmo se pretvarati; korupcija u Hrvatskoj postoji oduvijek. Ona je bila izrazito prisutna i u komunizmu, da bi eksplodirala tijekom procesa privatizacije devedesetih godina. Međutim, politička korupcija baš nikad nije dobila toliko pravo građanstva, kao u najnovijem vremenu kada je, eto, Milan Bandić pokupovao desetak saborskih zastupnika.
Hrvatsko je društvo, očigledno, unatrag pet godina otišlo k vragu, kada se radi o nizu elementarnih pozitivnih vrijednosti. Što je za to vrijeme činio Andrej Plenković, koji sigurno nije endehazijski nacionalist? Zapravo ništa. Plenković je svo vrijeme govorio o europskom putu Hrvatske, dok je Hrvatska iznutra postajala izrazito antieuropska. Osim toga, Plenković je kupnjom Tomislava Sauche, bez čijeg glasa Plenkovićeva Vlada već dugo ne bi bila Vlada, legitimirao političku korupciju, kao glavno načelo funkcioniranja vlasti u Hrvatskoj.
Što je, pak, činila predsjednica Republike? Predsjednica Republike na svoju je inauguraciju pozvala nekoliko ortodoksnih fašista i ratnih zločinaca (od kojih su neki sada u zatvoru). Pa se polujavno družila s čovjekom osuđenim na tešku zatvorsku kaznu (koji je pobjegao iz Hrvatske). Pa je maltretirala cijelu zemlju besmislenim selidbama svog ureda iz jedne u drugu županiju. I nikada nije dovoljno jasno osudila maligne političke i ideološke pojave u hrvatskom društvu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Društvena atmosfera prije šest godina i danas
I sada smo tu gdje jesmo, na pozornici punoj etničkog, spolnog, ali i posve nespecifičnog nasilja, u zemlji iz koje se masovno odlazi, i čijim vlastima nitko ništa ne vjeruje. Sadašnje bi trendove svakako trebalo promijeniti. Ne znamo može li to Zoran Milanović učiniti svojom predsjedničkom kandidaturom i eventualnom pobjedom na predsjedničkim izborima.
Ali nas uistinu fascinira kratkovidnost i čista, gotovo esencijalna, visoko koncentrirana glupost dijela hrvatske lijevo liberalne javnosti, koja smatra da su Milanovićevi stvarni ili navodni karakterni problemi, nešto bitno gore od sadašnjeg stanja u zemlji, koje je blizu katastrofalnom. Usporedite Milanovića, uz sve njegove pogreške, s predsjednicom i premijerom. Usporedite društvenu atmosferu u Hrvatskoj, razinu fizičkog, verbalnog i pravnog nasilja, prije šest godina s današnjom. Pa sami prosudite.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Živimo na sceni punoj etničkog, spolnog, ali i posve nespecifičnog nasilja, u zemlji iz koje se odlazi. Tko to uopće može promijeniti
Hrvatsko je društvo očigledno otišlo k vragu
Sada smo tu gdje jesmo, na pozornici punoj etničkog, spolnog, ali i posve nespecifičnog nasilja, u zemlji iz koje se masovno odlazi, i čijim vlastima nitko ništa ne vjeruje.
Što je, među ostalim, slika Hrvatske danas? Torcidaši koji prebijaju srpske sezonce na Braču, i Torcidaši koji bacaju u more srpske vaterpoliste u Splitu. Okrivljenik za ratne zločine u ratu u Bosni, koji ubija Srbina u nekoj krčmi u Viškovu. Stalni rast uličnog i obiteljskog nasilja, neovisno i od etničkih motiva. Ustoličenje Thompsona i Škore kao idealnih vrijednosnih i estetskih modela za velik dio hrvatske mladeži. Strahovit rast govora mržnje u etničkim, ali i drugim vrijednosnim raspravama. Pokušaj rehabilitacije Jasenovca, kao uvod u rehabilitaciju Nezavisne Države Hrvatske. Rastući konzervativizam u društvu: istraživanja pokazuju da klinci najviše vjeruju Crkvi i vojsci, dakle izrazito konzervativno postavljenim organizacijama.
Svemu ovome još treba dodati iseljavanje. Iseljavanje može biti OK, ako se iz Hrvatske, kao siromašnije članice Europske Unije, odlazi u bogatije članice našeg zajedničkog ekonomskog i političkog prostora. Međutim, ako se iz Hrvatske ne odlazi samo zbog većih plaća u inozemstvu, nego zbog osjećaja nemoći, beznađa i ekscentrično snažne percepcije korupcije, iseljavanje se više ne smije tumačiti samo ekonomskim motivima.
Nazadni procesi u Hrvatskoj i svijetu
Sve što smo dosad nabrojali bitne su sastavnice današnje Hrvatske. One, donekle, korespondiraju sa sličnim procesima u svijetu. Etnički motivirano nasilje, ekstatično isključivi nacionalizam (koji skoro uvijek vodi nasilju), kao i nepovjerenje u društvene institucije, najvažniji su elementi duha našeg vremena, skoro svugdje na Zapadu.
Dapače, politički procesi u Mađarskoj i u Italiji, po mnogočemu su bitno retrogradniji, i otvorenije profašistički nego u Hrvatskoj, o čemu, uostalom, svjedoči činjenica da nacionalističke političke elite u te dvije zemlje sve otvorenije posežu za hrvatskim državnim teritorijem. No, neovisno od svjetskih i europskih političkih trendova, koji su najopasniji (najopasniji za mir i međunarodnu suradnju), unatrag osamdesetak godina, hrvatski zaokret prema nasilju i ksenofobiji ima i vrlo domaće uzroke, koje je lako detektirati.
Karamarkov proces rehabilitacije NDH
Oni sežu u 2014. i 2015. godinu, kada je HDZ pod vodstvom Tomislava Karamarka odlučio doći na vlast demonizirajući ondašnju, lijevo liberalnu Vladu kao komunističku. Kako bi HDZ uvjerio dovoljan broj birača u to da su ondašnje vlasti bile komunističke, HDZ je angažirao Katoličku crkvu, braniteljske udruge i dio desne poluinteligencije. Ili druge, lako korumpirane poluinteligencije. Uz to je još zauzeo dio medija, premda se utjecaj konvencionalnih medija na ishod izbora i dalje precjenjuje.
U svojoj je križarskoj kampanji Tomislav Karamarko iz dana u dan govorio kako su svi komunisti bili masovni ubojice. Preuveličavao je broj žrtava komunističkog terora, te je istodobno relativizirao broj žrtava ustaškog terora. Otvorio je proces rehabilitacije NDH, koji je Crkva jedva dočekala, u svojoj neizmjernoj političkoj naivnosti: tek je Papa Franjo, nedavnim brutalnim odbijanjem kanonizacije kardinala Stepinca, hrvatskoj Crkvi objasnio zašto se ne smije pozivati na rehabilitaciju NDH (vidjet ćemo je li naša Crkva naučila tu užasno važnu povijesno političku lekciju).
Politička korupcija nikad nije bila ovakva
Osim što je zaokrenulo prema krajnjoj nacionalističkoj desnici, hrvatsko je društvo – kada je riječ o javnim i državnim institucijama – u posljednjih pet godina postalo izrazito permisivno prema korupciji. Nemojmo se pretvarati; korupcija u Hrvatskoj postoji oduvijek. Ona je bila izrazito prisutna i u komunizmu, da bi eksplodirala tijekom procesa privatizacije devedesetih godina. Međutim, politička korupcija baš nikad nije dobila toliko pravo građanstva, kao u najnovijem vremenu kada je, eto, Milan Bandić pokupovao desetak saborskih zastupnika.
Hrvatsko je društvo, očigledno, unatrag pet godina otišlo k vragu, kada se radi o nizu elementarnih pozitivnih vrijednosti. Što je za to vrijeme činio Andrej Plenković, koji sigurno nije endehazijski nacionalist? Zapravo ništa. Plenković je svo vrijeme govorio o europskom putu Hrvatske, dok je Hrvatska iznutra postajala izrazito antieuropska. Osim toga, Plenković je kupnjom Tomislava Sauche, bez čijeg glasa Plenkovićeva Vlada već dugo ne bi bila Vlada, legitimirao političku korupciju, kao glavno načelo funkcioniranja vlasti u Hrvatskoj.
Što je, pak, činila predsjednica Republike? Predsjednica Republike na svoju je inauguraciju pozvala nekoliko ortodoksnih fašista i ratnih zločinaca (od kojih su neki sada u zatvoru). Pa se polujavno družila s čovjekom osuđenim na tešku zatvorsku kaznu (koji je pobjegao iz Hrvatske). Pa je maltretirala cijelu zemlju besmislenim selidbama svog ureda iz jedne u drugu županiju. I nikada nije dovoljno jasno osudila maligne političke i ideološke pojave u hrvatskom društvu.
Društvena atmosfera prije šest godina i danas
I sada smo tu gdje jesmo, na pozornici punoj etničkog, spolnog, ali i posve nespecifičnog nasilja, u zemlji iz koje se masovno odlazi, i čijim vlastima nitko ništa ne vjeruje. Sadašnje bi trendove svakako trebalo promijeniti. Ne znamo može li to Zoran Milanović učiniti svojom predsjedničkom kandidaturom i eventualnom pobjedom na predsjedničkim izborima.
Ali nas uistinu fascinira kratkovidnost i čista, gotovo esencijalna, visoko koncentrirana glupost dijela hrvatske lijevo liberalne javnosti, koja smatra da su Milanovićevi stvarni ili navodni karakterni problemi, nešto bitno gore od sadašnjeg stanja u zemlji, koje je blizu katastrofalnom. Usporedite Milanovića, uz sve njegove pogreške, s predsjednicom i premijerom. Usporedite društvenu atmosferu u Hrvatskoj, razinu fizičkog, verbalnog i pravnog nasilja, prije šest godina s današnjom. Pa sami prosudite.