Pred tri godine moju su obiteljsku kuću uljepšale dvije slike, premda bi ih preciznije bilo nazvati drvenim, bijelo toniranim reljefima, akademske slikarice Tisje Kljaković Braić. Imenovane ”U žutom stablu” i ”Sve ružno neka ide ća” i danas su iz više razloga na počasnom mjestu u mom domu. Drugu od njih, koja prikazuje lebdeći par koji držeći se za ruke odolijeva šumi problema koja na njih naliježe i koju muškarac slobodnom rukom uspješno odguruje, posebno volim i ona se temom i figuracijom lijepo vezuje uz današnju priču.
Premda sam prema dogovoru jednu od tih slika preuzela za prenošenje zajedničkom poznaniku, srećom su me naposljetku dopale obje, a poznanik je tog Tisjinog poklona ostao uskraćen iz samo jednog razloga. Sebično se, naime, koliko god se trudila, nisam mogla odvojiti niti od jedne slike pa je slikarica o toj teškoj duševnoj dvojbi i patnji bila i obaviještena. Njezinu sreću u glasu čujem i sad: “Ajme, Zrinka, znači da su obje bile suđene. O drugom ne treba brinut…”
Tako je otpočelo prijateljstvo, utvrđeno i druženjem na društvenim mrežama, na kojima Tisja predstavlja one rijetke pozitivne pojedince i zahvaljujući čemu se i danas laćam pisanja. No ne o nekoj Tisjinoj slici, već o njezinoj knjizi.
Tisja je postala omiljenom
Već i vrapci na grani u Hrvatskoj znaju da je prošli tjedan u Zagrebu i u Splitu promovirana njezina knjiga crteža pod nazivom ”Oni”. Nevjerojatna posjećenost promocijama tog, naravno, u bijelo ukoričenog izdanja u najvećim hrvatskim gradovima ukazuje da je Tisja kroz posljednje dvije godine uspjela postati slavnom, no kako mi taj izraz nije pretjerano mio iz razloga što slavnima kod nas često postaju i oni koji to ničim ne zaslužuju, odabrat ću ispravniju riječ. Tisja je postala omiljenom. I tomu i mora biti tako jer Tisja to i zaslužuje.
Puno se velikih imena pera dohvatilo recenziranja te prve knjige crteža, premda je to zapravo njezina druga knjiga jer je rasprodana ”U malu je uša đava” bila njezinim prvijencem iz kojeg se moglo iščitati rađanje i ove druge, crtane. Krasne su joj tako riječi posvetili i Jurica Pavičić i Miljenko Jergović i Frano Dulibić i Siniša Pavić, po kojima je zapravo gotovo i nemoguće išta više suvislo napisati. No, pisanja sam se prihvatila iz jednog čisto ženskog razloga, a taj je da su osvrtima na njezino bijelo djelo žene zapravo zakazale, premda je njezina knjiga crteža posvećena baš njima.
Knjiga o politici ljubavi
Lijepo je to Pavičićevom recenzijom opisano svojevrsnim potkapanjem mita o uvriježenom dalmatinskom obiteljskom patrijarhatu jer Tisja svojim crtežima jasno naznačava i snagu matrijarhata u svoj njegovoj ljepoti. Mudri urednik Frakture, Seid Serdarević, koji je nepogrešivo procijenio da će knjiga ”ići”, no vjerojatno se i sam iznenadio kako ona stvarno prodajno ”ide”, jednom se rečenicom na zagrebačkoj promociji osvrnuo na Tisjinu apolitičnost, tj. svojevrsni bijeg od tema vezanih uz vladajuću i neizostavnu aktualnu politiku.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Iz ženskog rakursa tome baš i nije tako jer knjiga, premda zaobilazi ono čime nas se neizostavno i uzaludno svakodnevno bombardira u zemlji u kojoj, kako god lijepa bila, gotovo ništa ne ide kako bi trebalo ići, zapravo itekako govori o politici. I to onoj vjerojatno jedinoj važnoj. Politici kompromisa, postojanosti, brige i pažnje. Politici ljubavi.
Neobični likovi koji simboliziraju svakoga
On i Ona na prvi su pogled dva pomalo groteskna lika. Linearnom jednostavnošću vuku na kultni talijanski animirani serijal ”La Linea” Osvalda Cavandolija koji nas je osvajao 1970-ih i 1980-ih godina, njihovom inteligentnom duhovitošću te oblošću šarmantno guzate ”Nje” vuku na neprežaljenog Vaska Lipovca i, istina je, snagom sažetog izraza, iščitanog i od Miljenka Jergovića, prizivaju Borisa Bućana pa i druge naše likovne velikane. Samo vrhunski umjetnici, što Tisja, zaboravimo li na tren neodoljivi polugoli par i posvetimo li se njezinim slikarskim ostvarenjima, uistinu jest, svoju umjetnost mogu pročistiti do najosnovnijih gradbenih elemenata i njima su u stanju izraziti tako puno.
Ne treba se čuditi tome što su ”Oni” postali zvijezde u društvu koje je već ozbiljno istraumatizirano problemima, neuspjesima, siromaštvom i teškim životom većine. ”Oni“ predstavljaju misli na trenutni ili sjećanja na neki bivši ili roditeljski dom, koje svi ljubomorno čuvamo u nekoj svojoj najskrivenijoj intimi. Kako god se rječnikom ili odjećom, samo u ređipetima i mudantama (grudnjacima i gaćama, o.a), predstavljali Dalmatincima, ”Oni” su jednako i zagorski i slavonski… I, zapravo, ”Oni” su svačiji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Intimni trenuci doma u umjetnosti
Melankolično vuku na neka prošla vremena koja nam se iz današnje perspektive čine sređenijima negoli su možda i bila i navode nas na zaključak da se, premda smo bili uvjereni da budućnost mora nositi bolje, nekako s tom budućnošću danas baš i ne snalazimo najbolje. Vuku i na vremena kada se nismo statusno potvrđivali golemim stanovima s bezbrojnim sobama i nebrojenim kupaonicama, već su se obitelji itekako snalazile i unutar jednog sanitarnog čvora. Nepisani zakon o korištenju ručnika, o kojemu je, uslijed opasnosti od kobne pogrešne upotrebe, itekako brižno valjalo voditi računa, jasno i glasno je ispisan i Tisjinim crtežom ”Taj ti je od guzice”.
Vuku ti crteži i na sve one naoko kobne, no zapravo lijepe obiteljske trenutke obilježene svađama oko izvorno bijelog, a ”samo jednom crvenom bičvom (čarapom, o.a.)” ofarbanog veša, vuku ne nabrojene prijepore obilježene uzaludnim rečenicama ”Jel’ ti voziš il’ ja?”, vuku na brige o suvišnoj kilaži i dijetama koje će jednom zasigurno otpočet, samo im još nije vrijeme… Vuku na intimu doma i to je ono u čemu je Tisja nenadmašna, u pretakanju najobičnijih intimnih trenutaka u umjetnost.
Knjiga bi i prevedena na druge jezike bila hit
Ona, kojoj se čini ”da ovo ogledalo širi”, koja po zvonjavi ne može otvoriti vanjska vrata ”jer je bez ređipeta” kao lajavija i ekstrovertiranija i On, nezainteresiran za odjeću, pojavnost ili trač, samozatajniji i tiši, no zapravo čvrsti oslonac i širokogrudni smirivatelj obiteljskih situacija, zapravo grade neodoljivi simbol braka, kakav bi on u pravom smislu riječi zapravo i trebao biti.
Njegovo ”Di mi je?” i Njezino ”Tamo ti je”, Njegovo ”Šta ti je?” i Njezino ”Nije mi ništa” univerzalno je i šire i od naših granica i nesumnjivo bi Tisjina knjiga, uz minimalan trud oko prijevoda, bila hitom i izvan granica naše male zemlje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Crtež na kojem On prilikom TV prijenosa vjenčanja engleskog princa Harryja i njegove izabranice Meghan izjavljuje ”I ja san Tebe oženija, neka si iz Solina”, i uz strogo definiranu mikrolokaciju široko je uporabljiv, kao i gotovo svi drugi.
Nema smisla nagovarati autoricu na nastavke
Svi iza svojih zidova, vrata, prozora i drugih vidljivih ili nevidljivih barijera živimo svoje živote. Neki ljepše, neki manje lijepe, neki očajne, no rijetki su ih, kakvi god oni bili, u stanju pretočiti u riječi u kojima bi se i drugi prepoznali. Tisja ih ne opisuje, ona ih iscrtava. Toplo, iskreno i podatno ona na površinu izvlači sve one male i naoko nebitne stvari koje predstavljaju potke i osnove života, a koje, kako god nam se običnima činile, zapravo dokazuju da živimo.
”Oni” zapravo predstavljaju suživot koji bismo poželjeli svima do kojih nam je stalo, no zapravo i onima do kojih nam nije stalo, koje smatramo čangrizavima, napornima, zlima. Da žive kao ”Oni” i oni bi bili bolji ljudi i svijet bi bio bolje mjesto.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nagovaranje Tisje da nastavi iscrtavati život onako kako se to posljednjih godinu dana uputila objašnjivo je, no pomalo i plaši jer ”Oni” ne bi smjeli doživjeti razvodnjavanje. Tisji pak, možda uspije opčarati nas i Njihovim starenjem pa zato odluku o nastavcima prepuštamo samo Njoj. I Njemu, naravno, jer bez Njega ne bi ne bi postojali ni ”Oni”. Onako kako to već u onim rijetkim pravim i jedinim sretnim kombinacijama biva.
Zrinka Paladino objašnjava zašto je cijela zemlja tako poludjela za crtežima Tisje Kljaković Braić
Prošli je tjedan u Zagrebu i Splitu, uz nevjerojatan interes, promovirana knjiga crteža Oni
Ne treba se čuditi tome što su ”Oni” postali zvijezde u društvu koje je već ozbiljno istraumatizirano problemima, neuspjesima, siromaštvom i teškim životom većine. ”Oni“ predstavljaju misli na trenutni ili sjećanja na neki bivši ili roditeljski dom, koje svi ljubomorno čuvamo u nekoj svojoj najskrivenijoj intimi. Kako god se rječnikom ili odjećom, samo u ređipetima i mudantama, predstavljali Dalmatincima, ”Oni” su jednako i zagorski i slavonski… I, zapravo, ”Oni” su svačiji.
Pred tri godine moju su obiteljsku kuću uljepšale dvije slike, premda bi ih preciznije bilo nazvati drvenim, bijelo toniranim reljefima, akademske slikarice Tisje Kljaković Braić. Imenovane ”U žutom stablu” i ”Sve ružno neka ide ća” i danas su iz više razloga na počasnom mjestu u mom domu. Drugu od njih, koja prikazuje lebdeći par koji držeći se za ruke odolijeva šumi problema koja na njih naliježe i koju muškarac slobodnom rukom uspješno odguruje, posebno volim i ona se temom i figuracijom lijepo vezuje uz današnju priču.
Premda sam prema dogovoru jednu od tih slika preuzela za prenošenje zajedničkom poznaniku, srećom su me naposljetku dopale obje, a poznanik je tog Tisjinog poklona ostao uskraćen iz samo jednog razloga. Sebično se, naime, koliko god se trudila, nisam mogla odvojiti niti od jedne slike pa je slikarica o toj teškoj duševnoj dvojbi i patnji bila i obaviještena. Njezinu sreću u glasu čujem i sad: “Ajme, Zrinka, znači da su obje bile suđene. O drugom ne treba brinut…”
Tako je otpočelo prijateljstvo, utvrđeno i druženjem na društvenim mrežama, na kojima Tisja predstavlja one rijetke pozitivne pojedince i zahvaljujući čemu se i danas laćam pisanja. No ne o nekoj Tisjinoj slici, već o njezinoj knjizi.
Tisja je postala omiljenom
Već i vrapci na grani u Hrvatskoj znaju da je prošli tjedan u Zagrebu i u Splitu promovirana njezina knjiga crteža pod nazivom ”Oni”. Nevjerojatna posjećenost promocijama tog, naravno, u bijelo ukoričenog izdanja u najvećim hrvatskim gradovima ukazuje da je Tisja kroz posljednje dvije godine uspjela postati slavnom, no kako mi taj izraz nije pretjerano mio iz razloga što slavnima kod nas često postaju i oni koji to ničim ne zaslužuju, odabrat ću ispravniju riječ. Tisja je postala omiljenom. I tomu i mora biti tako jer Tisja to i zaslužuje.
Puno se velikih imena pera dohvatilo recenziranja te prve knjige crteža, premda je to zapravo njezina druga knjiga jer je rasprodana ”U malu je uša đava” bila njezinim prvijencem iz kojeg se moglo iščitati rađanje i ove druge, crtane. Krasne su joj tako riječi posvetili i Jurica Pavičić i Miljenko Jergović i Frano Dulibić i Siniša Pavić, po kojima je zapravo gotovo i nemoguće išta više suvislo napisati. No, pisanja sam se prihvatila iz jednog čisto ženskog razloga, a taj je da su osvrtima na njezino bijelo djelo žene zapravo zakazale, premda je njezina knjiga crteža posvećena baš njima.
Knjiga o politici ljubavi
Lijepo je to Pavičićevom recenzijom opisano svojevrsnim potkapanjem mita o uvriježenom dalmatinskom obiteljskom patrijarhatu jer Tisja svojim crtežima jasno naznačava i snagu matrijarhata u svoj njegovoj ljepoti. Mudri urednik Frakture, Seid Serdarević, koji je nepogrešivo procijenio da će knjiga ”ići”, no vjerojatno se i sam iznenadio kako ona stvarno prodajno ”ide”, jednom se rečenicom na zagrebačkoj promociji osvrnuo na Tisjinu apolitičnost, tj. svojevrsni bijeg od tema vezanih uz vladajuću i neizostavnu aktualnu politiku.
Iz ženskog rakursa tome baš i nije tako jer knjiga, premda zaobilazi ono čime nas se neizostavno i uzaludno svakodnevno bombardira u zemlji u kojoj, kako god lijepa bila, gotovo ništa ne ide kako bi trebalo ići, zapravo itekako govori o politici. I to onoj vjerojatno jedinoj važnoj. Politici kompromisa, postojanosti, brige i pažnje. Politici ljubavi.
Neobični likovi koji simboliziraju svakoga
On i Ona na prvi su pogled dva pomalo groteskna lika. Linearnom jednostavnošću vuku na kultni talijanski animirani serijal ”La Linea” Osvalda Cavandolija koji nas je osvajao 1970-ih i 1980-ih godina, njihovom inteligentnom duhovitošću te oblošću šarmantno guzate ”Nje” vuku na neprežaljenog Vaska Lipovca i, istina je, snagom sažetog izraza, iščitanog i od Miljenka Jergovića, prizivaju Borisa Bućana pa i druge naše likovne velikane. Samo vrhunski umjetnici, što Tisja, zaboravimo li na tren neodoljivi polugoli par i posvetimo li se njezinim slikarskim ostvarenjima, uistinu jest, svoju umjetnost mogu pročistiti do najosnovnijih gradbenih elemenata i njima su u stanju izraziti tako puno.
Ne treba se čuditi tome što su ”Oni” postali zvijezde u društvu koje je već ozbiljno istraumatizirano problemima, neuspjesima, siromaštvom i teškim životom većine. ”Oni“ predstavljaju misli na trenutni ili sjećanja na neki bivši ili roditeljski dom, koje svi ljubomorno čuvamo u nekoj svojoj najskrivenijoj intimi. Kako god se rječnikom ili odjećom, samo u ređipetima i mudantama (grudnjacima i gaćama, o.a), predstavljali Dalmatincima, ”Oni” su jednako i zagorski i slavonski… I, zapravo, ”Oni” su svačiji.
Intimni trenuci doma u umjetnosti
Melankolično vuku na neka prošla vremena koja nam se iz današnje perspektive čine sređenijima negoli su možda i bila i navode nas na zaključak da se, premda smo bili uvjereni da budućnost mora nositi bolje, nekako s tom budućnošću danas baš i ne snalazimo najbolje. Vuku i na vremena kada se nismo statusno potvrđivali golemim stanovima s bezbrojnim sobama i nebrojenim kupaonicama, već su se obitelji itekako snalazile i unutar jednog sanitarnog čvora. Nepisani zakon o korištenju ručnika, o kojemu je, uslijed opasnosti od kobne pogrešne upotrebe, itekako brižno valjalo voditi računa, jasno i glasno je ispisan i Tisjinim crtežom ”Taj ti je od guzice”.
Vuku ti crteži i na sve one naoko kobne, no zapravo lijepe obiteljske trenutke obilježene svađama oko izvorno bijelog, a ”samo jednom crvenom bičvom (čarapom, o.a.)” ofarbanog veša, vuku ne nabrojene prijepore obilježene uzaludnim rečenicama ”Jel’ ti voziš il’ ja?”, vuku na brige o suvišnoj kilaži i dijetama koje će jednom zasigurno otpočet, samo im još nije vrijeme… Vuku na intimu doma i to je ono u čemu je Tisja nenadmašna, u pretakanju najobičnijih intimnih trenutaka u umjetnost.
Knjiga bi i prevedena na druge jezike bila hit
Ona, kojoj se čini ”da ovo ogledalo širi”, koja po zvonjavi ne može otvoriti vanjska vrata ”jer je bez ređipeta” kao lajavija i ekstrovertiranija i On, nezainteresiran za odjeću, pojavnost ili trač, samozatajniji i tiši, no zapravo čvrsti oslonac i širokogrudni smirivatelj obiteljskih situacija, zapravo grade neodoljivi simbol braka, kakav bi on u pravom smislu riječi zapravo i trebao biti.
Njegovo ”Di mi je?” i Njezino ”Tamo ti je”, Njegovo ”Šta ti je?” i Njezino ”Nije mi ništa” univerzalno je i šire i od naših granica i nesumnjivo bi Tisjina knjiga, uz minimalan trud oko prijevoda, bila hitom i izvan granica naše male zemlje.
Crtež na kojem On prilikom TV prijenosa vjenčanja engleskog princa Harryja i njegove izabranice Meghan izjavljuje ”I ja san Tebe oženija, neka si iz Solina”, i uz strogo definiranu mikrolokaciju široko je uporabljiv, kao i gotovo svi drugi.
Nema smisla nagovarati autoricu na nastavke
Svi iza svojih zidova, vrata, prozora i drugih vidljivih ili nevidljivih barijera živimo svoje živote. Neki ljepše, neki manje lijepe, neki očajne, no rijetki su ih, kakvi god oni bili, u stanju pretočiti u riječi u kojima bi se i drugi prepoznali. Tisja ih ne opisuje, ona ih iscrtava. Toplo, iskreno i podatno ona na površinu izvlači sve one male i naoko nebitne stvari koje predstavljaju potke i osnove života, a koje, kako god nam se običnima činile, zapravo dokazuju da živimo.
”Oni” zapravo predstavljaju suživot koji bismo poželjeli svima do kojih nam je stalo, no zapravo i onima do kojih nam nije stalo, koje smatramo čangrizavima, napornima, zlima. Da žive kao ”Oni” i oni bi bili bolji ljudi i svijet bi bio bolje mjesto.
Nagovaranje Tisje da nastavi iscrtavati život onako kako se to posljednjih godinu dana uputila objašnjivo je, no pomalo i plaši jer ”Oni” ne bi smjeli doživjeti razvodnjavanje. Tisji pak, možda uspije opčarati nas i Njihovim starenjem pa zato odluku o nastavcima prepuštamo samo Njoj. I Njemu, naravno, jer bez Njega ne bi ne bi postojali ni ”Oni”. Onako kako to već u onim rijetkim pravim i jedinim sretnim kombinacijama biva.