Saša Ibrulj: kopirajući sustav Contea, Löw je umrtvio igru i nekako dovukao Njemačku do polufinala
Nakon Italije, Njemačka sad čeka pobjednika iz dvoboja Francuza i Islanda
Trebaju li nam uopće produžeci? Pitanje je to o kojem se raspravlja već desetljećima; na ovom smo turniru gledali četiri izdanja; samo je Portugal izbacio Hrvatsku prije penala. Štoviše, u posljednjih 55 utakmica na velikim natjecanjima, uključujući i ovu, odnosno od ukidanja zlatnog i srebrenog gola, samo je 19 utakmca koje su ušle u produžetke završeno prije jedanaesteraca. Dodatnih trideset minuta opreznog i nezanimljivog nogometa samo su odgađanje trilera kojeg svi želimo gledati; trilera kojeg smo gledali i večeras.
Trilera u kojem je Njemačka konačno srušila Italiju i to nakon devet serija penala; preokreta i promašaja, prilika i za jedne i za druge da dovrše posao. Njemačka je u sirovoj borbi dva trenera napravila veliki korak prema konačnom cilju, izbacili su žilavu Italiju i u četvrtak će u Marseillu čekati pobjednika iz dvoboja Francuza i Islanda.
Löwovo konstantno mijenjanje sustava
I na samom početku ovog dugo očekivanog sudara natrčali smo na klasično pitanje: koliko je dobro mjenjati sustav i prilagođavati se protivniku ovako kasno u turniru? Pitanje koje se nametnulo samo po sebi nakon što su Joachim Löw i Antonio Conte pročitali početnih jedanest. Jasno, ta dilema ne važi za autsajdere i limitirane momčadi, one će se, kao uostalom i Conteova Italija, stalno mijenjati i prilagođavati situaciji, no kada je u pitanju svjetski prvak i najveći favorit prvenstva, onda je pitanje sasvim legitimno. Löw je mnogo mijenjao i ranije, nije to velika novost za njega; u kvalifikacijama se vratio sa 4-3-3 na 4-2-3-1, često je igrao sa lažnom devetkom, a neuspješno je isprobavao i sustav sa trojicom u zadnjem redu. Međutim, gotovo po pravilu je njemački izbornik to radio kako bi testirao vlastitu momčad i tražio igru koja joj najviše odgovara.
Očigledno je da je Löw bio impresioniran onim što je Conte napravio u dosadašnjem dijelu prvenstva, pa se odlučio večeras u Bordeauxu istrčati sa sustavom u kojem je njegova momčad u protekle dvije godine izgledala možda i najlošije – sa tri igrača u zadnjoj liniji – odnosno sustavom za kojeg je vjerovao da je najpogodiniji sudaru s Talijanima. I u suštini, ako je želio anulirati protivnika, onda i nije mnogo pogriješio.
22 mašine koje bez pogovora odrađuju postavljene zadatke
Za Contea smo oduvijek znali da će u ovoj, kao i u većini drugih utakmica, za prvi zadatak imati neutralizaciju najjačih oružja koja imaju Nijemci. Buffonovo “niente paura” – nema straha – koje je doviknuo suigračima prije početka bilo je zvijezda vodilja; Italija je kvalitetom slabija od Njemačke, ali za ovu generaciju to ne znači puno.
Prvih četrdeset i pet minuta pretvorilo se u plodno tlo za sve one fraze koje opisuju – uključujući uostalom i ovu – taktičko nadmudrivanje dva trenera. Postavili su dva slična sustava i, valjda je to bio i cilj, neutralizirali jedan drugog. Na terenu smo u suštini gledali dvadeset i dvije mašine, koje su bez pogovora odrađivali postavljene taktičke zadatke, bez konkretnog pokušaja da unesu dašak individualizma ili pokušaju improvizacijom napraviti prednost za svoju ekipu. Ni izlazak Khedire nije nešto pretjerano promijenio, iako je možda Njemačka izgubila na energičnosti u sredini.
Taktički savršen nogomet nije nužno i lijep
I dok je taktički ovo bio gotovo savršen nogomet – a ako nas je išta ovo Europsko prvenstvo naučilo onda je to da taktički savršen nogomet nije nužno i lijep – obje momčadi su tehnički griješile, ali to nije davalo nikakav rezultat. Za prvih pola sata vidjeli smo tek jedan, i to jalov, udarac u okvir gola. Nijemci su imali veći posjed, ali su najviše dodavanja međusobno imali Boateng, Höwedes i Hummels, dok su s druge strane najaktivniji dodavači bili Bonucci, Barzagli i Chiellini, te Parolo koji se vraćao duboko po loptu.
Nastavak je ipak ponudio barem donekle drugačiju sliku. Mesut Özil počeo je koristiti prostor u sredini terena, Nijemci su djelovali brže, energičnije, a nakon što je Mario Gomez promiješao lijevu stranu i Özil zabio za vodstvo, činilo se da se Conteov plan raspada i da je Italija na rubu. Conte je prebacio na 3-4-3, ali djelovalo je kao da rješenje nema. Gomez je mogao i dovršiti ovu utakmicu, ali nije; Buffon je obranio zicer s nekoliko metara. Slamku spasa Talijanima je ponudio – Jerome Boateng. Generalno veoma dobar večeras, ali skrivio je glupav jedanaesterac i Italiji pružio priliku za povratak.
Drugačije se ova utakmica nije mogla ni završiti
Odgovornost je preuzeo Leonardo Bonucci; čovjek koji je 2012. godine na napad kriminalca s pištoljem reagirao tako što ga je prvo udario, a potom i pokušao uloviti dok je ovaj bježao. Za njega je ovo bio prvi penal iz igre u karijeri, ali ga je pospremio u mrežu i odveo nas u još jedne produžetke, a pokazat će se – kako je uostalom bilo i za očekivati – i penal – raspucavanje.
Drugačije se ova utakmica nije mogla ni završiti; iako je Njemačka u drugom poluvremenu, pa i u produžetku bila nešto bolja, ne bi bilo pravedno da je odlučio neki sretni gol ili odbijanac. Nije to bila utakmica za pamćenje – barem ne do penala – ali malo koja na ovom prvenstvu i jest. I, kao i u svakoj eliminacijskoj utakmici ikada, kada se podvuče crta, zaključak je isti kao i onaj nakon Portugala ili Walesa. Rezultat je važan, najvažniji, za dojam nikoga nije briga. Još jedan korak je napravljen, samo dva su Nijemcima preostala do konačnog cilja i sastavljanja titule prvaka svijeta sa onom prvaka Europe.