Ekspertiza Mihovila Topića: Kontranapad i defenzivna kompaktnost su Bilićeva načela
Sadašnjem treneru West Hama Slavenu Biliću je bitno imati čvrsti blok u kojem će sudjelovati kompletna momčad. Kad je postavljena baza, na nju dolazi nadogradnja u vidu napadačke igre gdje ostavlja igračima da samostalno izraze svoj talent i kreaciju. Zbog manjka sistemskih rješenja napadački planovi protiv zatvorenog protivnika često mu znaju biti neučinkoviti
Nakon pobjede na Wembleyju kišne srijede 21. studenoga 2007. Slaven Bilić bio je na vrhuncu popularnosti. Drukčiji − to je riječ kojom bi ga se najbolje moglo opisati. Intelektualac, diplomirani pravnik, a istodobno uspješan nogometaš. Rocker s naušnicom u uhu i trener.
Socijalist s drvenom marijanskom narukvicom na zapešću. Imao je karizmu, a u istom trenutku bio je nevjerojatno skroman. Mlad, jednostavan i neposredan, drukčiji − potpuni kontrast većini trenera s kojima je engleska nogometna javnost obično imala posla.
U jednoj ličnosti obuhvatio je toliko nesvakidašnjeg, naizgled nespojivog, da mediji nisu mogli ostati ravnodušni. Govorna mana još više ga je činila ljudskijim, tip koji iskače iz okvira na koje smo svi navikli u moru kloniranih bezličnih nogometaša i trenera koji izgledaju slično, pričaju isto i jednako su daleki.
Shearer ga smatra genijem
Prošlo je gotovo desetljeće, bio je daleko od očiju, ali Slaven Bilić povratkom na englesku scenu ubrzo je ponovno dosegnuo onu točku na kojoj je bio kišne srijede na Wembleyju. U kaotičnoj sezoni Premiershipa doveo je West Ham na rub Lige prvaka. Ponovno je drukčiji, odskače od učmale zbilje engleskog nogometa. Novinari na Otoku su zaluđeni njegovim stilom, a Alan Shearer, najbolji strijelac u povijesti Premierlige, otišao je toliko daleko da ga je nazvao − taktičkim genijem.
Hrvatska javnost sklona je ekstremima, polarizaciji koja nema mjeru, a tu ni Bilić nije izuzet. Ruku na srce, rezultatske amplitude nisu pomogle. S jedne strane Shearerovi istomišljenici, koji su tvrdili kako je riječ o vrhunskom treneru, a s druge strane nazivan je prijevarom koja uspjeh duguje Prosinečkom.
Zanimljivo je pratiti trenersku karijeru Slavena Bilića kroz izmjenu sunčanih i tmurnih razdoblja u kojima je djelovao.
Ono što je Shearer proglasio trenerskim genijem, Bilić pokazuje cijelu karijeru. U Lokomotivu je ostvarivao 1,44 boda po utakmici, u Bešiktašu 1,82, a u West Hamu 1,78
Taktički, Bilić se u karijeri dogmatski drži dva načela – defenzivna kompaktnost i kontranapad. Drugim riječima, Biliću je bitno imati čvrsti blok u kojem će sudjelovati kompletna momčad. Kad je postavljena baza, na nju dolazi nadgradnja u vidu napadačke igre. Tu ima mnogo manje strog pristup, cilj mu je igračima omogućiti da samostalno izraze svoj talent i kreaciju. Veliku pozornost posvećuje reakciji po oduzetoj lopti i hvatanju protivnika na krivoj nozi, dok zbog manjka sistemskih rješenja napadački plan protiv zatvorenog protivnika zna biti prilično neučinkovit.
Možda i najgenijalnija stavka u Slavenovu taktičkom opusu je inzistiranje da moderni nogomet ne ovisi o pozicijama, nego o zadacima igrača.
Demonstrirao je to u prvom sunčanom razdoblju. Na veliku scenu stupio je nakon pomalo razočaravajućeg nastupa reprezentacije na Mundijalu 2006. u Njemačkoj. Nitko nije očekivao previše, dapače očekivao se još gori debakl neiskusne ekipe u jako teškoj kvalifikacijskoj grupi za Euro.
Problem lijevog beka
Da ne robuje pojmu pozicije, demonstrirao je koristeći ono najjače što je imao, širinu na stoperskoj poziciji. Šimuniću, koji je na lijevom beku imao konzervativniju ulogu, kontrast su pružali Ćorluka kao bek i Srna kao krilo. Tako je bila riješena baza − obrambena čvrstoća. Baza je generirala nadgradnju, brzu tranziciju u napad, najčešće kroz Modrića. S desne strane su stizali nabačaji, dok je lijeva bila rezervirana za kreativniji duo Kranjčar – Modrić.
Prilično jednostavno, ali sasvim dovoljno za izbacivanje Engleske.
Problemi su se najbolje manifestirali u utakmicama s Rusijom. Dvaput po 0:0 bio je jasan znak da dovoljno kvalitetan protivnik može lagano odgovoriti planu napada. Igrač više na lijevoj strani razbijao je ritam Srni i Ćorluki, a zatvorenija postavka nije omogućavala da ostvarujemo prednost u izlascima preko Modrića.
Kako je rapsodija protiv Engleza izbrisala uspomenu na poraz u Skopju, tako je i razbijanje Njemačke bacilo u zaborav mučenje protiv domaćina na otvaranju prvenstva te tri utakmice bez pobjede u pripremnom razdoblju. Nakon tri pobjede u skupini, u četvrtfinalu je došla Turska i priča koju nije potrebno ponavljati.
Nakon nesretnog Şentürka došlo je prvo tmurno razdoblje. Poslije odličnog Eura 2008. očekivao se daljnji rast momčadi, a dogodilo se upravo suprotno. Propušten je Mundijal uz dva poniženja od Engleza, dva remija s Ukrajinom i dva čupanja s Bjelorusijom. Gotovo četiri godine su kiše oblijevale Slavena Bilića koji je bio na 20 minuta do otkaza. U kvalifikacijama za Euro 2012., nakon remija s Grcima uslijedio je poraz od Gruzije, da bi u uzvratu Mandžukić i Kalinić spasili obraz, okrenuvši rezultat duboko u drugom poluvremenu.
Objašnjenje zašto je ovo razdoblje bilo ovoliko loše je jednostavno. Baza je bila narušena, ekipa se više nije mogla osloniti na obranu. Starenjem kadra odjednom nije više bilo širine na stoperskim pozicijama, Šimić i Robert Kovač su ispali iz kombinacija te se otvorila rak-rana koja nije sanirana do danas − pozicija lijevog beka. Druga problematična pozicija je otvorena umirovljenjem Nike Kovača, ključnog za zatvaranje protivničkih kontri i zona ispred obrane.
Posljedično, bez baze nema ni nadgradnje. Protivnici uglavnom igraju povučenije oduzimajući šansu da ih se uhvati na krivoj nozi. Lopta u napadu je spora, nema kretanja i kompletnu produkciju golova praktički nosi Niko Kranjčar šutevima iz daljine.
Markiranje Pirla
Trebalo je opet pričekati Tursku da Slavena ogrije sunce. U prvoj utakmici dodatnih kvalifikacija Slaven kreće ponovno s 4 stopera, gurajući Ćorluku na lijevog beka. Upravo Ćorluka na samom početku oduzima loptu i poslužuje Olića za rano vodstvo. Turska je prisiljena dodatno se otvoriti i to Hrvatska kažnjava kontrama i rezultatom 3:0.
Na Euru u Poljskoj Hrvatska opet izgleda dobro. Ekipa je defenzivno kompaktna i baza je postavljena, a Bilić radi prave prilagodbe. Irsku prolazi visokim loptama i presingom, dok se protiv Talijana ključnim pokazuje promjena načina na koji je markiran Pirlo, očitovana u prijelazu iz 4-4-2 u 4-2-3-1. Obrana štima i protiv Španjolske, utakmice koju Hrvatska gubi, ali da su Rakitić i/ili sudac imali malo više koncentracije, ishod je mogao biti drastično drukčiji. U teškoj grupi s finalistima prvenstva odigrane su dobre utakmice i Slaven se, poslije epizode u Hajduku, vraća klupskom nogometu.
Kad Shearer kaže da je Slaven Bilić taktički genij, pojasnivši kako cijelu sezonu nadigrava protivnika, zapravo nije u pravu. Slaven je prije svega inteligentan lik, koji zna da u nadigravanju nema šanse. Svoj uspjeh temelji na sistematičnoj pripremi i iskorištavanju protivnikovih slabih točaka
Bira ambiciozni projekt – Lokomotiv iz Moskve, a znamo da u Rusiji sunce ne grije često. Nakon samo jedne sezone i najlošijeg rezultata Lokomotiva od 1991. Bilić odlazi iz Rusije. Javili su se stari problemi. Niz od 7 utakmica u kojima je postignut samo 1 gol jasan je pokazatelj nepostojanja napadačkog sistema. Kad većina protivnika igra bunker, nezahvalno je osloniti se na individualnu kvalitetu napadača, pogotovo kad je nositelj te kvalitete igrač poput N’Doyea.
Unatoč lošoj epizodi u Rusiji, prelazi u Bešiktaš. U Istanbulu nije bilo kišovito, ali je bilo pretežno oblačno. Obje sezone završava na trećem mjestu, iza Galatasarayja i Fenerbahčea. Za razliku od Rusije, u Turskoj se igra nešto otvorenije, tako da se na krilima Huga Almeide u prvoj i Demba Ba u drugoj sezoni obračunava s manjim klubovima, dok u dvije sezone ne uspijeva pobijediti Galatasaray i Fenerbahče, izravne konkurente za titulu.
Nakon svega, vratio se tamo gdje se oduvijek osjeća najbolje, na Otok, u West Ham. I začudo, u Londonu sja sunce!
Tranzicijski napad i individualna improvizacija
Ono što je Shearer proglasio trenerskim genijem, Bilić pokazuje cijelu karijeru. U Lokomotivu je ostvarivao 1,44 boda po utakmici, u Bešiktašu 1,82, a u West Hamu 1,78. Čvrsta baza, izvrsna defenziva, gdje i Payet kao glavna zvijezda daje impuls obrani. Na bazu ide nadgradnja − tranzicijski napad i individualna improvizacija. I napokon je u kontekstu u kojem takav pristup daje maksimum.
Lokomotiv i Bešiktaš bili su nominalno treće ekipe lige, sa zadatkom da napadaju titulu. U kontekstu prvenstva to znači da će se iz kola u kolo susretati s ekipama koje su slabije, koje će se postavljati zatvoreno i protiv kojih će trebati imati mehanizme za lomljenje bunkera, dominirati utakmicom, a to Biliću nikad nije bio forte.
Možda i najgenijalnija stavka u Slavenovu taktičkom opusu je inzistiranje da moderni nogomet ne ovisi o pozicijama, nego o zadacima igrača
S druge strane, West Ham je nominalno 13. ekipa Premier lige, bez ikakvog rezultatskog imperativa te će se iz kola u kolo susretati s protivnicima koji će ih napadati i tako otvarati prostor za protuudare. U takvom rasporedu snaga bitno je imati razrađenu defenzivnu organizaciju i plan za kontre, a tu je Bilić dokazao svoju uspješnost.
Kad Shearer kaže da je Slaven Bilić taktički genij, pojasnivši kako cijelu sezonu nadigrava protivnika, zapravo nije u pravu. Slaven je prije svega inteligentan lik, koji zna da u nadigravanju nema šanse. Svoj uspjeh temelji na sistematičnoj pripremi i iskorištavanju protivnikovih slabih točaka. Protiv Tottenhama će tako zaigrati s tri natrag zbog igrača više u sredini i gušenja protoka lopte, čekajući korner koji je Antonio pretvorio u gol. Samo, to nije luksuz dostupan u svim sredinama, jer u ambicioznom klubu ne možeš čekati protivnika da ti otvori prostor.
Da postane velik, treba popraviti nijanse
Ono gdje je Slaven istinski genij je odnos s igračima i medijima. Više od taktičke potkovanosti, Bilića krasi visoka socijalna inteligencija, ima odličan odnos s igračima tako da oni čak i u siromašnijem sistemu daju vrlo visoke rezultate. Fantastičan je motivator, s igračima gaji prijateljski odnos i oni prema njemu osjećaju odanost, što je često i presudni faktor u provedbi taktičkih planova. S druge strane, praktički na prvoj akciji zbog kršenja discipline odstranio je Olića, Srnu i Balabana, jasno pokazavši da je samo jedan gazda u svlačionici.
Sve u svemu, Bilić je vrlo dobar trener koji je itekako zaslužan za rezultate svoje ekipe. Ipak, do vrhunske razine mu nedostaju nijanse, ponajprije u organizaciji napadačke igre jer koliko god računanje na Modrića, N’Doyea, Demba Bu i Payeta donosi rezultate, toliko donosi i opasnost da ste ozljedu ili lošu kupnju udaljeni od kolapsa. Dok ne popravi te nijanse, svaki prelazak na stepenicu više može predstavljati opasnost od grmljavinskog nevremena. U West Hamu ga igrači slijede, mediji obožavaju, a navijači idoliziraju. U West Hamu sunce sja.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 12. ožujka