Portret Ratka Rudića, najvećeg vaterpolskog trenera svih vremena, protiv čijeg Brazila igramo danas
Mladen Pleše njegovu karijeru prati više od 30 godina
Šest četvrtfinalista vaterpolskog turnira na Olimpijadi u Rio de Janeiru zavide reprezentaciji Hrvatske: u utorak, naime, ima za protivnika momčad Brazila, koja je bez ikakve reputacije, a prije početka Igara bila je, kao najslabija ekipa, proglašena apsolutnim autsajderom. Da bi izbjegli Srbe i dokopali se domaćina, hrvatski vaterpolisti čak su pustiti Francuzima da ih pobjede. Premda su im sada vrata za ulazak u polufinale širom otvorena, Brazilce ipak ne treba podcijeniti.
Na njihovoj će strani biti više od 15.000 gledatelja, sucima neće biti lako izdržati veliki pritisak domaćina i publike, no najveća se opasnost dolazi s klupe brazilske reprezentacije. Na njoj će sjediti Ratko Rudić, bivši izbornik hrvatske reprezentacije, po mnogo čemu najveći svjetski sportski fenomen. Kao igrač i trener Rudić je osvojio nevjerojatna 64 trofeja: 19 klupskih naslova i 45 reprezentativnih medalja. Od toga 18 zlatnih medalja: na europskim i svjetskim prvenstvima te olimpijskim igarama osvojio je 21 odličje, a od toga čak 10 zlatnih. Rekorder je i po tomu što je od 1968. do 2016. nastupio kao igrač ili trener na 12 olimpijskih igara.
Osvojio je doslovno sve moguće trofeje
Jedini je izbornik na svijetu u momčadskim sportovima koji je osvojio 4 zlatne olimpijske medalje s četiri nacionalne reprezentacije: Jugoslavijom, Hrvatskom, Italijom, SAD-om. Osvojio je i tri vaterpolska Grand Slama: svjetsko i europsko prvenstvo te zlatnu olimpijsku medalju osvajao je s reprezentacijama Jugoslavije, Italije i Hrvatske. Osvojio je doslovce sve trofeje koji se u sportu mogu osvojiti: uz seniorska svjetska i europska prvenstva te olimpijske igre, osvajao je Panameričke lige, svjetske i europske lige i kupove, Mediteranske igre, Igre dobre volje, Univerzijade, juniorska i kadetska svjetska i europska prvenstva.
Početkom godine Ratku Rudiću pripalo je još jedno veliko priznanje: brazilski olimpijski komitet proglasio ga je najboljim trenerom u momčadskim sportovima te zemlje u 2015. godini. A konkurencija je bila strašna: uz domaće trenere, bilo i četrdesetak ponajboljih svjetskih trenera koji su pripremali brazilske sportaše za nastup na Olimpijskim grama u Rio de Janeiru. Brazilski olimpijski komitet ustvrdio je kako je Ratko Rudić napravio najveći pomak u kvaliteti igre jedne ekipe u povijesti vaterpola pa su zbog toga postignuti rezultati kojima se nitko nije nadao.
To priznanje Rudić je dobio prije punih osam mjeseci, dakle, puno prije nego li ju je potvrdio na olimpijskom turniru na najbolji mogući način: plasirao se u četvrtfinale OI i to pobjedom nad reprezentacijom Srbije koja je najveći favorit za osvajanje zlatne medalje.
Nikada nije preuzimao momčadi na vrhu
Za nedavnog boravka Ratka Rudića u Zagrebu ispričao je kako osam njegovih igrača igra u Italiji, tri u Hrvatskoj, dva u Mađarskoj i Španjolskoj te jedan u Srbiji. Iako dvije i po godine nisu dovoljne da se u vaterpolu napravi sve što je potrebno, objašnjavao je Rudić, ipak će imati solidnu ekipu jer su igrači vrlo odgovorni i disciplinirani te su bez pogovora ispunjavali sve njegove, ne baš male zahtjeve.
Ratko Rudić nikada nije preuzimao momčadi koje su bile u vrhunskoj formi ili na svjetskom vrhu. Uzimao ih je u pravilu kada su bile u problemima i onda je od njih stvarao šampione. Uspjesi koje je postigao pokazali su po tko zna koji puta da je trener doista najvažnija ličnost u sportu, da bez kvalitetnih učitelja, ma koliko bili sportaši talentirani, nikada ne bi ostvarili vrhunske rezultate.
Ne voli kad se igrači na trenigu šale
U razgovoru za Telegram Rudić je i sam potvrdio kako je trener ključna ličnost. “Trener mora imati viziju, mora znati u komu će se smjeru razvojati njegov sport, mora planirati, znati odabrati igrače, iskoristiti njihove potencijele te ih pripremiti da dođu u formu kada je najpotrebnije, kada su najveća opterećenja. Svaki trening mora biti minuciozno programiran, mora se znati svake minute što se radi, zašto, koliko dugo, sve mora imati smisao, igrači moraju pobjediti sebe i bol.
Na treningu nema mjesta neozbiljnosti: neki se igrači i treneri vole šaliti, no ja sam protiv toga jer to ne donosi rezultat. Trener mora osigurati primjereno ponašanje, motivaciju i koncentraciju tijekom velikih natjecanja, mora poznavati igru protivnika, odabrati taktiku koju će njegovi igrači moći provesti, mora imati plan igre, znati reagirati tijekom utamice, mora biti jasan u podjeli zadataka, ali i držati pod kontrolom ponašanje nakon utakmice”.
Zašto mu je najteže bilo raditi u Hrvatskoj
Rudić se podsjetio kako mu je bilo najteže raditi s hrvatskim vaterpolistima kada ih je preuzeo 2004. godine. U to doba vladalo je u društvu ozračje kako se ne treba previše truditi da bi se postigao neki rezultat već da je najpotrebnije snaći se. S Amerikancima i Brazilcima tih problema nije bilo: svi su oni imali vrhunske radne navike, bili su odgovorni su, pravi profesionalci… Ni s Talijanima nije bilo lako jer sam smatrao da uz tehnički potkovane igrače, minuciozno razrađenu taktiku i koncepciju igre, valja imati igrače koji će biti maksimalno fizički pripremljeni.
Bez snage nema rezultata, ona je temelj uspjeha. Talijani nisu bili navikli na takav način rada, žalili su se da ih previše iscrpljujem, pa sam imao cijeli niz sukoba. Nakon što smo na OI u Barceloni osvojili zlato, onda naravno više nije bili primjedbi. No sve se to događalo u okviru stalnih borbi trenera i ekipe tko će za sebe osigurati veći prostor slobode”.
Iako je već bio stekao svjetsku afirmaciju, Rudić je u Hrvatskoj bio dugo zanemarivan i omalovažavan od dijela najvažnijih sportskih dužnosnika. Zamjerali su mu što je za Domovonskog rata radio kao trener u inozemstvu, što je kao igrač prešao iz Splita u Beograd, pa su ga optuživali da zbog toga nije pravi Hrvat…
Nazivali su ga diktatorom i tiraninom
Predsjednik Hrvatskog vaterpolo saveza Perica Bukić pozvao ga je u Hrvatsku tek 2004., nakon što gotovo 15 godina vaterpolo reprezentacija nije imala zapaženijih rezultata. I ubrzo se pokazalo da je to bila najispravnija odluka. Hrvatska reprezentacija, pod Rudićevim vodstvom, osvojila je tri najveća odličja: zlatne medalje na svjetskom i europskom prvenstvu te 2012. na Olimpijadi u Londonu.
I kako to obično biva u nas, Rudića su nakon osvojene zlatne medalje u na Igrama u Londonu 2012., u Hrvatskom vaterpolo savezu jednostavno otpisali. A to su mu dali do znanja tako da su mu ponudili ugovor koji je bio znatno nepovoljniji od onoga kojega je imao do tada. I zbog toga je Rudić, bez da se ikome potužio ili žalio, bez riječi spakirao prtljagu te je onda pod neusporedivo boljim uvjetima potpisao ugovor s Brazilom.
I tu je odmah nametuo ritam rada kakav, pisali su brazilski mediji, u toj zemlji nije viđen. Nazivali su ga diktatorom i tiraninom, ali mu se nitko, ni sportaši, ni igrači, ni dužnosnici, zbog ranije postignutih rezultata, nije usudio suprotstaviti. Zbog toga je sada Rudić, kada je brazilska vaterpolo reprezentacija postigla uspjeh kakvom se nitko nije nadao, ponovno puno veća zvijezda u medijima i javnosti, od svih svojih igrača.
Igrače kontroliram uvijek, gledam tko se s kim druži
Inače, Rudić ne krije da je vrlo strog prema igračima, ne samo na treninzima, nego i u slobodno vrijeme. “Kontroliram ih na terenu i izvan njega. Gledam tko se s kim druži, tko sjedi zajedno za ručkom, pa onda određujem tko će s kim biti u sobi. Nekoć su igrači mogli podnijeti puno veće opterećenja, bili su fokusiraniji na sport, pa sam mogao biti puno autoritativniji nego danas.
Sada moram biti puno obzirniji prema igračima, moram više komunicirati s njima, objašnjavati im, trebam puno povratnih informacija da bih ih mogao voditi. Starije generacije bile su veći mangupi, stalno su htjeli izlaziti, zabavljati se…. Danas igrači ne izlaze iz hotela, stalno su na mobitelima i nad laptopima, dopisuju se, igraju igrice… Zato se i moj pristup novim generacijama promijenio.”
Drama iz 1975., najteža u njegovom životu
Iako je imao sjajnu karijeru, Rudić je imao i iznimno teških trenutaka. Na svjetskom prvenstvu u Caliju u Kolumbiji 1975., hrvatska je reprezentacija, koja je bila favorit za osvajanje zlatne medalje, izbačena s natjecanja jer je doping komisija optužila Ratka Rudića da je uzimao nedozvoljena stimultivna sredstva. Rudić je kasnije kazao kako mu je to bio najteži trenutak u karijeri.
“Kad su me kaznili bio sam u šoku kao i cijela reprezentacija. Znao sam da nisam uzimao nikakav doping, što je poslije i dokazano, ali bila je to takva sportska nepravda i tragedija da je sve to bilo teško preživjeti. Čak smo posumnjali da mi je netko od konkurenata nešto podmetnuo…”
Sutra, svejedno, nema gotovo nikakve šanse
U Kolnu u laboratorij Manfreda Donekea, tadašnjeg šefa za dopinšku kontrolu MOO-a, utvrđeno da je napravljena pogreška, da Rudić nije uzimao zabranjena sredstva pa mu se Međunarodna vaterpolo federacija morala javno ispričati. Rudiću nije bilo ništa lakše ni kada je neposredno prije početka Olimpijade u Montrealu 1976. slomio šaku pa je morao promatrati turnir s tribina.
Premda je Rudić s jednakim žarom i studioznoću vodio treninge i utakmice brazilske reprezentacije, njegovi igrači toliko zaostaju po kvaliteti za hrvatskim igračima da im, sasvim sigurno, neće moći pružiti ozbiljniji otpor Hrvatskoj. Razlika u kvaliteti je tolika, da ju čak ni genijalni Rudić nije uspio anulirati. No, u Brazilu ipak nitko neće biti nezadovoljan: plasman u četvrtfinale za brazilske reprezentativce i javnost već je gotovo jednaki podvig kao i osvajanje medalje.