Zašto i dalje mislim da je Guardiola najveći, i da je to sinoć opet dokazao
Za današnji cinični svijet, Guardiolini ideali zaistu su impresivni
Pep Guardiola je, znamo, doveden u München kako bi Bayernu dao nešto više od trofeja: imidž, inovaciju, trag u povijesti i nasljeđe za budućnost. Ne samo pobjeđivati, nego pobjeđivati sa stilom.
Međutim, nogomet nije umjetnost i u njemu postoje sasvim objektivna mjerila uspjeha koja sa svim time nemaju previše veze, a Bayern nikad nije bio klub kojeg su pogonili ideali. Trener je znao da će sve ideje koje ponudi i ostvari u Njemačkoj biti nedovoljne ako ne osvoji Ligu prvaka – da će, u tom slučaju, njegova trogodišnja vladavina biti proglašena neuspješnom bez obzira na sve ostalo. Dok je njegova filozofija: “Želim pobijediti, ali na svoj način”, Bayernova je “Želimo tvoj način – ali da pobijediš”.
Guardiola on stint with Bayern Munich: "I've done the best I could do."@NickAmes82: https://t.co/Th0KvRbSOZ pic.twitter.com/y8F7b2lTUF
— ESPN FC (@ESPNFC) May 4, 2016
Razlika je naizgled suptilna, ali dva mentalna sklopa dodiruju se samo u vrlo tankoj liniji koja se svodi na dvije-tri utakmice godišnje i koja čini razliku između pobjednika i gubitnika. Tri godine zaredom Guardiola je nije uspio prijeći i zato odlazi kao luzer. Bundesligaške titule koje je osvojio uzimaju se zdravo za gotovo – iako to sve do njega nije bilo tako s Bayernovim trenerima – a neuspjeh u Europi nesumnjivo na vagi preteže i sve ostalo što je s momčadi napravio u tom razdoblju.
Guardiolina rana odluka
Nepravedno? Možda, ali nerealno ili nepošteno nije – uvjeti pogodbe bili su poznati od samog početka i Pep ih nije do kraja ispunio. Bilo bi zanimljivo vidjeti bi li Bayern odlučio zadržati ga nakon još jednog posrtaja u polufinalu ili bi možda i trener sam odlučio otići, osjećajući se potrošeno i poraženo. No, to nikad nećemo saznati jer Guardiola je tu odluku donio znatno ranije.
Suludo je, međutim, procjenjivati ga kao trenera samo na osnovu neuspjeha da Bayernu donese europski naslov, ignorirajući sve ostalo – jer nijedan trener ne može takvo što jamčiti bez obzira na snagu svoje momčadi. Nogomet je predivna i toliko popularna igra ponajviše zbog svoje nepredvidivosti: u sportu u kojem vrlo često odlučuje samo jedan jedini gol, iznenađenja i prevrati su daleko češći nego drugdje. Mnogo toga, uključujući i poveliku dozu sreće, mora se poklopiti da bi se došlo do željenog rezultata.
Odavno nema tiki-take
Guardiola je najveći trener naših dana zbog svojih inovativnih, često radikalnih ideja i kontinuirane taktičke evolucije napadačkog nogometa čime je odavno ostavio duboki trag u povijesti i razvoju same igre. Kome to dosad nije bilo jasno, neće mu biti jasno bez obzira koliko puta mu pokušali objasniti, a možda ne bi bilo ni da je osvojio tu Ligu prvaka s Bayernom.
Neće pomoći ni ako pokažete da ono što njegova momčad igra odavno više nije tiki-taka, nego nešto mnogo drukčije. Ljudi vole mitove više od racionalnog razmišljanja, vole vidjeti pad idola i onih koji su smatrani genijalcima; dokaz da velikan nije tako poseban i svemoguć kao što se možda mislilo utjeha im je u vlastitom tužnom mediokritetstvu.
Reaktivni nogomet s mudima
No, Diego Simeone je nesumnjivo najveći kad je u pitanju igra na rezultat – ono sinoć možemo uzeti kao jedan od krunskih dokaza za to. Čak i kad njegova momčad igra loše, a u prvom poluvremenu je igrala izrazito loše, u stanju je nekako se obraniti, a trenerova zamjena i promjena formacije na poluvremenu bila je potez taktičkog genija. Genija obrambenog i reaktivnog nogometa – ili onog ratničkog i s mudima, ako vam je tako draže. Hitesh Ratna, glavni urednik magazina FourFourTwo sinoć je tvitao: “Ponekad dobijete dojam da Atletico zabija golove samo kako bi imao što braniti”, ali ljepota je u oku promatrača.
Sometimes you get the impression Atletico only score goals so they have something to defend.
— Hitesh Ratna (@HiteshRatna) May 3, 2016
Na kraju, pragmatičnost je pobijedila ideologiju, obrana napad, a rezultat nadvladao umjetnički dojam.
Bilo je izuzetno zanimljivo vidjeti što će Guardiola reći nakon još jednog poraza – bila je to njegova možda i najvažnija izjava u tri minhenske godine. A on je ostao vjeran sebi i svojim korijenima, kanalizirajući Johana Cruyffa koji je jednom rekao da ne žali zbog toga što s Nizozemskom nije uzeo svjetski naslov: “Ne idem kroz život proklinjući činjenicu da nisam osvojio Svjetsko prvenstvo. Igrao sam u fantastičnoj momčadi koja je pružila užitak milijunima koji su je gledali. To je bit nogometa. Nema veće počasti nego biti priznat zbog svog stila.”
Ideali u današnjem ciničnom svijetu
A Pep je sinoć rekao: “Je li ovo najveće razočaranje moje karijere? Ne. Razočarani ste kad ne igrate dobro” i još: “Naslovi su samo brojevi, statistike. Želio sam ući u finale Lige prvaka i nisam to ostvario, ali to ne mijenja moje mišljenje o načinu na koji smo igrali”.
Netko drugi će to svesti pod basnu o kiselim jabukama i slatkom grožđu, ali za mene je to samo dodatni dokaz Guardioline veličine, u pobjedi i u porazu. A ona nije u tobožnjoj nepogrešivosti niti u medijskom imidžu egzaltiranog, napaćenog genija s kojom se mora nositi, nego u tome što ustraje u svom putu i drži se ideala.
Za današnji cinični svijet, to je nešto doista posebno.