Bila sam kod divne obitelji iz Čakovca. Već 14 godina udomljuju djecu, mogla bi vas zanimati njihova priča

Gospođa Vesna (58) i njezin suprug Vladimir već 14 godina udomljuju djecu koja kod njih rastu dok ne nađu obitelj koja će ih posvojiti. Posjetili smo ovu predivnu obitelj u njihovoj kući u Čakovcu. Morate pročitati njihovu priču

Kad uđete kod nekoga u dvorište i taj tren osjetite onu neku domaću toplinu, znate da ste dobro došli. Čim sam došla pred kuću Čehovih u Čakovcu bilo je baš tako. Kujica Luce mi je nosila neku crvenu gumenu igračku, a teta Vesna je na zvuk auta izašla iz kuće. Njezin suprug Vladimir je već bio stajao u dvorištu i odmah se došao pozdraviti.

Vidjela sam iza Vesne i malu, plavu curicu. Držala se blizu nje par sekundi, pomalo zbunjena, a onda je dotrčala do mene, predstavila mi se i pitala me koje je moje ime. Curica je Vesnina i Vladimirova 2-godišnja udomljena kćerkica. Imaju trenutno još dvoje klinaca, 4-godišnju curicu koja je u podne kad sam došla bila u vrtiću i 10-mjesečnog dečkića, on je taman spavao.

“Dođite, dođite, uđite unutra”, pozvala me Vesna i malo se začudila kad sam je pitala trebam li izuti cipele. “Ma dajte, kaj vam je, tu kod nas stalno neko jurca unutra, van. Nemojte se zamarati”, prokomentirala je i odmah me ponudila sokom i kavom. Nisam stigla ni ostaviti stvari, curica je već bila unutra za nama pa sam joj iz vrećica koje smo im donijeli, po sitnicu od svakoga iz redakcije, izvadila čokolade.

Mi imamo neki svoj ritam koji smo si napravili

Sjeli smo za stol, kava je bila skoro gotova. “Vidite, tako vam je uvijek kod nas, mi vam sve usput. Kava, ručak, ista stvar. Ne sjećam se kad smo zadnji puta svi skupa sjeli i ručali u isto vrijeme. Prvo uvijek klinci, njima napravimo ručak, oni se najedu, pa ja nešto uzmem kad oni zaspu i tako. Stalno nam je veselo tu”, priča mi Vesna dok donosi mlijeko za stol. U onom velikom zelenom tetrapaku. Tako ga uvijek točim i doma, nikakvi posebni vrčevi, još jedan dokaz da sam dobro došla.

“Od sedam ujutro do devet navečer, cijeli dan se nešto događa kod nas. Mi imamo taj jedan ritual koji smo si napravili jer je to za djecu najvažnije, lakše je i njima kad imaju neki svoj ritam”, ubacuje se Vladimir, a gospođa Vesna je odmah krenula pričati o klincima. Za potrebe teksta ćemo ih zvati Ana (4), Iva (2) i Tin (10 mjeseci).

“Ana je kod nas došla kad je imala godinu dana, tu je sad već tri. Iva je došla s nekoliko mjeseci, kod nas je sad već godinu i pol, a maleni Tin je s nama nekih pet mjeseci. Naša Ana, ona se najteže prilagodila. Ona je, ustvari, ovdje kod nas došla sa svojom mamom. I mama joj strašno fali”, priča mi Vesna.

Ana je mala duša koja silno treba svoju osobu

“Pogotovo je teško kad Iva ide mami svaki drugi vikend. Onda nas Ana ispituje kad će ona mami, svaki put kad zvoni telefon pita nas je li to bila njezina mama. Moramo joj onda nekako objasniti da nije, pa uvijek smišljamo neke izgovore. Mama je na poslu, mama spava, kad bude zvala reći ćemo ti sigurno…

Ona vam je mala duša koja silno traži samo svoju osobu. Kao uostalom i svi mi, ali njoj je taj netko baš posebno potreban. Često vam ona meni zna doći i pitati me ‘Voliš li ti mene?’ Kažem joj uvijek naravno da te volim. Pa me pita ‘A hoćeš li me zagriliti?’ Pa je, naravno, zagrlim. I onda tako u krug. Mi se uvijek trudimo olakšati joj, dati joj pažnje koliko joj treba, ali nekad je užasno teško.”

Koliko će dugo Ana, Iva i Tin biti kod gospođe Vesne i Vladimira ni oni zapravo ne znaju. Jedna je djevojčica, u ovih 14 godina koliko udomljuju djecu, kod njih ostala čak devet. Ostanak ovisi o sustavu, o tome jesu li pronašli odnosno djetetu dodijelili prikladne posvajatelje, jesu li njihovi roditelji dobili odobrenje od institucija da su sposobni za daljnju brigu o djetetu. Većina djece, barem djece koja su bila udomljena kod Čehovih, budu posvojena. Rijetka su se dosad vratila svojim roditeljima, a neka su osnovala vlastite obitelji nakon što su otišla od njih.

Pitaju nas zašto ih ne posvojimo

“Često nas ljudi znaju pitati zašto mi nismo posvojili niti jedno dijete dosada. Ali situacija s posvajanjem kod nas kao udomitelja je takva da mi ne možemo posvojiti dijete koje je kod nas. Ili uopće. Najčešće su razlog godine ili neki čudni uvjeti koje ne zadovoljavamo. Pogotovo ne možemo automatski posvojiti dijete koje je kod nas, nego se moramo normalno upisati na listu čekanja, proći razne testove, onda to potraje godinama pa nam na kraju jave da ipak ne zadovoljavamo sve uvjete koji su potrebni. To mi je totalno suludo jer ispada da je u redu da djeca budu kod nas privremeno, a ne zauvijek. A i to privremeno potraje po devet godina”, objašnjava mi Vesna, a onda se sjetila rastanaka s djecom koji su uvijek, naravno, grozni.

Nakon prvog odlaska suprug se potpuno raspao

“Sjećam se prvog dečkića koji je bio kod nas zajedno s jednom curicom, prije dosta godina već sad. Rastanak s njim nam je bio posebno grozan. Vladimir je tada smršavio, bio je neprepoznatljiv. Ljudi kad su ga znali vidjeti na ulici pita li bi ga je li bolestan. Mene bi tete u ljekarni često znale pitati kako mi je par mjeseci nakon što je maleni otišao i ja bih odmah krenula plakati. Kasnije više nisu ni pitale”, prisjeća se.

“Mjesecima nakon smo nas dvoje samo plakali i plakali. U gradu smo znali gledati oko sebe i nadati se da će se možda negdje pojaviti, da ćemo ga vidjeti. On je, ustvari, jedini s kim se ne viđamo otkako je otišao od nas. S njime nemamo nikakav kontakt jer su tako izričito zahtijevali njegovi posvojitelji.” Ubacio se zatim gospon Vladimir: “‘Ja sam se jedva s njime oprostio… Pogotovo jer je tako ispalo, jer ga više nismo smjeli ni čuti ni vidjeti.”

Pokušali smo se s posvojiteljima dogovoriti da mu ostave barem jednu igračku koju je ovdje imao, neki crtež, nešto, ali inzistirali su da ne žele ništa

“Kad je maleni odlazio Vladimir nije ni riječi progovorio… Pokušali smo se dogovoriti s posvojiteljima da mu ostave barem jednu igračku koju je ovdje imao, neki crtež, nešto, ali inzistirali su da ne žele ništa. Imali smo toliko tih crteža koje je on naslikao, i stol koji je iscrtao smo dugo imali u kući, nismo ga mijenjali niti bojali…”

“Koliko god vam na početku objašnjavaju da morate biti svjesni da će rastanci biti teški, i koliko god vam to iznova ponavljaju, uvijek mislimo da bi bilo najbolje da dijete ostane kod nas. Neovisno je li kod nas kratko ili godinama, jednako je teško. Pa ne možeš isključiti osjećaje, ne znam kakav čovjek bi morao biti da to možeš. Zato nam je drago kad s djecom ostanemo u kontaktu, kad se vidimo, čujemo i nakon što usele kod posvojitelja ili osnuju vlastitu obitelj. I s većinom je tako, dolazimo jedni drugima na rođendane, proslave, čujemo se telefonom, posjećujemo…”, govori Vesna.

Kćeri je bilo nepojmljivo da me netko drugi zove mama

Vesnina i Vladimirova djeca su danas odrasli ljudi. Imaju i vlastitu djecu. A kad su udomili prvi puta, dvoje djece, njihov sin i njihova kćer taman su bili odselili od njih, osnovali vlastite obitelji. Ipak, sjeća se Vesna da se na početku njihova biološka kćer nije mogla pomiriti s tim da netko drugi njezinu mamu zove ‘mama’.

“Sjećam se tih početaka, bilo je dosta teško njoj prihvatiti novu situaciju. Ona je bila okej s tim da sam ja udomila djecu, pružila im dom, ali nije se mogla pomiriti s time da su mene ta djeca zvala mama. Nikad nisam učila djecu da me zovu mama… Ali malo dijete, koje bi ovdje došlo s po nekoliko mjeseci, kao naš dečkić koji trenutno ima deset” priča i pokazuje na malenoga kojeg je Vladimir taman donio s popodnevnog spavanca, “njima to jednostavno prirodno dođe. Kad s nekime provode toliko vremena… I on je baš neki dan progovorio, prvo je rekao ‘mama, mama’…” Doduše, brzo je to prošlo njezinu kćer. Već je tada bila 27-godišnjakinja, pa je to bio samo početni šok, ali danas je sa svakim djetetom kao s vlastitim bratom, sekom.

Kad je spomenula opet prvog dečkića koji je bio kod njih, sjetila se što su sve prolazili s njime jer, ustvari, koliko god to suludo zvučalo, nisu znali niti im je itko rekao da maleni boluje od celijakije. Zašto? “Znalo nam se dogoditi da nam ne kažu za zdravstvene probleme djece jer se boje da ćemo ih onda odbiti udomiti. To se događa, to ljudi rade. Neki imaju svoje uvjete, ne žele bolesno dijete, ne žele dijete romske nacionalnosti. Nama nije palo na pamet odbiti udomiti dijete iz bilo kojeg razloga. Nama bi samo bilo puno lakše da nema ovakvih propusta jer od sitne bolesti kako je opišu na početku ispadne nešto puno ozbiljnije, a mi onda na to nismo spremni niti znamo kako da odreagiramo”, priča Vesna.

Rekli su nam da je zdrav, a onda su krenuli problemi

“Prvi dečkić je kod nas došao iz bolnice, rekli su nam da je sad prizdravio. Tada je imao godinu dana, a svega šest kilograma. Možete si samo zamisliti koliko je to malo za tako veliko dijete. I onda smo doslovno u hodu saznali da maleni boluje od celijakije. Prvo nije htio jesti određenu hranu. Onda, kad bi nešto i pojeo, često mu nije bilo dobro, povraćao bi, dobio proljev. Onda smo mi normalno trčali doktoru, nismo znali što se događa. Obilazili smo sve žive doktore, neki od njih nisu imali pojma što je malome.”

Nisam imala pojma kakva je ta bolest, što maleni smije jesti, što ne smije. O svemu sam sama učila, čitala, raspitivala se, išli smo čak u Austriju po neke namirnice kojih ovdje tada još nije bilo

“Kad smo napokon nakon svih pretraga otkrili o čemu se radi, bila sam potpuno zbunjena. Nisam znala što je celijakija, kakva je to bolest, što on smije jesti, što ne smije. Sve sam to išla sama istraživati, tražiti, učiti, raspitivala se. To je bilo prije 14 godina, tada sve te hrane koju je on smio jesti nije ni bilo kod nas, putovali smo u Austriju po nju. Bilo nam je teže nego da smo odmah znali i da smo se imali vremena pripremiti”, prisjeća se Vesna. “Maleni je onda tu kod nas skroz prizdravio. Kad je odlazio, nakon tri godine, bio je već pravi dečko.”

Nisam vjerovala da to govori netko tko radi s djecom

“Kad smo već kod liječnika, moram se toga prisjetiti, znali smo u bolnici ponekad imati i nekih dosta neugodnih iskustava. Bila je kod nas udomljena djevojčica romske nacionalnosti. Izuzetno draga, diva curica. Bila je nešto bolesna pa smo, kako to obično i biva, trčali od doktora do doktora. Svatko bi nas pritom upućivao dalje. Mi smo se doslovno morali izboriti da bi netko napokon prihvatio pregledati jadno dijete, a kad smo došli kod pedijatra, sjećam se dan danas, on nam je hladno rekao: ‘Pa dobro što ćete sada na tom djetetu raditi čitave studije, pa to je samo Romkinja’. Bila sam izvan sebe. Nisam mogla vjerovati da netko tko radi s djecom može izgovoriti ovakvo nešto”, govori mi Vesna i prisjeća se slične priče kad je s jednim djetetom išla na vađenje krvi.

“Ondje vam lijepo piše kad dođete da djeca imaju prednost. I mi smo vam tako čekali i čekali, to je potrajalo više od dva sata pa sam naprosto pokucala, ušla unutra i pitala ih u čemu je problem. Zašto mi moramo čekati satima, a djeca i ljudi koji su došli iza nas već su odavno gotovi? Ozbiljno sam ih tada pitala: ‘Je li problem u prezimenu Oršuš?’.” Inače, često je to prezime pripadnika romske nacionalne manjine u sjevernom dijelu Hrvatske.

“Oni su se tada, naravno, izvlačili. Čak su mi rekli da su vjerojatno negdje zametnuli njegovu karticu… Ali nakon moje dvije takve reakcije više nije bilo problema. Ti se naprosto moraš izboriti za tu djecu. Moraš, nema druge”, objašnjava. Sličnu su situaciju imali i s curicama koje su u školi njihove vršnjakinje zadirkivale jer su Romkinje. Vesna je to opet, bez puno pitanja, brzo riješila. Mirno, naravno.

Djeca u susjedstvu obožavaju klince

“Bilo je nekoliko djevojčica koje su ih zadirkivale, pa bih im ja doma stalno ponavljala: ‘Vi slobodno tim curicama tada recite da se vi ponosite onim što jeste i da je najvažnije biti čovjek, a ne vaša nacionalnost.’ I tim sam curicama u školi pokušala lijepo objasniti da se ne smiju tako ponašati prema nekome samo zato što misle da mogu. Jedna mi se malena doma vratila plačući, a ja sam im zatim rekla da joj, ako ne žele, ne moraju biti prijateljice, ali da joj nikako ne smiju biti neprijateljice. Nakon toga, da pokucam, nije bilo nikakvih problema”, govori Vesna u čijoj se obitelji uvijek i sve rješavalo prvenstveno razgovorom.

Djeca u susjedstvu, s druge strane, oduvijek su bila oduševljena svakim novim članom obitelji Čeh. “Djeca ih tu uvijek super prihvate, zovu na igranje. Dječačić koji nam je trenutno tu na praznicima, a koji je nekad bio udomljen kod nas, omiljen je među susjedima, svi ga svake godine jedva čekaju. I ljudi po gradu djecu već prepoznaju, pozdravljaju. Ima ta jedna teta čistačica koja uvijek čeka kod kioska kad malenoga vodimo na vježbe i svaki dan kupuje Bananko. Rekli smo joj da će jedan dan cijelu svoju plaću ostaviti na te čokoladice”, šali se Vesna.

Osim djece u susjedstvu, još je puno onih koji ih podržavaju u ovome što rade. Čak i onih koji im pomažu, šalju odjeću koju su njihova djeca prerasla, posuđuju krevetiće, igračke, vrtiće. “Sad smo na četiri dana bili u Rapcu, bio je plaćen put klincima i nama da se malo s njima maknemo odavde. Maleni se ondje preporodio, a curice su, naravno, plakale kad smo se vraćali doma. A plakali su i svi na recepciji, tete čistačice, kuharice, svi su tamo neprestano bili s klincima, obožavali su ih”, govori Vesna i malo stajemo s razgovorom. Malena ide na spavanje, to je njezino vrijeme kažu, oko podneva.

‘Uzela si je djecu samo da dobije novce’

Ipak, ima i onih koji ih ne podržavaju, govore ružno o njima, komentiraju da im ovo ne treba… Ali najviše je onih koji im govore da ovo rade isključivo zbog novca koje dobiju kad udome dijete.

“Većinom su to komentari ljudi koji misle da mi sve ovo radimo isključivo zbog novaca i ničega drugog. Toliko puta sam to dosad čula da sam valjda naučila ne obazirati se. Obično, kad netko ima takav komentar, ja mu znam reći: ‘Ja ću vam rado dati te novce koje dobijem i još toliko gore. Zanima me hoćete li za mjesec dana i dalje govoriti isto i hoćete li vi moći brinuti o djeci.’ To morate iskusiti da biste znali, jednostavno je”, govori Vesna. “Ne znam na što točno misle da trošimo novac, ali ako nemaš vlastito dijete, niti udomljeno malo dijete, ne možeš ni znati koliko sve to zapravo košta. Kašice, pelene, hrana, dohrana, maramice, sokovi, sve što djeci treba. Ali kažem, ne volim uopće ulaziti u rasprave poput ovih, jer nema smisla. Onaj tko ima takvo mišljenje uvijek će ga imati, ali valjda je najlakše govoriti o onome o čemu ne znaš puno…”

Ne pada mi na pamet djecu staviti da sjede satima u kolicima dok ja ispijam kavu, mi ih tako ne odgajamo

Ima i onih koji joj govore da glumi kad kaže da nema vremena da negdje ode, posveti se samo sebi, bude sama sa suprugom. “Većinom su kod nas mala djeca, ali djeca kao takva zahtijevaju svo tvoje vrijeme, pažnju i brigu. I mi smo toga svjesni. Ali su mi posebno grozne ideje koje imaju neki ljudi… Recimo, jedna prodavačica u dućanu mi je nedavno rekla da ne vjeruje da ja ne mogu otići do grada na kavu ili nešto pojesti. ‘Pa stavi klince u kolica i neka sjede kraj tebe dok piješ kavu’. Ovo mi je, ozbiljno, rekla”, sjeća se Vesna. “Pa, ne pada mi napamet klince trpati u kolica i tjerati da sjede dok ja dva sata pijuckam kavu. Mi djecu odgajamo tako da slobodno hodaju, trče, skaču. Ne zatvaramo ih na jednom mjestu”, govori Vesna koja, uz klince, brine i o svojoj bolesnoj mami koja živi s njima u kući.

Pročitam koju stranicu knjige, makar usput

Ali nađe Vesna vremena i za sebe. “Znate koji vam je meni ispušni ventil? Knjiga. Volim pročitati po par stranica, pa makar i onako usput. Ili odem kod svoje nećakinje na frizuru. Sat vremena samo za mene da se malo opustim tu i tamo. Sad sam baš nedavno bila i čim me pitala trebam li kakav časopis ili nešto za prelistati, odmah sam je ljubazno odbila. ‘Samo mi treba sat vremena tišine i malo odmora’.” I dok mi priča o svemu što se kod njih svakodnevno događa, o tome što im govore drugi i kako se nose sa svime, ni u jednom trenutku ništa od ovoga ne govori sa žaljenjem.

“Ja još od osnovne obožavam djecu. Htjela sam tada postati odgajatelj, ali nisam se uspjela upisati. Te je škole u to vrijeme bilo samo u Zagrebu. Na kraju sam tu u Čakovcu uspjela upisati ono jedino gdje je ostalo mjesta, tekstilnu školu. Iako me to nije nimalo zanimalo. Poslije sam 20 godina radila u tekstilnoj industriji, a onda je firma propala. S jedne strane je to za mene bilo dobro, omogućilo mi je novi početak. Naša djeca su taman tada krenula svojim putem i ja sam napokon osjetila da je vrijeme da dođem na ono svoje”, govori sa žarom Vesna.

“Javila sam se udruzi koja pomaže kod udomljavanja djece, završila sam tečaj koji je trebao biti položen, a već i prije nego su mi doma stigli papiri i dozvola, dobila sam poziv da imaju jednu curicu kojoj je potreban privremeni smještaj. Za tjedan dana je za njom došao i naš mali dečkić. Oduvijek sam ja znala da je ovo moj poziv. A iskreno, bilo mi je jako glupo sjediti doma, bez posla, bez igdje ikoga. Odmah su mi u glavi bila ta djeca koja trebaju dom, brigu, ljubav. Meni moj suprug zna reći i dan danas: ‘Tebi da svaki dan netko ostavi dijete ti bi ga uzela kao svoje. I to je jako blizu istine”, dodaje.

Prva curica imala je velikih problema s povezivanjem

Kad su krenuli u ovo, nisu znali da će biti i teških i nesnosnih i prekrasnih i nezaboravnih trenutaka. Jednostavno su krenuli. I u ovih 14 godina dosad su kod njih bile i bebe, i tinejdžerice, i zaigrana djeca, i ona povučena. Sjeća se Vesna da je bilo i grozno teških trenutaka s djecom koja su imala užasnih problema s povezivanjem i preseljenjem na njima potpuno nepoznato mjesto. Bila su to, uglavnom, djeca koja su kod njih došla iz domova za nezbrinutu djecu.

“Prva curica koja nam je došla došla je iz doma. Ona je prvu cijelu noć kod nas povraćala. Drugi dan je cijeli dan plakala. Kako smo tada imali nju i dečkića, sjećam se da sam ih taj dan nosila iz prostorije u prostoriju i čim sam nju posjela na hodnik počela je neutješno plakati. Čim je vidjela stepenice iz nekog razloga je plakala.”

Kad smo se vratili, malena je stajala u vrtu na mjestu gdje sam je ostavila. Nije se pomaknula ni milimetar

“Onda, kad smo se otišli igrati u vrt, stavila sam je na travu i rekla da pričeka malo da odem po malenoga. Kad smo se vratili ona je stajala na istom tom mjestu gdje sam je ostavila, nije se pomaknula ni milimetar. To je bilo jako teško razdoblje. Znalo se događati da je i drugu djecu napadala, čupala.. Kad bih je stavila u krevetić kleknula bi i udarala glavicom u daske. Onda bi ja ustala, otišla do nje, opet je uspavala, a kad bih se vratila u svoju sobu spavati, brzo bih je opet začas čuli kako lupa. I onda sve ispočetka… Druga pak curica koja nam je stigla iz doma teško se prilagođavala ostaloj djeci.”

I kad pomisle da odustanu, ne odustanu

Pa, jeste li u bilo kojem trenutku odlučili odustati od svega ovoga? Možda ste si rekli da je sad dosta? Na ova moja pitanja Vladimir je prvi kao iz topa ispalio: “Ne.” Nadovezala se gospođa Vesna. “Mislim, naravno da sam razmišljala, ja jesam. Rekla sam si da sljedeći put nećemo udomiti tako malu djecu, bebe, da nećemo udomiti troje koliko ih najviše možemo udomiti u isto vrijeme. A eto sad je s nama ovaj mali preslatki bebač i opet ih je sve skupa troje. Sljedeće godine nam ističe licenca koja se inače obnavlja svakih pet. Mislite da je nećemo produžiti? Sigurno hoćemo”, govori Vesna, a Vladimir samo potvrdno kima glavom i nastavlja se igrati s Tinom.