Službeno je došao kraj spaljivanju neprodane odjeće i cipela. Ali samo u Europi
Nakon višemjesečnih najava, Europska unija u ponedjeljak je zabranila uništavanje neprodane robe
Iako brendovi o tome ne govore, dobro je poznato da veliki dio neprodane robe danas završava u spalionicama. Radi se uglavnom o odjeći, obući i modnim dodatcima koje su iz tvornice izašle s greškom, koje su kupci vratili ili koje se nisu prodale ni na sniženjima ni u outletima. Reciklaža odjeće iznimno je kompliciran proces koji brendovi kroz svoje programe prikupljanja stare odjeće i kolekcije od recikliranih materijala prikazuju poprilično pojednostavljeno. No, činjenica je da tehnologija još uvijek nije na dovoljno visokoj razini da bi se sva odjeća mogla reciklirati, a pogotovo ona od miješanih materijala kakve je mnogo.
Velik dio takve odjeće zbog toga završava u spalionicama. Međutim, Europska unija u ponedjeljak 4. prosinca tu je praksu službeno zabranila. Zastupnica u Europskom parlamentu, Alessandra Moretti, rekla je u ponedjeljak da je vrijeme da model “uzmi, napravi, baci” koji je tako štetan za planet napokon dođe svom kraju. “Zabrana uništavanja neprodanih tekstila i obuće doprinijet će promjeni u načinima na koje modni proizvođači proizvode svoja dobra.”
Kako će to izgledati u praksi
Razgovor o zelenijim legislativama koje se tiču modne industrije intenzivirao se u posljednje dvije godine. U planu je tako i zabraniti tzv. greenwashing i natjerati brendove na veću transparentnost, no modna industrija ima jedan od najkompleksnijih lanaca proizvodnje i vrlo je nezahvalno targetirati izolirane probleme. Tako, primjerice, još uvijek nije jasno odnosi li se ova legislativa o zabrani uništavanja neprodane odjeće samo na tvrtke koje imaju sjedišta u Europskoj uniji ili na sve koji ovdje posluju. Isto tako, nije poznato kako će to utjecati na one izvan Europe jer brendovi će morati učiniti nešto s tim viškom robe, a to nerijetko znači da će ih prodati zemljama trećeg svijeta koje u tom otpadu vide potencijal, ali najčešće ga jednostavno gomilaju u vlastitim zemljama jer nemaju strukturu ni kapacitet da bi tolike količine otpada obradili.
Ova legislativa brendovima poručuje da proizvode manje pa će imati i manje otpada što je dobro jer je prekomjerna proizvodnja najveći problem u modnoj industriji i prvi koji se mora riješiti na putu prema održivosti. No, s obzirom na to da i dalje nije jasno što EU točno misli kad kaže “neprodana roba” i “uništavanje”, brendovima ostaje jako puno manevarskog prostora za izvlačenje. S druge strane, neki brendovi koriste neprodanu robu kako bi kreirali nove komade zbog čega je nekad moraju uništiti odnosno rastaviti kako bi je prenamijenili.
Veća odgovornost za brendove
Dobra je stvar što će zahvaljujući ovoj legislativi brendovi od sada morati prijavljivati koliko robe svake godine bacaju i zašto. EU se nada da će ih i time natjerati da proizvode i bacaju manje. To bi moglo potaknuti neke nove prakse u industriji kao što su prednarudžbe što bi brendovima omogućilo da proizvedu samo ono što će se doista i prodati jer su ljudi unaprijed naručili, da uvedu umjetnu inteligenciju za isprobavanje odjeće kako ne bi morali proizvoditi fizičku, a time će puno lakše eliminirati i povrat robe koja jednom kad je vraćena najčešće odmah ide na otpad unatoč tome što je netko možda, eto, naručio krivu veličinu, ali je komad i dalje u odličnom stanju.
Iako je pohvalno da se pokreću ovakve inicijative, problem koji ostaje je taj da Europa, a pritom mislim i na donositelje legislativa u tijelima EU i na potrošače, i dalje zatvara oči na ono što se događa u ostatku svijeta. Transparentnost čitavog lanca proizvodnje je nužna kako bi se napokon definiralo gdje su najveći problemi jer brendovi često ni sami nisu svjesni što se događa u tvornicama za šivanje, bojadisanje odjeće ili čak uzgoj pamuka (brendovi brze mode najveći su potrošači pamuka u svijetu) koje su angažirali u Bangladešu, Uzbekistanu ili Kini. Sve dok roba stiže na vrijeme, u dogovorenim količinama i po niskim cijenama, kotačić se vrti.