Milenijalka sam, naravno da gledam Netflix: Ali, sad sam ponovno otkrila ljubav prema televiziji

Kad sam bila dijete imala sam impresivnu kolekciju raznih kazeta i DVD-ova koje sam nemilosrdno gledala iz dan u dana. Bilo je tu raznih crtića, serija, filmova, ali i dokumentaraca – imali smo prepune ladice koje smo jedva uspijevali zatvoriti. No uz sve to, ipak su mi najdraži bili vikendi kada bismo se obiteljski uputili u obližnju videoteku – da, toliko sam stara – i birali najnovije naslove koje ćemo gledati u subotu i nedjelju navečer. Posebno sam sigurna da su to bili najdraži dani i mojoj mami koja nije htjela gledati svaki dan Barbie Princezu i Seosku djevojčicu, koliko god to bio sjajan film. Dio moje privatne kolekcije činili su i crtiće koje sam nasnimavala na kazete kad bi se emitirali.

Pokemoni i dan-danas imaju posebno mjesto u mom srcu zbog toga – kad sam naučila baratati videorekorderom sa svojih nepunih pet godina osjećala sam se kao najveći haker ikada. Bila je to nevjerojatna promjena u mom životu – mogla sam gledati omiljene crtiće i bez buđenja u ranu zoru da ih uhvatim na vrijeme. Posebno sam to zloupotrebljavala kad sam počela ići u školu pa dane više nisam mogla provoditi pred televizorom. Uskoro smo dobili i neke nove kanale. Teško je za povjerovati, ali da, nekada je izbor toga što smo mogli gledati bio vrlo skroman – imali smo samo tri televizijska kanala. Je li sada možda jasnije zašto smo željno iščekivali odlaske u videoteku? Slatke muke milenijskog odrastanja, rekli bi neki.

Skromno kućno kino

Ubrzo je uslijedilo i upoznavanje s kabelskom televizijom, a par godina nakon i sa streaming servisima. E to je bila revolucija. Napokon sam mogla birati ne samo što ću gledati, već i kad ću gledati. Odgovorno tvrdim da sam uz Netflix uspjela preživjeti faks – toliko smo seminara i ispita zajedno izbjegavali da ću se i Netflixu zahvaliti u diplomskom. Naučila sam uvijek u aplikaciji imati među preuzetim sadržajima nekoliko omiljenih epizoda Tračerice za krizne trenutke. Najveći doživljaj mi je bio kad sam nakon nekoliko godina života u studentskom domu uselila u stan i nabavila televizor. Televizor je zauzimao valjda jedan od tri kvadrata moje sobe i totalno se isplatilo žrtvovati prostor.

U pitanju je bio pametni televizor koji sam kontrolirala preko aplikacije na mobitelu i ništa se nije moglo ni približno usporediti s lijenim nedjeljnim popodnevima kad bih legla u krevet, upalila ga i uživala uz omiljene grickalice. Ležala bih u blaženom stanju u krevetu, okružena mrvicama čipsa i čokolade, ne brinući oko toga što me čeka generalka na kraju večeri. Bilo bi to nekakvo stanje transa. Sjećam se tako kad je izašla nova sezona serije You da se doslovno nisam maknula iz kreveta satima – epizode su išle jedna za drugom na Netflixu, a ja se nisam mogla odlijepiti od televizora. I onda sam nakon par sati shvatila da je dva ujutro i da bi možda bilo pametno ići spavati. Ali nisam se dala, morala sam doći do kraja sezone. Bio je to maraton za pamćenje.

To skromno kućno kino uskoro je postalo popularno, pa je moja soba postala omiljeno okupljalište cijelog društva. Našli bismo se kod mene, ja bih spekla smrznute kroasane i sate bismo provodili gledajući filmove i serije. Onda smo u nekom trenutku shvatili da sad kad imamo televizor, da možemo gledati i hrvatske reality showove koje smo inače gledali kad bismo išli doma za vikend. Grupno smo odlučili da ćemo uložiti koji euro više i počela sam plaćati A1 TV. I dalje sam mogla sve kontrolirati preko mobitela, a nedjelja navečer bila je rezervirana za tjednu dozu cringea. I bila sam zadovoljna. Televiziju sam palila rijetko, ali ciljano.

Povratak televiziji

I onda sam nedavno, životno izmorena od posla, došla doma, nisam znala što upaliti na Netflixu i jednostavno sam upalila televiziju. Krenula sam gledati neki od hrvatskih kanala, a onda sam shvatila da zapravo imam pristup cijelom nizu stranih u sklopu mog A1 TV paketa. Prvo mi je za oko zapeo Discovery Channel. Dokumentarci me uvijek uspiju uvući u priču, čak i kad je u pitanju tema koju inače ne bih pratila. Uvijek se zakačim i jednostavno moram pogledati do kraja. Slična je priča i sa sportom. S time pak imam love-hate relationship – donedavno mi nije bilo jasno zašto su ljudi toliko investirani u gledanje sportova, a onda sam otkrila kanale Eurosport 1 i Eurosport 2. Iskreno, najviše me ponijela euforije oko Zrinke Ljutić koja je nedavno osvojila drugo mjesto u slalomu. Podsjetilo me to na onu legendarnu vožnju Janice Kostelić bez štapa i da, sad sam ju ponovno pogledala. Iz nekog razloga se uvijek rasplačem kad gledam taj video i da, sad sam opet pustila suzu.

Mnogi bi i to okarakterizirali kao guilty pleasure, ali ono u čemu zaista potajno uživam je reality televizija. Dobro, možda i nije toliko potajno jer stalno sve ljude ažuriram s najnovijim informacijama. Tako su fraze iz najpoznatijeg takvog showa, naravno, mislim na Keeping up with the Kardashians, ušle u moj svakodnevni vokabular. Kad sam otkrila da na TLC-u mogu gledati i druge slične serije, osjećala sam se kao na sedmom nebu. Došlo je do toga da sada ne propuštam ni jednu epizodu showa YouTube zvijezde Dr. Pimple Popper. Moram priznati da me kao anglisticu uvijek nasmije činjenica da njezin nadimak prevodimo kao ‘Ubojica bubuljica’. Malo pretjerujem, ali i to sam pokupila iz realityja, realno.

Svašta sam pokupila, pa tako i nerealne snove o stanovima i kućama koje gledam na HGTV-u. Tamo pratim ljude koji uređuju svoje domove i nadam se da ću jednog dana i ja biti jedna od njih. Svakako već imam dovoljno znanja da bih se bez problema mogla upustiti u neki DIY projekt. Već sam i u podstanarstvu sama bojala zidove, a u budućnosti – tko zna što me još čeka.

Sadržaj nastao u suradnji s A1 Hrvatska.