Kostimografkinja Željka Franulović ispričala nam je sve o kostimima u željno iščekivanom nastavku filma Tko pjeva zlo ne misli

Prošlog utorka kasno poslijepodne došetala sam u Basaričekovu. Ova gornjogradska ulica spaja Demetrovu i Markov trg, a i danas je poznata po tome što na broju 11 skriva čuveno dvorište u kojem je stanovala obitelj Šafranekovih iz kultnog filma Kreše Golika, Tko pjeva zlo ne misli. Dok se probijam kroz sparinu već vidim kombije s rekvizitom i stare automobile s HEP-ovim logom iz šezdesetih. Ulica je ovih dana ponovno pretvorena u set, ovaj put televizijski jer snima se nastavak legendarnog filma u obliku serije od šest epizoda pod nazivom Dnevnik velikog Perice.

Ususret mi stiže taksi iz kojeg još mokre kose izlazi kostimografkinja Željka Franulović s kojom sam dogovorila susret. “Čitala sam scenarij za novi projekt i malo zaspala”, govori mi. Poznajem je još od djetinjstva, pomagala mi je oko priprema za prijemni ispit na TTF-u prije desetak godina, ali nikad je nisam vidjela na poslu i zbilja se veselim otkriti kako izgleda dan na setu, posebno ovakvom setu jer ovo je jedan od najvećih hrvatskih projekata ikad.

“Meni je ovo najveći projekt koji sam do sada radila”, govori mi Željka, “a nisam baš radila male projekte.” Prolazimo kroz ekipu scenskih rekvizitera i uputimo se prema jednoj maloj garderobi formiranoj upravo za snimanje na ovoj lokaciji. Penjemo se strmim stepenicama, a kad stižemo unutra vidim Anu Begić i Mirjanu Bohanec koja ponovno glumi Anu, majku Perice Šafraneka kojeg pak utjelovljuje Živko Anočić. S maskom su već skoro gotove i čekaju da im Željka odabere kostime u kojima će odglumiti scenu upravo u poznatom dvorištu na broju 11. Tu su i majstorice maske Ana Bulajić-Črček i Snježana Gorup, a okružuje ih tim mladih žena (“Imam divne cure u timu”, pohvalila se kasnije i Željka). I kako to na setu već biva, u prostoriju upada djevojka iz produkcije koja se brine za to što će tko objedovati kasnije tijekom snimanja, dolazi scenografkinja Željka Burić koju zanima može li joj njena imenjakinja pripremiti neku opravu koja će visiti na vješalici u stanu u kojem se snima ispod, a jedan od asistenata režije pjevuši Don’t Cry For Me Argentina dok otvara prozore sad već užarene garderobe. U svemu tome, napokon pronalazimo trenutak mira za razgovor o samoj kostimografiji.

MODA ŠEZDESETIH U PUNOM SVJETLU

“Vinko me zvao, dobila sam scenarij sa šest epizoda, naglasak je bio na tome da se napravi nastavak na kultni film Tko pjeva zlo ne misli. To mi je bio užasno težak zadatak jer je film sam po sebi, i vizualno, sasvim nešto nedokučivo”, entuzijastično mi priča Željka. “Kostimografski posao uvijek počne čim dobiješ taj scenarij. Kako si ti iz filmske obitelji onda znaš kako to krene. To su pretpripreme, čim ga dobiješ u ruke već počneš razmišljati i doista na kraju imaš taj vizualni pristup. Ja dok iščitavam već vidim slike, ili neki kolorit ili nešto što mi ustvari daje moju priču. To je samo početak. Taj vizual koji ja sebi zamislim bez glumaca, kada dođemo na razgovor s redateljem, scenografom i direktorom fotografije, tek onda dobiva svoj vizualni identitet, svatko od nas ga slaže djelić po djelić. To je sve timski rad, kako na nivou cijelog projekta među autorima, tako i na nivou sektora između mene i majstora maske s kojim sam usko povezana.”

U tom je traženju svatko dao dio sebe i došli su do vizualnog identiteta koji možda nije savršena preslika Zagreba iz 1964. kada je radnja smještena, ali je zato moda tog perioda potencirana do kraja. “Shvatili smo da ne bi bilo loše da napravimo jedan mali odmak pa da to bude malo više neki američki sistem. Sve su nam reference nekako vukle na Mad Men. To nije realnost i prvi put radim tu neku moderniju varijantu priče, ali smo se, naravno, držali toga da koristimo stvari koje su zaista bile prisutne 1964. godine. Borosane koje su proizvedene 1969. nećete vidjeti u seriji jer ih tada nije bilo. Htjeli smo da sve bude jako modno odnosno da potenciramo tu modu 1964. godine, ali ne nužno samog Zagreba. Imamo sve što je tada doista postojalo, ali možda tek kod rijetkih ljudi ili kod onih koji su mogli otputovati u London i slično. U principu, kostimografija je takva da se bazira na karakteru, a ako ga nemaš onda sve ostalo ide u zaborav.”

Kostimi su, objašnjava mi Željka, daleko od onoga što dizajneri kreiraju za pistu. “To nije modna revija. Coco Chanel je početkom 30-ih radila kostimografiju na filmovima Tonight or Never i Palmy Days. Bez obzira o kakvom modnom geniju govorimo, nije mogla staviti priču i lik ispred odjeće, što je osnova za rad jednog kostimografa.”

Uz to, ovaj projekt ima veliki budžet s puno sponzora, a među njima je i Varteks čiji su krojači odigrali važnu ulogu u cijeloj priči. “Sva odijela koja imam u seriji su nova odijela”, objašnjava Željka. “Samim time što sam dobila sponzorstvo morala sam ići na moderniji pristup. 1964. su se nosili vuneni materijali, štofovi, a ne obrađeni materijali kao danas. Tako da sam s modernom teksturom tkanina išla na retro izgled. Varteks nam je na kraju napravio i niz kolekcija koje sam ja dizajnirala, pronalazila, a oni su to šivali. Moja mama će možda reći da 1964. nije bilo takvih materijala u Zagrebu, ali mislim da će svima kostimi u ovoj seriji biti interesantni, pa i onima koji toliko ne prate kostime na filmu.”

ČUDNI SU PUTEVI KOSTIMOGRAFSKOG ISTRAŽIVANJA

Ono što me posebno zanimalo bilo je koliko je teško pronaći originalne komade iz šezdesetih. Od rekvizitera sam doznala da su s pronalaženjem pojedinih predmeta imali dosta problema jer je industrijska proizvodnja već bila itekako razvijena, predmeti u domovima postali su potrošni i trendovi su se jako brzo mijenjali i zaboravljali. S kostimima je, kaže Željka, priča vrlo slična. Ona je istraživanje bazirala na magazinima koje je skupljala na Hreliću i raznim drugim lokacijama, ali kaže da joj je puno pomogao i Pinterest. Filmove ipak izbjegava jer kaže da imaju potencijal odvući je u neku drugu likovnost umjesto da izgradi vlastitu. “Naravno, uvijek razmišljaš o nekim likovima iz tog vremena. Jackie Kennedy, Audrey Hepburn, pa stvaraš neke poveznice kao mi sada s likovima iz Mad Mana. Csilla glumi daktilografkinju u milicijskoj postaji u kojoj je utjelovljenje našla Joan Holloway Harris iz Mad Mena, Iva Babić nas podsjeća na Betty Draper. Naravno, ne skidamo ih doslovno, ali imaju sličnosti. To je divna igra, meni su te pripreme nešto najljepše.”

U potragu za kostimima krenula je od fundusa. “Kod nas je fundus, nažalost, jako slab. Jadran Film je u lošem stanju, ali za ovu sam ga seriju morala koristiti. Tamo sam našla primjerice jedan kostim koji je Milena Dravić nosila u našem kultnom filmu Rondo, imam tu haljinu. Postoji i jedna privatna posudiona Libu Zona, sve što možemo u principu tamo posuđujemo.” Obišla je i Hrelić, nešto second hand shopova iako joj je žao da u Zagrebu nema više pravih vintage trgovina u kojima zbilja možete naći originalne komade iz šezdesetih. Na pravi dragulj naišli su, kaže, na Britancu.

“Nedjeljom smo išli na Britanac kupovati nakit pa smo upoznali jednu bakicu koja nas je odvela doma i to je bio raj. Večernje haljine, nakit, cipele, sve tako uščuvano i to smo kupovali po 50 ili 70 kuna. Toga je užasno puno trebalo jer glavne likove treba popratiti i sa statistima kojih imamo jako puno.” Ali sve se na kraju složilo u savršenu cjelinu. “Kad smo došli na lokaciju, kad sam vidjela kako je napravljena scenografija i kako zaista izgledaju ti interijeri i eksterijeri tek onda to oživi i ustvari vidiš kako si glumcu dao drugu kožu. To i je bit kostimografije. Užasno je k tome bitno povezati kostimografiju s maskom. Autor maske je moj prvi suradnik, ako nema tog kontakta i ako se mi ne nađemo onda ni lik ne dobije željeni oblik koji smo tražili. Ovdje imam zaista dvije vrsne majstorice maske, Anu Bulajić-Črček i Snježanu Gorup i stvarno sve izgleda divno. Ima jako puno perika, a kao što sam se ja trebala pobrinuti za sve glumce i statiste tako i one moraju. Imamo jako puno plesnjaka, zagrebački festival, puno, puno mladih.”

DETALJI, DETALJI, DETALJI

Kada je sve to prikupljeno, Željka je, kaže, na Zagrebačkom Velesajmu morala iseliti rekvizitu iz jedne prostorije te je napunila četiri velike prostorije s kostimima. Pazilo se na svaki detalj jer ipak se radi o vremenu kojeg se naše mame i bake još dobro sjećaju i znaju što su nosile. “Bez obzira na to koliko je kod nas socijalizam vladao, žene su u Zagrebu 1964. imale rukavice, šešire, taškice koje su nosile obješene na savijenu ruku okrenutu prema gore, a ne da vise uz tijelo. Neki dan sam držala tu torbicu glumici i odjednom sam shvatila da se i ja držim drugačije.”

U seriji ima i jako puno uniformi raznih vrsta od poštara, časnih sestara, vojske do dimnjačara (“Ne bi vjerovala, dimnjačari i dan danas imaju isto odijelo”, kaže mi Željka), stoga je trebalo paziti na svaki detalj. “U svakom filmu ima taj segment koji se pripisuje kostimografiji, ali smatram da to nije uvijek moje područje. Svaki ozbiljan projekt mora imati savjetnika, zato ja uvijek imam savjetnike za vojsku jer ne mogu znati sve te detalje. Da ne znam odrednice baroka ili renesanse to bi već bio veliki minus, ali za vojsku trebam savjetnike koji mi onda kažu kakve tu idu oznake, opasači, uprtači… Produkcija će ti reći ‘ma, ne treba ti to’ ili će netko doći i reći ‘ja sam bio uhapšen i sjećam se da je milicajac nosio…’. Ja nisam nikad bila uhapšena, ali zato dovedem na set čovjeka koji je napisao knjigu o uniformama i znam da mu mogu vjerovati.”

I dok nam se razgovor pomalo bliži kraju čujemo Vinka Brešana kako moli za tišinu. “Jako je sladak cijeli projekt. Scenografija, kostimi i maska, svi smo se nekako složili i sve je oživjelo”, zaključuje Željka. Snimanje počinje, Ana Begić i Mirjana Bohanec spremne su u svojim kostimima i perikama, a ja se povlačim i s nestrpljenjem iščekujem početak jesenskog programa HRT-a u kojem će Dnevnik velikog Perice početi s prikazivanjem. Seriju inače za HRT snima produkcijska kuća Croatia film, producenti u ime Croatia filma su Biserka Mihalić i Željko Zima, dok je autor ideje, scenarist i kreativni producent serije “Dnevnik velikog Perice” Albino Uršić. Redatelj serije je Vinko Brešan, a izvršna producentica je Suzana Pandek.