Svaka četvrta žena u Hrvatskoj, kojoj je dijagnosticiran rak, boluje od raka dojke – njih gotovo tri tisuće. U pitanju je vodeći karcinom po broju slučajeva i smrtnosti među ženama, a pravovremeno otkrivanje i početak terapije može spasiti čak 90 posto oboljelih. Nedovoljna svijest o riziku i ključnim koracima prevencije stoje na putu pravovremenom otkrivanju bolesti, a dovoljna je samo jedna minuta da si spasimo život. Minuta za mene poziv je svim čitateljicama Super1 da osvijeste važnost redovitog samopregleda grudi i okolnog područja. Posjeti našu platformu, pročitaj inspirativne priče žena koje su preboljele rak dojke, doznaj gdje i kako potražiti potporu, educiraj se o simptomima i liječenju, riješi kviz znanja i potpiši povelju da ćeš se brinuti o svom zdravlju i redovito uzeti Minutu za mene.

---

“Kako da me bilo tko drugi pogleda kada ja samu sebe ne mogu pogledati?”, “Presvlačenje mi je izazivalo frustraciju, kako da se onda osjećam kao žena, kao netko tko je privlačan i tko je seksualno biće?”, “Sama pomisao da gelom za tuširanje moram prijeći preko dijela tijela kojeg više nema je zastrašujuća.” Ovako se osjećala većina žena koje su sudjelovale u istraživanju o seksualnoj kvaliteti života žena oboljelih od raka dojke, govori nam klinička psihologinja Lovorka Brajković.

Predmet njezina interesa je klinička psihologija, a posebice palijativna skrb te psihoonkologija kojom se intenzivno počela baviti 2006. godine dok je radila na KBC-u Zagreb Rebro, u okviru Ambulante za psihološku pomoć i podršku ženama oboljelima od karcinoma dojke. Dugi niz godina je u kliničkoj praksi i to je, kako kaže, nešto što je obilježava. Također, posljednjih šest godina na Fakultetu hrvatskih studija predaje kliničke kolegije u kojima je naglasak upravo na traumu, post traumatski stresni poremećaj, onkološke bolesti i palijativnu skrb.

Motiv za istraživanje

“Često su mi žene oboljele od karcinoma dojke govorile da imaju smetnje u intimnim odnosima koje nisu nužno vezane uz imanje seksualnih odnosa. Znale su mi reći da više nemaju potrebu biti bliske s partnerima ili da ih je strah komunicirati s partnerom o intimnijim temama. Znale su mi reći da njihova tijela više nisu ista kao prije bolesti, da imaju problem pogledati se u ogledalo, ali i da imaju dojam da ih ukućani drugačije gledaju zbog tog fizički promijenjenog izgleda. Budući da mi je jako puno žena otvaralo temu intimnih odnosa, prirodno mi se nametnula tema za istraživanje, osobito što sam shvatila da takvih istraživanja uopće nema”, priča pa nastavlja: “A nekako su nam svima puna usta holističkog pristupa, da gledamo cjelovitog čovjeka, sve njegove potrebe, a zapravo se sve svede na liječenje bazičnog organa, što je sasvim u redu. Problem je što priča ne završava na tome. Brojne žene su iz te bitke izašle kao pobjednice, ali se sjećaju da su imale rak to utječe na njihovu psihološku kvalitetu, seksualnu, intimnu kvalitetu života.”

Slon je u prostoriji

Naša sugovornica kaže da je psihoterapija u Hrvatskoj i dalje tabu tema. Ali i da ni s intimnošću situacija nije ništa bolja. “Iako nam se možda čini da se u našem društvu s lakoćom priča o seksu, u stvarnosti je situacija puno drugačija. Parovi zapravo jako loše komuniciraju o intimnom aspektu života. Prevladava neki stav da se u intimnosti neke stvari podrazumijevaju, a stvar je u tome da se ništa ne podrazumijeva. Često sukobi među partnerima nastaju upravo zato što nisu čuli jedno drugo i zato što oboje imaju problem pitati onoga drugoga u čemu je problem. Svi se prave da slon nije u prostoriji, a slon je itekako u prostoriji. Kad pak govorimo o ženama s onkološkim bolestima, problem je puno složeniji zato što im je narušena slika vlastitog tijela, što zbog gubitka kose ili zbog operacije koja nije završila rekonstrukcijom pa nedostaje dio dojke, cijela ili pak obje dojke. Tijekom onkološkog liječenja žene često prolaze radioterapiju i tijelo je na neki način oštećeno. Jednom kad liječenje završi, ostaju fizički tragovi na tijelu, ali ostaju i emocionalni ožiljci. Uvijek su tu negdje prisutna pitanja “Jesam li dovoljna dobra?”, “Jesam li dovoljno poželjna?”, “Jesam li dovoljno atraktivna?”. A da ne kažem da neke žene u cijeloj toj situaciji “prisilno” ulaze u menopauzu koja sama po sebi nose određene poteškoće, i to je dobitna kombinacija da stvari krenu po zlu”, pojašnjava psihologinja.

Uvid u realitet

U spomenutom istraživanju sudjelovalo je 300-tinjak žena u dobi od 37 do 64 godine dok su uzorkom dominirale žene u dobi od 45 i starije. Sve su bile vrlo otvorene prema temi. “Mnoge su mi dolazile s molbom da im se protumače njihovi rezultati. Bilo je to vrlo zanimljivo iskustvo, i moram reći da sam jako puno naučila. Zapravo, ja sam sve od svojih pacijenata naučila”, napominje psihologinja dodajući da je istraživanjem pokušala dobiti sliku kako dijagnoza i liječenje utječu na kvalitetu seksualnog života žena, kao i s kojim se poteškoćama suočavaju.

Rezultati su je šokirali. “Najčešće su žene prijavljivale manjak seksualne želje. Govorile su da ne osjećaju želju za seksualnim odnosima i da ne osjećaju uzbuđenje, a to je nešto što vuče sve ostale probleme u intimnim odnosima. Pritom pak dolazi do izbjegavanja intimnih odnosa, do boli pri odnosu, do dispareunije kao i do vaginizma te je u konačnici kvaliteta seksualnog života narušena. Ono što me šokiralo je to što je od tih 300-tinjak žena koliko ih je sudjelovalo u istraživanju, čak 98 posto kazalo da imaju smanjenu seksualnu želju i da uopće nemaju potrebu za intimnim odnosima. S tim da je istraživanje bilo koncipirano tako da se provodilo godinu dana nakon što je završeno liječenje. Dakle, postojao je taj neki vremenski prostor da se neke stvari poslože i sjednu na svoje mjesto. Zašto nisu? Zato što su to stvari koje su jako potisnute. Ono što nam je istraživanje pokazalo je da su žene koje su napravile mastektomiju i nakon nje rekonstrukciju dojki, imale značajno bolju seksualnu kvalitetu života nego one koje to nisu napravile”, otkriva.

Istraživanje je pokazalo da su starije žene imale značajno bolju kvalitetu seksualnog života, a tome je tako zato što su njihova očekivanja značajno drugačija od očekivanja mlađih žena. “Mladi inače očekuju da seksualni odnosi trebaju izgledati kao holivudski film, a realitet je zapravo nešto sasvim drugo. Mlađe žene su intimnost doživljavale kao imanje seksualnih odnosa dok su starije žene intimnost doživljavale kao cjelokupni paket – od dodira i pogleda do zajedničkih izlazaka i druženja. To je bilo nešto što je dalo veliku razliku među te dvije skupine.”

U raljama komunikacije

Ovo saznanje vratilo nas je na sami početak. Psihologinju smo upitali na čemu se temelji kvaliteta seksualnog života i koliko je seksualnost neodvojiva od našeg doživljaja sebe. “Kao što je prst neodvojiv od ruke, tako je pitanje seksualnosti neodvojivo od našeg doživljaja sebe. To je suština bića. No, opet, voljela bih da ljudi spoznaju da seksualnost nije isključivo imanje seksualnih odnosa, nego da je seksualnost cijeli paket i da su seksualni odnosi samo jedan aspekt cijele priče. Kad govorimo o seksualnoj kvaliteti života, onda je važno reći da se ona temelji na brizi o vlastitom seksualnom zdravlju. Ako govorimo o ženama, to su svakako redoviti odlasci na ginekološke preglede jer ako biologija nije zadovoljena, onda neće ni psihološko-socijalni dio biti zadovoljen. Također, kvaliteta seksualnog zdravlja počiva od toga da smo u miru sa samim sobom. Dakle, da mi je u redu da mi je nešto u redu i da mi je u redu da mi nešto nije u redu. Da mogu otvoreno reći da nešto hoću, ali i da mogu otvoreno reći da nešto neću. Da mi se nešto sviđa, ali i da mi se nešto ne sviđa. Ali i da otvoreno s partnerom mogu razgovarati o nekim stvarima koje me muče i o nekim stvarima koje me ne muče. Na primjer, ako postoje neka očekivanja da se neke stvari u intimnim donosima moraju događati jednom tjedno jedan partner ima pravo reći da mu je jedno tjedno previše ili premalo i da bi on ili ona da se to nešto događa rjeđe ili češće. K tome, ne mora svaki naš dodir nužno završiti seksom. Dodir može završiti samo na dodiru i da se pri tome osjećamo dobro”, pojašnjava dodajući da postoji taj neki pritisak koji su žene znale prijavljivati, a koji je proizašao iz ženske pretpostavke da to muškarci žele.

“Žene mi na terapiji često govore da misle da maženje nužno mora završiti seksom na što mi njihovi partneri često kažu da to uopće nije tako. I tu dolazimo do jednog velikog područja, a to je komunikacija. Dakle, seksualno zdravlje počiva na tome da sam u miru sa samim sobom, sa svojim potrebama, željama, stavovima i sustavima vrijednosti prema seksualnosti. Dakle, ako mi je nešto u redu, onda mi je to zaista u redu. A ako nešto neću, onda to zaista neću. I da to mogu komunicirati a da pritom druga strana shvati o čemu mi komuniciramo.”

No, kad se u sve to uplete život i suočimo se s teškom dijagnozom kao što je rak dojke, taj se cijeli sustav uruši. “Partnerski odnos se mijenja i partneri koji su se poznavali sada imaju priliku da se ponovno upoznaju. I tu veliku ulogu igra psihoterapija, za oba partnera. I dok se partneri često znaju pridružiti svojim partnericama na terapiji, istraživanju se, nažalost, nije pridružio nijedan partner. “To mi je sljedeća točka istraživanja u koje bi trebalo uključiti i drugu stranu, jer je zasigurno treba vidjeti. U praksi mi se često znalo događati da su me zamolili da žena izađe van zato što bi voljeli nešto sa mnom nasamo prodiskutirati. Obično bi me pitali “Kako da s njom razgovaram? Što da ju sad pitam? Kako da joj pristupim? Imam osjećaj da sve što pitam nije dovoljno dobro i bojim se da ću je povrijediti”. Poruka svim partnerima koji se tako osjećaju je – pitajte. Ovo pipkanje i hod po jajima zapravo donosi više štete nego koristi. Dakle, jednostavno – pitajte. Ako vam partnerica na to kaže “Ne možeš me to pitati”, onda znamo da nismo dovoljno dobro otvorili temu.

Kako opet upoznati sebe

Osim komunikacije, pa tako i partnerskog odnosa, urušava se i slika koju žene imaju o sebi. Samim time nestaje želja za intimnim odnosima, a to u konačnici narušava seksualnu kvalitetu života. Osobito ako dođe do gubitka dojke koje su simbol ženstvenosti. Tu se prirodno nametnulo pitanje – kako ponovno izgraditi pozitivnu sliku o sebi i ponovno otključati vrata koja vode u svijet intimnih odnosa?

“Različita su iskustva. Jedna je pacijentica, u vrijeme dok je čekala operaciju rekonstrukcije dojki, nosila grudnjak s umecima. Znala se poigravati s veličinom tih umetaka i šaliti se pitajući me “Da danas obučem trojku ili četvorku? Spremam se na jednu super večeru s mužem, imat ću veliki dekolte i ne znam koju veličinu da pokažem.” Ipak, većini žena teško padaju fizičke promjene koje su posljedice liječenja. Univerzalan savjet koji bi mogao funkcionirati za sve glasi ‘Ajmo razgovarati o tome. Ajmo pričati.’ Možda to neće promijeniti problem sad i odmah, možda ga neće promijeniti za tri mjeseca, ali će otvoriti uvid u problem. Skinut ćemo prašinu s problema, dogodit će se ono što se dogodi kao kad bura puhne i sve raščisti, kad je sve kristalno jasno. To je jedna stvar, a druga stvar je da svaka osoba, bez obzira na to radi li se o muškarcu ili ženi, treba shvatiti da je posve normalno da će imati neki problem. I ako je normalno da imamo neki problem, onda je normalno tražiti rješenje tog problema. Ako nam pukne cijev u stanu, sigurno ne gledamo kako voda šiklja iz cijevi nego tražimo način kako ćemo tu vodu zaustaviti. Isto bi trebalo napraviti i u ovoj situaciji. Odlazak psihologu, odnosno psihijatru, koji je educiran za rad s onkološkim pacijentima, trebao bi biti zlatni standard”, kaže.

Potrebno je, napominje, ponovno upoznati sebe i svoje potrebe. “Možda su se potrebe promijenile. Vrlo vjerojatno i jesu. A za to je, opet, potreban razgovor sa samim sobom. Potrebno je pitati se što mi treba, što mi se sviđa, kao i što mi se ne sviđa. Treba se upitati i što ja hoću i što ja neću, ali i što želim od druge strane. Baš kao i što ne želim od druge strane. I o tome je važno govoriti jer ako to držimo za sebe kako će druga strana znati što nam treba? Ne smijemo se igrati pretpostavki, a to je ono što često radimo. To su oni trenuci u kojima mislimo “Znaš ti jako dobro što ja mislim”. Stvari jednostavno ne funkcioniraju tako. Ajmo, kao što se dogovaramo što ćemo kuhati za ručak, govoriti o nekim drugim stvarima koje su nam isto tako u donosu važne. Komunikacija je iznimno važna. I otkrivanje sebe počinje razgovorom, i to sa samim sobom o tome što želiš i što ti je potrebno. Najvažnije je vratiti se u kontakt sa samim sobom, a ne bježati od sebe. I na kraju krajeva, važno je prihvatiti tijelo koje je drugačije. Svi vrlo lako prihvaćamo činjenicu da starimo i da tijelo u šezdesetima nije isto kao što je bilo u dvadesetima. To nam je prirodno, normalno i očekivano. Treba prihvatiti sebe i činjenicu da su se neke stvari promijenile. Ali to ne znači da ne možemo i dalje uživati u životu i u vlastitim potrebama, bez obzira na to što je došlo do promjene”, poručuje naša sugovornica za kraj.