Završeno je još jedno izdanje Festivala svjetske književnosti u organizaciji nakladničke kuće Fraktura, a imena koja su ondje okupili relevantna su u svjetskim razmjerima. Jedna od uzvanica bila je i Vanessa Montfort, španjolska hit autorica s kojom uspjeli razgovarati zadnjeg dana njezinog boravka u Zagrebu. Intervju smo dogovorili u atriju hotela u samom centru grada u kojem je odsjela, a dok sam se ja pripremala i vadila rokovnik, ona je promatrala prolaznike i otkrila mi je da je Zagreb već posjetila.

“Putovala sam s prijateljicama i plan je bio da nam Zagreb bude polazišna točka, a da onda dalje nastavimo turneju po obali. No, navečer smo odlučili izaći. Upoznali smo toliko zabavne ljude i tako se dobro provele da smo ozbiljno diskutirale o tome da na more ni ne odemo. Ali jesmo, i drago mi je da jesmo. Zemlja vam je predivna”, priča s osmijehom.

U njezinoj se obitelji imaginacija aktivno poticala

Na hrvatski su jezik prevedena dva njezina naslova. Žene koje kupuju cvijeće, mega hit o pet žena iz mondenog madridskog kvarta koje cvijeće kupuju u lokalnoj cvjećarni iz vrlo različitih razloga (u Španjolskoj je dosegao preko 30 izdanja, a pohvalila mi se da se on konstantno jednako dobro prodaje i u Hrvatskoj) te onaj noviji, Žena bez imena. Razgovor počinjemo ondje gdje je počela i njena priča kao spisateljice – u djetinjstvu. Na moje pitanje o tome kako je postala spisateljica, odgovara kako to nije postala, već je to, na neki način, oduvijek i bila. Prvu je knjigu, naime, ‘izdala’ kad je imala samo pet godina, a primjerke je prodavala rodbini.

“Iako sam rođena u obitelji poduzetnika, odvjetnika i znanstvenika, članovi obitelji oduvijek su poticali moju imaginaciju. Majka mi je od malena davala knjige i učila me kako graditi likove. Primjerice, sjele bismo na klupicu i promatrale ljude, a onda zajedno zamišljale čime se tko od njih bavi, zašto su danas ovdje, koga čekaju”, priča i dodaje kako joj je djed bio majstor pričanja horor priča, u čemu je također uživala. Osim toga, prisjeća se, kao malena djevojčica je imala čak i izmišljene prijatelje, no nitko od starijih članova obitelji nije joj pokušao raspršiti tu iluziju. Umjesto toga, pustili su je da se igra.

Priča koje se najviše bojala postala je ona s kojom je osvojila svjetsku publiku

Odrasla je gledajući majku i druge članove obitelji kako uživaju u čitanju, pa književnost nikad nije doživljavala kao nešto čega se treba pribojavati ili uopće kao akademsku kategoriju. Umjesto toga, naučila je da je čitanje savršena aktivnost za opuštanje u toplini doma. Kasnije je završila studij novinarstva i radila kao novinarka na televiziji, a kasnije i u marketingu. No, relativno je brzo shvatila da za nju ne postoji ništa osim pisanja. “Moj mi je urednik uvijek govorio da ne mogu raditi fikciju od stvarnih priča. Stalno mi se činilo da postoji neki drugi način na koji mogu prezentirati prilog, drugačije pristupiti stvarnosti. Jednostavno, sušto prenošenje informacije nije mi bilo najbitnije”, priča i smije se.

Danas je autorica sedam hvaljenih romana, a opus joj se dijeli na dvije faze; u prvoj su polovici u fokusu radnje bili muškarci različitih dobi iz različitih dijelova svijeta s kojima nije imala ništa zajedničko, a u drugoj, koja započinje knjigom Žene koje kupuju cvijeće, istražuje žene svojih godina. “I ta mi je druga faza bila iznimno zastrašujuća. Prvu sam fazu završila knjigom o Charlesu Dickensu u New Yorku, i sa suprugom sam otišla na odmor. Bili smo na brodu i preklinjala sam ga da mi ne dopusti da pišem, željela sam se pošteno odmoriti. Već drugog dana uhvatila sam se kako pišem po pozadini karata za koncert. Iz mene je, potpuno neočekivano, progovorio glas žene koji nije bio moj glas. Tako je nastala Marina, prva od pet žena koje kupuju cvijeće”, prisjeća se.

Bila je strašno nesigurna u to može li napisati knjigu o ženama, može li zagaziti u posve novo područje i ostati relevantna – ispostavilo se da i itekako može, a upravo se uz pomoć te knjige probila na međunarodno tržište. “Kad me pitaju zašto je baš ta knjiga toliko uspješna ili koji je recept za hit roman, nemam odgovor. Ako moram nagađati, rekla bih da se možda radi o tome smo u dubini duše svi vrlo slični, da imamo slične radosti i probleme. Knjiga nas tjera na pitanje što bi se sve moglo dogoditi ako ne stojimo mirno na mjestu i ne igramo na sigurno. Zato je, pretpostavljam, vole čitatelji od Južne Koreje do Italije. Osim toga, izašla je netom prije eksplozije #MeToo pokreta, pa ju je možda i on pomalo pogurao”, zaključuje.

O važnosti susreta s publikom i tome zašto ne piše samo za sebe

U knjizi Žena bez imena, pak, donosi priču o prvoj španjolskoj dramatičarki Maríji Lejárragi, koju je povijest zametnula, da bi se tek nedavno otkrilo kako je bila suautorica, a nerijetko i jedina autorica djela koja je potpisivao njezin suprug, jedan od najvećih španjolskih dramatičara. Netom prije našeg razgovora, ekskluzivno nam otkriva, u tisak je predala svoj najnoviji roman, Sisterhood of Bad Daughters, koji opisuje kao spoj Woody Allena, misterije i Žena koje kupuju cvijeće. Radnja se vrti oko četiri majke i četiri kćeri, sve međusobno povezane ubojstvom mladića koji im je šetao pse.

Na Festivalu književnosti došao ju je vidjeti zbilja velik broj posjetitelja, a red za potpisivanje knjiga gotovo da se nije smanjivao. Jedan joj je obožavatelj, kaže mi ponosno, rekao kako je Žene koje kupuju cvijeće najbolja knjiga koju je ikad pročitao i, što je još važnije, knjiga zbog koje se odlučio na pozitivnu promjenu u životu. Taj susret s publikom je negdje, dodaje, i poanta književnih festivala. “Imam osjećaj da većina pisaca voli reći kako preferira povlačenje u osamu, što manje doticaja s publikom. Ja nisam takva. Pišem upravo zbog ovakvih trenutaka, dijaloga, razmjene energije. Znam da bi bilo vrlo akademski od mene da kažem kako pišem samo zbog sebe. Ali to nije istina! Ako pišete samo zbog sebe, onda ne morate ništa ni objaviti. Za mene je književnost način komunikacije”, iskrena je.

U budućnosti se nada napisati još i mjuzikl

Piše i kazališne komade te drži radionice pisanja dramskih tekstova. Pričamo o tome koliko su mladi danas još uvijek zainteresirani za pisanje i čitanje, pa iako govori da interes za pisanje, barem kad je riječ o njezinim radionicama, nikad nije bio veći, napominje i kako je svjesna da se u Španjolskoj izdaje puno veći broj knjiga nego što to tržište objektivno traži. Kako nam se razgovor bliži kraju, pitamo je za preporuke knjiga, filmova i serija koje su joj se u posljednje vrijeme svidjele. Od knjiga izdvaja Autómatu, Adolfa Garcíe Ortege, prekrasno napisanu priču o paru koji na plažu pronađe neobičnog robota, a opisuje je kao spoj mistike, legende i magijskog realizma. Od filmova izdvaja Oppenheimera, a od serija Only Murders in the Building, koju je gledala na preporuku urednika nakon što im je poslala ideju za roman Sisterhood of Bad Daughters.

Na moje zadnje pitanje, vezano uz želje i planove, odgovora da joj jedina profesionalna želja to da nikad ne prestane pisati. Osim toga, nada se još i da će se jednog dana moći pohvaliti činjenicom da je napisala mjuzikl, čiji format oduvijek obožava.