Ona je jedina žena koja je Via Adriaticu prehodala tijekom zime. Upoznajte sjajnu Tatjanu Šavorić

S medicinskom sestrom i strastvenom planinarkom pričali smo o njezinom inspirativnom pothvatu o kojem je napisala knjigu Moja planina

Postoje dobre knjige u kojima uživate dok ih čitate, a onda postoje i zbilja dobre knjige o kojima razmišljate još dugo nakon što ste ih pročitali. Ona koja spada u red potonjih svakako je i Moja planina, Tatjane Šavorić koju je krajem prošle godine objavila kuća VBZ. S obzirom na to da Tatjana radi kao medicinska sestra, posao koji je uvijek izazovan, a pogotovo u vremenu pandemije, intervju smo dugo dogovarali. No, već i prije samog razgovora znali smo da se ono što Tatjana ima za ispričati itekako isplati čekati. Ona je, naime, zasad prva i jedina žena koja je rutu slavne Via Adriatice, morsko-planinarske dionice duž Hrvatske, prešla sama u zimskim uvjetima.

Planinariti je počela još u djetinjstvu, a neko je vrijeme provela i u HGSS-u

No, prije nego što čujemo sve o tom inspirativnom pothvatu, zamolili smo da je nam ispriča više o svom planinarskom backgroundu. “U planinama sam od djetinjstva. Uz svojeg oca upoznala sam veći dio planina u našoj bližoj okolici. Nakon nekoliko godina mladenačke pauze, u srednjim godinama vraćam se osnovama planinarenja i odlučujem se za kvalitetno planinarsko školovanje, kroz razne medije planina, isprobavanje stijena i planina iznad 44000 metara”, kaže. Doznajemo i da je nekoliko godina bila članica Hrvatske gorske službe spašavanja, pa planine tako jednostavno smatra svojim životom, mjestom kojem oduvijek pripada.

A za one koji nisu posve sigurni što Via Adriatica Trail jest, odnosno po čemu se izdvaja, evo i nekoliko osnovnih informacija. Riječ je o prvoj hrvatskoj dugometražnoj stazi, dužine 1100 kilometara, koja se proteže od Istre, Rta Kamenjak do Dubrovnika i Prevlake na krajnjem jugu. Staza cijelim putem prati hrvatske Dinaride, naše najviše vrhove i grebene i podijeljena je na 13 dionica koje spaja u cjelinu. Kako nam nadalje Tatjana otkriva, puna je zanimljivih detalja, ljepota prirode nacionalnih parkova, zaboravljenih sela i povijesti, a sve to uz nezaboravne poglede na more, zbog čega i nosi svoje ime. Stazom se, doznajemo, aktivno hoda kroz protekle četiri godine; doživjela je svoj veliki procvat, pa tako svake godine na desetke ljudi iz Hrvatske i cijelog svijeta hodaju njome u cijelosti ili po sekcijama.

“Prije mog hodanja u cijelosti, stazu sam po dionicama prošla sa svojom kćerkom, a onda sam se odlučila na to da je prehodam cijelu. Spletom okolnosti, na mojem poslu, u zimskom periodu nakon blagdana, nema puno kolega koji koriste godišnji odmor, pa je to bila jedinstvena prilika da se moje odsustvo od četrdesetak dana ne osjeti i ne poremeti planove nekom drugom”, priča Tatjana. Dodaje kako je sretna okolnost i to što i inače preferira planinarenje zimi. No, s druge strane, prehodavanje ovakve staze zimi je puno teže i opasnije nego u ostalim mjesecima; uključuje težu zimsku opremu, borbu s izazovnim vremenskim uvjetima i hladnoćom.

U pripreme za ovaj pothvat bila je uključena cijela njezina obitelj

Naravno, ovdje smo je morali pitati i koliko su onda opsežne bile njezine pripreme, koliko su trajale i kako su izgledale. Odgovor nas je, priznajemo, pomalo iznenadio. S obzirom na mali vremenski period od odluke do početka hodanja, odgovara nam, priprema je bila kratka, a uključivala je samo obnovu opreme.

“Fizički i psihički sam bila spremna za avanturu. Nekako, bila sam uvjerena da je cijeli moj prethodni suživot s planinama bila priprema za ovaj pothvat. Najviše vremena sam utrošila na čitanje i proučavanje, nepoznatih područja kojima sam trebala proći, proučavala sam povijesne činjenice, naseljena mjesta i njihovu infrastrukturu kao moguća mjesta za obnovu namirnica”, pojašnjava. Osim toga, priprema je uključivala i pripremu obitelji, koja joj je bila neizmjerna podrška; suprug i djeca potpuno su stali iza nje i pobrinuli se da kod kuće sve funkcionira kao i inače. “Nikad im neću moći dovoljno zahvaliti što su bili toliko požrtvovni i puni razumijevanja”, zaključuje.

Sam je put trajao 46 dana, a s obzirom na to da je bila spremna na zimu i sve moguće vremenske neprilike, u tom smislu, kaže, nije bilo iznenađenja. Dodaje da je sve skupa na momente bilo doista izazovno, a povremeno i zastrašujuće, no ne bi rekla, što bi mnogi vjerojatno očekivali, da je bilo naporno.

“Jednostavno, bila sam tamo gdje sam htjela biti u tom trenu i sve mi je pričinjalo veliko zadovoljstvo. Svaki dan je nudio nešto novo, nove poglede, nova iskustva. Sve to je vrlo brzo nadomještalo umor ili hladnoću”, prisjeća se. I danas kad daje savjete hodačima vezano uz Via Adriaticu uvijek napominje da je najveći faktor prolaska ove staze psihička sprema, odnosno, jaka glava. Da, tu su fizički izazovi koji su jako teški, ponekad se, naglašava, dogodi da u danu imaš nekoliko uspona od 100 do 1000 metara visine, i svako godišnje doba nosi nešto svoje. Baš zato, naglašava, ako nisi psihički spreman i snažan u želji da stazu prođeš, vrlo brzo ćeš odustati od hodanja i sići sa staze.

U 46 dana planinarenja imala je samo jednu kraću krizu

Na naše pitanje o potencijalnom problemu samoće na tako dugom i napornom putu, Tatjana odgovara da ga nije bilo. Štoviše, uživala je u svojoj samoći i kilometrima. No, to ne znači da nije iskusila i pokoju krizu. “U svih 46 dana imala sam samo jednu krizu, u bespućima Velebita, nakon više od 35 dana hodanja, kad me dubina snijega kojeg sam gazila toliko udarala da sam samo htjela ostati tamo gdje jesam. Međutim, dobra noć sna i promjena vizura okoliša, drugi dan je sve bilo lakše”, priča. Dolazimo i do teme pisanja same knjige, odnosno pitanja u kojem je trenutku odlučila da će svoj pohod tako ovjekovječiti. Kako nam je ispričala, oduvijek je pisala i bilježila svoje misli, pa je s odlukom o hodanju stazom, odmah je došla i želja da vodi dnevnik, i to onako kako su to činili stari planinari.

“Želja mi je bila da kasnije taj dnevnik postane svojevrsni vodič same staze. Ona nudi razne korisne savjete vezane uz naše planine i samo planinarenje, te istovremeno nudi uvid u psihološka previranja žene koja je sama u planini”, priča nam u dahu. Vjeruje, nadovezuje se, da knjiga može biti zanimljiva raznolikom ukusu čitača, a dosadašnje kritike to i potvrđuju. “Sretna sam što su one vrlo pozitivne. Sretna sam kad mi se ljudi javljaju na društvenim mrežama sa svojim doživljajem knjige. Sve su to prekrasne emocije koje su me uvjerile da sam učinila pravu stvar objavivši je”, zadovoljno zaključuje.

Svatko barem jednom u životu mora učiniti zastrašujući korak u nepoznato

Generalno, poručuje, smatra da svatko jednom u životu mora učiniti onaj jedan zastrašujući korak u nepoznato, to može biti bilo što, ne samo planinarenje 1100 kilometara.”Nekako su žene te, koje žrtvuju svoje ideje zbog milijun drugih razloga, obaveza, obitelji, poslova. Bio to iskorak u promjenu profesije, davno zapostavljeni hobi ili sport, nešto veliko i ludo, ili samo tebi veliko i ludo, trebalo bi zakoračiti u to i probati. Početi živjeti svoje snove”, poručuje.

A ako je u pitanju baš upoznavanje planina, dodaje, uvijek je pravo vrijeme. “Danas postoji nebrojeno mnogo planinarskih društava koje imaju škole, koje organiziraju izlete i omogućuju druženje s istomišljenicima. Svakako treba iskoristiti tu mogućnost i kroz sigurnost društva i iskusnijih upoznavati boravak u prirodi”, kaže.

Kako je naš razgovor došao do samog kraja, jedino je logično pitanje bilo ono oko njezinih budućih planinarskih planova kojih, u to smo sad već posve sigurni, ne nedostaje. “Uvijek imam planova. Ove godine sam trebala otići u SAD, na prehodavanje Pacific Crest Traila, međutim, pandemija me u tom smislu zakočila. Ostaju mi planine i staze u bližoj okolici, kojima se također veselim, jer su dom”, odgovara nam.