Pitaš me kakav život sam vodila u mladosti s naglaskom od navršenih 30 godina na dalje? Pa, mogu reći da sam živjela neki prosječan život djevojke u vezi koja je već u kasnim 20-ima razmišljala o osnutku obitelji sa svojim nevjenčanim suprugom s kojim sam od svoje 25 godine. Puno sam putovala i izlazila, ali u ničem nisam posebno pretjerivala. Ono što mogu izdvojiti kao svoj jedini porok bilo je aktivno pušenje od 16 godine i to sam nakon epizode moždanog udara ostavila. Nisam bila baš neki sportski tip i ne mogu se pohvaliti time, nije me zanimao timski sport, kao ni dvorane u koje bih uvijek koračala, ali i vrlo brzo odustajala. Kod mene nije bilo nikakvog sportskog drila i često se znam šaliti da sam prvu trenirku kupila tek kad je nastupila epidemija koronavirusa.

S 32 godine sam ostala trudna, sve je prošlo u redu, imala sam najnormalniji porod i rodila zdravo dijete. Doduše, u porodu sam iskrvarila i to se nakon nekih dva tjedna odrazilo na tešku anemiju, no ta epizoda je bila vrlo kratka. Kroz život sam imala dvije prometne nesreće, prva se dogodila s 25 godina u centru grada kada sam se vraćala s noćnog izlaska. Lik je vozio kroz crvena svjetla i bio je pijan, na svu sreću ja sam udarila njega jer da je on udario nas, vjerujem da bi nas prepolovio. To je bila prva prometna nesreća, a druga se dogodila tijekom trudnoće, na Škorpikovoj kada se opet pijani vozač frontalno sudario u mene i prijateljicu. Sjećam se, auto mu je bio pun mošta, grozno. Srećom, u obje prometne nitko nije stradao, a ja sam oba puta završila u bolnici na pretragama.

MUČNI POVRATAK IZ VELIKE BRITANIJE

2011. godine rodila sam sina Ivana i vodili smo miran obiteljski život, kako to obično bude s malom bebom. On je imao nepune 4 godine kada sam odlučila sama otputovati u Veliku Britaniju kod dugogodišnje prijateljice koju nisam jako dugo vidjela. Baš kad sam došla, njezin sin je imao nekakav želučani virus, a ja sklona da poberem sve oko sebe, skupila sam i njega. Večer prije povratka u Hrvatsku zajedno smo večerali, a noć koja je nastupila je za mene bila jedna od najtežih. Probudila sam se tijekom noći s tako snažnim porivom za povraćanje, nikad nešto slično u životu nisam osjetila. Cijelu noć sam se mučila izbaciti sadržaj, čak i putem do aerodroma. Ni sama ne znam kako sam preživjela taj put kući, ali jesam.

Kad sam se vratila, krenule su jake glavobolje. Boljela me desna strana glave i desni dio vrata, osjećaj je bio kao da te boli grlo s jedne strane. Svako malo sam se pitala kako me ono može boljeti samo s jedne strane, u ogledalu sam provjeravala je li crveno, nisam ništa vidjela. Zaključak je bio: tko ide doktoru zbog glavobolje? Ipak, sve sam je teže podnosila, sve mi je bilo lagano mutno, stalno je bila prisutna i tek bih je nakratko stopirala s analgeticima. Nisam mogla ništa, Ivano se htio igrati, a ja sam mu stalno ponavlja da je mama umorna. Baš neka velika smetenost od glavobolje, iako nije bila neka snažna indikativna bol koja bi me nagnala otići na hitnu. To bi valjda bio smrtni grijeh na Balkanu, trošiti vrijeme doktoru zbog glavobolje.

PAREZA FACIALIS I ODLAZAK NA HITNU

I tako je došao dan D, koji sam, kao i svaki drugi, provela na poslu. Krajem radnog vremena u ured je ušla moja tadašnja šefica i pitala me jesam li dobro. Rekla sam da jesam, ali da osjećam veliki umor i nakon toga sam čula da viče kolegici da nazove hitnu jer Manueli nije dobro. Sve moje cure su se skupile i gledale u mene, ja sam u tom trenutku imala parezu facialis. Odmah su skužile da nisam dobro i u roku nekoliko minuta stigla su kola hitne pomoći i odvela me. Tada smo urede imali u Velikoj Gorici pa se to sve tamo odvijalo. Završila sam na trijaži nakon čega su me odmah prebacili na neurologiju.

Dok smo stigli do nje, meni se već pareza smirila. Dan danas kažem da je taj dan bio dežuran moj anđeo čuvar. Netko me odozgo pogledao i spasio, jer se inače najveća oštećenja u ovakvim slučajevima događaju kad se na vrijeme ne uspostavi cirkulacija u žilama. Prebačena sam u Vinogradsku, gdje me primio jedan mladi liječnik koji je obavio pregled. Dodirnite nos, dodirnite uho i hodajte po ravnoj crti, to je otprilike bilo to. Rekla sam mu da sam imala parezu facialis i on je rekao da je to sve sigurno od stresa. I pustio me kući. Bez ultrazvuka karotida, bez ikakve dodatne pretrage, samo osnovni neurološki pregled. Ja sam skužila da mrvicu teže govorim, ali pareze više nije bilo i sve se činilo normalno. Drugi dan sam već bila na poslu i tu su moje cure poludjele i rekle da su dobro vidjele što mi se dogodilo te inzistirale da odem u bolnicu na temeljiti neurološki pregled.

SUOČAVANJE S DIJAGNOZOM

Došla sam u smjenu kod profesorice Bašić Kes koja me kompletno neurološki obradila. Od snimanja glave pa na dalje. Nakon nekoliko sati sjele smo skupa i rekla mi je: “Draga ti ovdje ostaješ na daljnjim pretragama, imala si moždani udar“. Dijagnoza je glasila disekcija karotide, laički nešto kao da se izlista unutarnja stijenka žile i začepi samu sebe. To se kod mene dogodilo, ali sam imala ludu sreću da su lokalne žile odmah preuzele cirkulaciju i da nije bilo zastoja, samim time i nikakvih većih oštećenja. Zato kažem, život me taj dan zaista pomazio. Žila se nikad nije oporavila, a dalje okolne obavljaju njezin posao. Tu sam se suočila s dijagnozom i slomila se. Stalno sam se pitala zbog čega se to sve dogodilo, pa zašto ja, imam samo 37 godina, dobro živim, ali sam svjesna da sam pušač. Dva tjedna u bolnici i jedan tjedan kod kuće, za mene su bili najgori period u životu. Nakon gomile preispitivanja, suza i pokušaja shvaćanja zašto ja, odlučila sam zatvoriti tu priču i vratiti se na posao.

ŽIVOT POSLIJE MOŽDANOG UDARA

Otada je prošlo 12 godina i ništa se u međuvremenu nije događalo. Trudim se živjeti neopterećeno, ali živim s time svaki dan. Puno analiziram sebe i svoje postupke, pokušavam na najbolji mogući način amortizirati stres i mislim da dobro balansiram. Nakon te epizode sam si posložila stvari u glavi i odlučila prestati pušiti. Moj nevjenčani suprug me stalno davio da ostavim cigarete, a ja sam samo odmahivala rukom i ponavljala da je to moj jedini porok. Pokušavala sam s knjigama, razmišljala o žvakaćim gumama ili flasterima, pa čak i o električnoj cigareti. Onda smo otišli na ljetni godišnji odmor i jedno jutro sam odlučila popušiti zadnje dvije iz kutije. Kako jednu ovisnost uglavnom mijenjamo s drugom, ja sam svoje cigarete zamijenila tenisicama i krenula aktivno hodati. Najveći izazov mi je bio piti kavu bez njih, ali kad sam to prebrodila, znala sam da mogu sve.

Puno sam čitala o tome što jesti, koja je hrana dobra za mozak, kako ojačati krvne žile i malo po malo počela mijenjati i prehranu. Nisam ja prije koristila kurkumu, đumbir ili zeleni čaj. Ali bila sam spremna prihvatiti promjene jer sam još jednom osvijestila da je život dragocjen i da želim biti tu uz svoje dijete. To su situacije u kojima čovjek sebičnost treba, ne staviti na zadnje mjesto već potpuno izbaciti iz rječnika. Nikad me više nije boljela glava, a ako slučajno poberem želučani virus, što i jesam, odrađujem to vrlo damski. Nema više mučenja i forsiranja da to izbacim iz sebe. Jako pazim, strah postoji i on će uvijek biti prisutan, ali se vodim time da sve radim dobro. Profesorica Huzjan kod koje sam prešla prije godina dana i koja mi je napravila sve moguće pretrage, od najobičnijih poput količine vitamina do zahtjevnijih genetskih, jako mi je velika podrška i uvijek mi kaže da sve radim dobro. Teški su mi dani kad trebam odlaziti na godišnje kontrole, to je recimo period koji baš ne volim. Ali ga uvijek vojnički odradim.

Ovdje nije potreban neki veliki zaključak, poanta je da nije sramota otići liječniku ako te boli glava i inzistirati na pretragama. Ako ću svojom pričom pomoći jednoj ženi koja dođe u neku sličnu situaciju, ja sam napravila puno. Kako vidiš i sama, i u ovoj kampanji za Dan crvenih haljina previše je mladih žena, ja osobno znam dvije koje su u trenutku svojih moždanih udara imale ispod 30 godina. Napast koja sve više ulazi u okvir mladih ljudi i mislim da je zastrašujuća. Definitivno mislim da o tome treba glasno pričati.

Zahvaljujemo Amadria Park Hotelu u Zagrebu na ustupljenom prostoru za fotografiranje priče.