“Sveta zemlja i Jeruzalem su religijsko i civilizacijsko ishodište. Mjesto na kojem su oprost, suživot i suosjećanje postali pakao, bijes, osveta i krvoproliće”, kaže Marinović. Prolijevanje krvi u Svetoj zemlji nije ništa novo, reći će. “Jeruzalem je ipak u svojoj povijesti 52 puta sravnjen sa zemljom”, dodaje.

Spremni za totalni rat

Opisujući Izrael, kaže kako se radi o visoko funkcionalnoj, modernoj i militantnoj državi, koja ne bi ni postojala da je imalo drugačija. “Njihova vojska je gotovo sigurno jedna od najspremnijih na svijetu, a to mogu zahvaliti dugotrajnom služenju vojnog roka, tehnologiji, opremi i naoružanju. Sve je to, nažalost, jedina mogućnost da njih devet milijuna preživi u okruženju njih 200 milijuna”, kaže Marinović.

“Arapski i perzijski svijet te sunite i šijite ujedinjuje jedino mržnja prema Židovima. Nekako sam uvjeren da je Izrael spreman ratovati sa svim svojim susjedima, te da bi se opet nosili sa tim izazovima, kako nas i povijest uči”, govori za Telegram.

“Kakav je Tel Aviv? To je hipsterski megapolis u kojem ‘željezna kupola’ omogućuje ručak u restoranu ili kupovinu u supermarketu između zvučnih sirena i tragova Hamasovih raketa koje eksplodiraju na nebu. A Jeruzalem? Židovi, muslimani i kršćani na jednom, svetom mjestu. Djeluje prividno mirno. Suživot? Pokušajte zamisliti nezamislivo”, tvrdi.

Suzavci i metci

Govoreći o Gazi, Marinović kaže kako se radi o iscrpljenom, isfrustriranom i izluđenom prostoru, a da se isto može reći i za druga palestinska područja Zapadne obale. “Kad sam zadnji put 2019. bio u Gazi vidio sam trenutak koji pokazuje sav jad tog mjesta. Nakon molitve ljudi se okupljaju na granici ili bolje rečeno ‘žici’, s namjerom da izraze nezadovoljstvo. A razloga za to je napretek”, kaže.

“Nakon propovjedi mladi najprije prkosno uzvikuju parole, da bi zatim bacali kamenje na oklopna vozila s ‘druge’ strane žice. Vojnici uzvraćaju suzavcem, pa gumenim mecima, a na kraju i pravim. Ne nužno tim redoslijedom. Tada je ubijen mladić s Downovim sindromom, a ranjene su i dvije djevojke”, priča Marinović.

Poluotvoreni zatvor

Sve te scene natjerale su ga da se zapita tko je u stanju pucati na bolesnu djecu i žene ili tko ih je spreman slati na prve linije. Odgovor na to pitanje čuči, kaže, s “druge strane žice”. “Tko puca na njih? Golobradi vojnici sa strahom u očima. One generacije koje su uspavljivane pričama o plinskim komorama, stočnim vagonima i radnim logorima. A tko ih šalje? Oni čiji su očevi strpani u zatvore, nerijetko bez ikakve optužnice, oni koji svaki dan proživljavaju brutalnost i agresiju. I to tako od prvog dana života”, objašnjava Marinović.

Ponavlja svoju tvrdnju kako je Gaza jedan od najvećih zooloških vrtova na svijetu, ali i područje s ogromnom količinom frustracije, straha i nepovjerenja. Pitamo ga može li se reći i da je Gaza trenutno neka vrsta poluotvorenog zatvora, on odgovara kako sasvim sigurno je.

Ekstremizam i mržnja

“Tko samo jednom prođe kroz ‘kavez’ žica i betonskih barijera, vojnih punktova, razbacane prtljage i sablasno tihih kolona koje vode u i iz Gaze, shvatit će da je svaki drugi opis ništa doli privid”, tvrdi. A iza žica i barijera vlada nezaposlenost, neizvjesnost, život bez slobode i represija. To je, kaže, svakodnevica u Gazi.

“U najboljem slučaju možeš raditi kao fizički radnik na poljima naranča u Izraelu, ili obrađivati mali vrt iza kuće. Imati magarca je već puno, kao i par kokošiju. Ako ribarima uništiš brodove, ogradiš more, ne treba biti posebno pametan kako bi shvatio da je izrada bombi i raketa jedina profitabilna djelatnost”, ističe.

U takvim okolnostima, kaže Marinović, nije niti čudo da dolazi do ekstremizma i stvaranja mržnje. “Upravo to je ono što se događa u Izraelu. Čista, oslobođena, opipljiva mržnja! Teroristički čin Hamasa i potpuna degradacija borbe za slobodu pokrenuli su lavinu bijesa, pa onda osvete, a ovo sada mi se čini kao iživljavanje. Ako na stranu stavimo navijačke dresove, jednostavno je neprihvatljiva kolektivna kazna. A upravo to Izrael sada radi.”

Strava u kibucima

Dodaje kako normalan um ne može prihvatiti činjenicu da vojska zbog jednog terorista vojska sravni sa zemljom pet stambenih blokova. Takvo nasilje, smatra, može stvoriti samo novo nasilje. “Iz prašine i ruševina tih uništenih stambenih blokova uplakana djeca će se vrlo brzo preobratiti u radikale, militante, ekstremiste ili teroriste”, govori.

Kada se zaputio pratiti krvavi sukob na Bliskom istoku, prvih dana vrzmao se po kibucima, dok su leševi još bili razasuti po cestama i dnevnim boravcima vlastitih kuća. “Bilo je strašno za vidjeti rupe od metaka na zidovima dok se na stolu nalazi pripremljen ručak, obiteljske portrete, krvavu odjeću, plastične vreće s tijelima, a kasnije i sprovode… Teško je pronaći pravu riječ za to što sam vidio.

Možda je najjednostavnije reći kako se radi o zlodjelima. Nije moguće prihvatiti činjenicu da su ‘borci za slobodu’ u stanju ulaziti u kuće i ubijati nevine ljude, sve to snimati i nad time likovati”, kaže Marinović. Vjeruje kako će palestinski narod skupo platiti, kako je opisuje, “ekskurziju Hamasa”.

‘Otišlo je predaleko’

Kada je 7. listopada počeo sukob Izraela i Hamasa, žitelji Bliskog istoka, govori Marinović, prvo su bili u šoku. Kaže kako nitko nije mogao vjerovati da će do toga doći, koliko god da je Izrael bio spreman na takve situacije.

“Nakon šoka, toliko ozbiljne prijetnje političara, s obje strane, samo su dovele do ove humanitarne katastrofe za milijune ljudi. A kraj se ne nazire. Dapače, samo je tako malo još potrebno da mrak rata zaogrne cijelu regiju”, tvrdi.

Iako ljudi tamo desetljećima žive u sjeni rata, Marinović kaže kako su stvari otišle malo predaleko. Od prve minute sve je mirisalo na konačni sukob u kojem će, po običaju, najveću žrtvu podnijeti oni koji su najmanje krivi, govori.

Gaza kao Mogadishu

“Svjedočimo ovih dana kako izraelska vojska ulazi u Gazu i dijeli je u ograničenim tenkovskim akcijama. Ali prava bitka i čišćenje u tako urbanom području, stvorenom za zamke, mine, auto bombe, bombaše samoubojice, upravo je ono što Hamas priželjkuje.

Izraelci to jako dobro znaju. Vrlo veliko i otvoreno pitanje je da li je politička situacija dovoljno stabilna za prihvat stotinjak mrtvih vojnika dnevno. Vlastitih. Izraelskih. Stoga bi Gaza mogla biti kao Mogadishu za Amerikance, ali Mogadishu na steroidima”, smatra Marinović.

Kaže kako je ovaj rat jedno vrzino kolo koje bi teško otpetljali i oni koji su ga zamrsili. Ponavlja kako Izrael i Hamas uzajamnom brutalnošću u razmjeni vatre i žrtava ne mogu stvoriti ništa drugo osim novih, još krvoločnijih generacija.

Pomicanje tektonskih ploča

Pitamo ga može li se u ovoj situaciji držati dvije istine – onu koja osuđuje pokolj Hamasa i onu koja osuđuje izraelski brutalan odgovor kao reakciju na Hamasova djela. “Najtragičnije je što se to može”, kaže.

“Niti jedan sukob, pa čak ni ovaj rusko-ukrajinski, koji je bio krešendo podijeljenih stavova i navijanja, nije ni sjena ovom izraelsko-palestinskom. Ako je ono bio potres, ovo je pomicanje tektonskih ploča. Strašna količina objava, tvrdnji, prijetnji, zagospodarila je socijalnim mrežama. Ali nije neobično da ljudi, uljuljani u vlastiti komfor, zauzimaju progresivne navijačke stavove. Znanje nikad besplatnije, a količina gluposti nikad skuplja”, priča Marinović.

‘Ovo nije osveta, već iživljavanje’

“Hamas je, da ne zaboravimo, pobjednik demokratskih izbora u Gazi, jer je zbrisao sve druge ‘konkurente’, nažalost i puno umjereniji Fatah. Čini se, osluškujući nedavnu povijest, da je Izrael u nekim, rijetkim trenucima bio i spreman na političke kompromise, ma što god oni značili. Ali sve opcije mirenja su izbrisane”, dodaje.

Na pitanje može li se reći da je situacija između Hamasa i Izraela rezultat bezobzirne izraelske politike i palestinskog radikalizma, odgovara potvrdno.

“Upravo u pitanju je odgovor. Kako sam i spomenuo, ovo više nije osveta, ni kazna, ovo je sada iživljavanje. Prije par dana dok sam pratio demonstracije u Jeninu, u jednom trenutku došao je izraelski vojni bager i uništio sva vozila na parkingu. Sve parkirane automobile sravnio je sa zemljom, a iskreno, sumnjam da kasko osiguranje pokriva ovakvu vrstu štete”, govori.

Foto-safariji po kibucima

Kada je prije četiri godine bio u Gazi, Marinović je ustvrdio da je izraelska press iskaznica i Hamasova dozvola dovoljan jamac da nitko ne dira novinare i ne izlaže ih pogibelji. Kakva je situacija danas, pitamo ga. “Kako sam rekao, Izrael je kao država vrlo funkcionalna, a i spremna. Dok su bili žrtve, vrata novinarima su bila potpuno otvorena, a sada kad postaju predator, tih sloboda je sve manje i manje. Gotovo svakodnevno PR služba izraelske vojske organizira foto-safarije po kibucima, i na taj način vlastitim žrtvama, pravdaju nasilje”, kaže.

“I sad je to postalo natjecanje, tko ima nevinije žrtve, kao motiv za ubijanje nevinih. Nije to nešto novo, propaganda i javno mnijenje nekad su bitniji od broja pušaka. Iako se čini da u ovom trenutku Izrael ne drži previše do mišljenja drugih? Zašto? Pa zato što im se može.

S tim da naglašavam, pričam o izvještavanju sa izraelske strane, gdje jesam. Biti u Gazi, danas, kao novinar nije moguće. Rizik i žrtva izvan su svakog opisa. A oni koji tamo sada jesu, ne zaslužuju ništa manje nego divljenje”, kaže Marinović.

Kada sumira sve dojmove, kaže kako mu je neshvatljivo da se u 21. stoljeću sve svelo na oko za oko, zub za zub, a osjeća i susramlje zbog političkih odluka, poput glasanja protiv humanitarnog primirja. “To je sve u najmanju ruku tragično”, zaključuje.