Intimni dnevnik odvjetnika Silvija Degena nakon iznimno teške operacije presađivanja jetre
Odvjetnik Silvije Degen u razgovoru za Telegram, govorio je o teškim trenucima koje je proživljavao čekajući mjesecima da se pronađe odgovarajući donor kako bi mu mogli presaditi jetru ali i o planovima za budućnost
Kad sam otvorio oči, shvatio sam da sam živ, da sam se, nakon operacije presađivanja jetre, probudio iz anestezije. Moram priznati da sam prije operativnog zahvata bio opsjednut anestezijom, jedino sam se nje bojao. Bio sam čak sedam puta prije toga uspavljivan zbog raznih operacija pa sam bio svjestan svih opasnosti. Stalno sam se pitao hoću li se probuditi i nakon osmog operativnog zahvata. Potom sam vidio da je noć. Po tomu sam znao da je operacija dugo trajala, jer je počela dok je bio dan. Kako nisam imao naočale, sve oko mene bilo mi je mutno. Ubrzo sam osjetio da mi iz tijela izlazi puno raznih cjevčica. Potom sam ugledao medicinske sestre koje su bile odjevene u zelene odore. A da je sa mnom sve u redu, uvjerio sam se kad sam ugledao prekrasan profil jedne crnokose žene. To me je beskrajno razveselilo, lice te žene bilo je melem na sve moje rane, ispričao je odvjetnik Silvije Degen u četvrtak, 9. ožujka u svojem domu, neposredno po izlasku iz bolnice.
Začuđujući opravak
Nekoliko dana ranije, nakon što je sedam mjeseci čekao da ga stave na listu čekanja za presađivanje jetre, a potom još tri mjeseca da dođe na vrh liste te da se pronađe odgovarajući donor, Degenu je u bolnici Merkur u Zagrebu, presađena jetra.
Premda je riječ o iznimno zahtjevnom i teškom operativnom zahvatu, Degen se začuđujuće brzo oporavio. Prije operacije bolest je učinila svoje: Degen je ostao bez nekadašnje životne snage, govorio je tiho, sporo, nije gestikulirao. Bio je to sasvim drukčiji Degen od onog prije bolesti: malo je bilo ostalo od onog vedrog, šarmantnog, veselog čovjeka prepunog energije. Da je danas to opet onaj stari Silvek, kako ga zovu prijatelji, uvjerili smo se već na početku razgovora. Nakon što smo ga upitali je li se bojao da bi mogao umrijeti na stolu, Degen je već imao spreman odgovor.
“Pa kako se ne bih bojao. Stalno sam razmišljao kako bi se socijalnom osiguranju više isplatilo da što prije umrem jer bi sprovod stajao mnogo manje od operacija. Presađivanje jetre stoji oko 250.000 kuna, dok te pokopaju za neusporedivo manje novca. No, ozbiljno govoreći, mučio me cijeli niz pitanja na koje nisam imao odgovor. Od kojeg ću, primjerice, donora dobiti jetru, hoće li biti dovoljno kvalitetna, hoće li je moj organizam, s obzirom na to da sam prevalio 70. godinu, uspjeti prihvatiti ili će je organizam odbaciti. Ipak, ponavljam, najviše me bilo strah anestezije. Znao sam što ona znači za čovjeka u mojoj životnoj dobi. Pitao sam se, također, hoće li moj ozbiljno načeti i iscrpljeni organizam izdržati tako tešku operaciju.”
“Telefonski poziv zatekao me u mojoj vikendici u Pušći koja je udaljena 30 kilometara od Zagreba. Kad je zazvonio telefon baš sam nosio drva za kamin. Čim sam ugledao broj bolnice, znao sam da je pronađena jetra koja mi je potrebna.”
Pomiren s mogućim ishodom
Prije operativnog zahvata Degen je o svojoj bolesti razgovarao bez uzbuđivanja i emocija: ostavljao je dojam da se pomirio čak i s mogućim fatalnim ishodom. No, ni u tim trenucima nije izgubio smisao za humor: nakon večera znao se zahvaljivati prijateljima što su se na lijep način došli oprostiti s njim. Sada, nakon operacije, Degen se ni ne trudi prikriti zadovoljstvo i sreću uspješnim ishodom transplantacije. Ponovno je pun života i planova, opet sipa viceve kao iz rukava…
Kada su ga iz bolnice Merkur u 16.30 sati nazvali i obavijestili da je pronađena jetra koja odgovara njegovu organizmu, Degen, kaže, u prvi trenutak nije osjetio strah, nego veliko olakšanje.
“Telefonski poziv zatekao me u mojoj vikendici u Pušći koja je udaljena 30 kilometara od Zagreba. Kad je zazvonio telefon baš sam nosio drva za kamin. Čim sam ugledao broj bolnice, znao sam da je pronađena jetra koja mi je potrebna. U tim trenucima bio sam iznenađujuće sabran i miran. Pomislio sam: ‘Hajmo Silvek to riješiti’. Brzo sam sjeo u automobil, ali onda sam, na svoje zaprepaštenje, shvatio da mi je benzin na rezervi, da ga imam jedva do Zagreba. Moram priznati da sam se i ja osjećao kao da sam na rezervi i tada sam jedino razmišljao hoću li stići do Zagreba. Odvezao sam se do stana u Branimirovoj ulici, supruga Nada već me čekala, ušao sam u njezin automobil pa smo se odvezli do bolnice. Od trenutka kada sam primio telefonski poziv pa do dolaska u bolnicu na operacijski stol, prošlo je jedva nešto više od dva sata”.
Čekajući na listi za presađivanje imao sam dosta vremena razmišljati o životu, o onomu što sam napravio, stalno sam radio nekakve životne bilance, razmišljao sam kako da budem pošten u pisanju oporuke…
Nije sve bilo baš idilično
Degen kaže da je u tim trenucima bio koncentriran isključivo na vožnju, kako nije razmišljao o operaciji, nego samo o tome da što sigurnije i prije dođe do bolnice. Kako je već ranije napravio sve potrebne preglede, čim je stigao, odmah su ga odveli u operacijsku salu.
“Sjećam se da sam prije operacije razgovarao s dežurnom liječnicom, da smo ponovno prošli svu nužnu proceduru, a kada smo završili s formalnostima, upitao sam je: ‘Kad nakon operacije dođem doma, mogu li se igrati s mojom mezimicom, jazavčarkom Nelom?’ Kad mi je liječnica odgovorila da ću moći, jer kućni psi ne prenose viruse, odmah mi se vratio smiješak na lice”.
Ipak, nije sve bilo baš idilično. Degen kaže da je čekajući da ga uspavaju, imao pravi košmar u glavi.
“Bila je to zbrka raznih emocija, straha, nade, želje, sve se to pomiješalo. Čekajući na listi za presađivanje imao sam dosta vremena razmišljati o životu, o onomu što sam napravio, stalno sam radio nekakve životne bilance, razmišljao sam kako da budem pošten u pisanju oporuke… No, najviše sam ipak bio opsjednut anestezijom, o tomu hoću li se probuditi. Kada sada razmišljam o tomu ipak mogu reći da je u tim trenucima prevladao osjećaj straha i neizvjesnosti”.
Razmišljanje o čovjeku koji mu je spasio život
Na pitanje zna li od koga je dobio jetru, je li razmišljao o čovjeku koji mu je spasio život, Degen je odgovorio:
“To je normalno ljudsko pitanje koje se nameće svakom čovjeku kojemu ugrade u tijelo organ drugog ljudskog bića. Za mene je bila najvažnija spoznaja da su se poštovali zakoni Svjetske zdravstvene organizacije koja strogo određuje da se jetra može uzeti samo od osobe koja je bila klinički mrtva. Nakon toga s drugim se pitanjima više ne opterećuješ.”
Degen je nakon operacije proveo dva dana u jedinici intenzivnog liječenja, a nakon toga prebačen je na odjel gdje je dijelio sobu s još dva pacijenta.
“Oporavak je tekao normalno, osjećao sam bolove, ali ne tako strašne. Očito su lijekovi protiv bolova učinili svoje. Moja dva cimera bila su mnogo mlađa od mene. Tada sam shvatio da sama bolnica kao takva nije teška, teški su samo bolesnici. Bolnicu uspoređujem s primjerom zatvora i njegovih zatvorenika. No, odnos medicinskog osoblja prema meni, ali i prema ostalim pacijentima, bio je cijelo vrijeme izvrstan, profesionalan i prije svega empatičan. Mogu samo zahvaliti liječničkom timu, a najviše voditeljici predpripreme operacije, osobi koja me stavila na listu čekanja, doc. dr.sc. Tatjani Filipec Kanižaj.”
Predavanja na Medicini
Zahvaljujući prijateljstvu s profesorom Asimom Kurjakom, Degen se kao odvjetnik gotovo 40 godina bavio pravom u medicini, razmatrao je pravne aspekte prava na prekid trudnoće, bavio se problemima malformiranog fetusa. Predavao je na Medicinskom fakultetu, pisao o abortusu i eutanaziji, bio je uključen u pravno-medicinske rasprave i dvojbe o operativnim zahvatima raznih vrsta. Razmatrao je i pravnu problematiku umjetne oplodnje i presađivanja jajnih stanica te transplantacije svih drugih organa. Koautor je knjige “Pravo na život, pravo na smrt” kao i niz drugih knjiga.
“Ušao sam duboko u pravno-medicinske probleme koji su posljedica naglog napretka medicinske dijagnostike nasuprot tradicionalnoj medicini i pravnim propisima. Kao dio tima profesora Asima Kurjaka aktivno sam sudjelovao u stručnim raspravama, pisao sam o eutanaziji i presađivanju u specijaliziranim časopisima diljem svijeta, ali mi nikada nije padalo na pamet da bih se jednog dana i ja mogao naći u situaciji da mi presade neki organ”.
Degen se prisjetio kako je pokušao utvrditi od čega mu je stradala jetra. Kako nije bila riječ o cirozi, prisjetio se kako je to vjerojatno posljedica žutice koju je prebolio dok je bio u vojsci i na radnim akcijama. No, bolesti je, uvjeren je Degen, uvelike pridonijelo i njegovo odvjetničko zanimanje.
Degen je shvatio da je u ozbiljnim zdravstvenim problemima prije nešto više od godinu dana. Tada mu je, iznenada, puknula žila u grlu zbog čega je završio na odjelu Zavoda za hematologiju KB Sveti Duh.
“Tada sam postao svjestan da je situacija s mojim zdravljem zapravo vrlo kritična. Liječnici su najprije mislili da su posrijedi kardiovaskularni problemi, no ubrzo se pokazalo da je riječ o ozbiljnom oboljenju jetre. Bio sam potpuno zatečen tom novom situacijom, no tješio sam se da će se moja jetra moći izliječiti uzimanjem lijekova, dijetom i terapijom. S obzirom na to da sam bio u 73. godini, transplantacija mi nije padala na pamet. Međutim, nakon što mi je u bolnici Merkur, u Centru za transplantaciju jetre, postavljena dijagnoza, uslijedila je obrada, a potom i preporuka liječnika: možemo vam spasiti život samo ako vam presadimo jetru. Dio liječničke obrade obavio sam u matičnoj bolnici dok su završnu evaluaciju obavili specijalisti transplantacijskog tima KB Merkura”.
U Merkuru se godišnje u prosjeku obavi više od 100 operacija presađivanja i po tome taj centar ima najveći broj operacija među svim zemljama članicama Eurotransplanta.
Pedeset godina stresa
Degen se prisjeća kako je pokušao utvrditi od čega mu je stradala jetra. Kako nije bila riječ o cirozi, prisjetio se kako je to vjerojatno posljedica žutice koju je prebolio dok je bio u vojsci i na radnim akcijama. No, bolesti je, uvjeren je Degen, uvelike pridonijelo i njegovo odvjetničko zanimanje. Karijera duga gotovo pedeset godina u advokaturi, stresovi, uzrujavanja, stalna suzdržavanja, ostavila je traga na Degenovu organizmu.
Silvije Degen kaže kako ga je tješilo što se našao u rukama vrhunskih specijalista. Primarijus Branislav Kocman, zajedno s dr. sc. Leonardom Patrljem i dr. sc. Stipislavom Jadrijevićem, obavio je u bolnici Merkur od 1989. više od 1000 presađivanja jetre, bubrega i gušterače te su već stekli golemo iskustvo. Bolnica Merkur je zahvaljujući svom transplantacijskom timu postala daleko najuspješnija medicinska institucija u Hrvatskoj. U Merkuru se godišnje u prosjeku obavi više od 100 operacija presađivanja i po tome taj centar ima najveći broj operacija među svim zemljama članicama Eurotransplanta. Zbog toga liste čekanja na presađivanja u Merkuru nisu preduge.
U prosjeku nekoliko pacijenata čeka presađivanje gušterače, oko pedesetak na presađivanje bubrega, dok na presađivanje jetre čeka oko šezdesetak bolesnika. Degen kaže kako je poslije čuo da je sama operacija presađivanja trajala oko tri sata, a cijeli postupak od uspavljivanja do buđenja, više od pet sati. Inače, liječničke ekipe koje presađuju organe podijeljene su u dvije skupine. U prvoj su tri kirurga, dva anesteziologa, tri sestre instrumentarke te dva tehničara koji se nalazi u operacijskoj sali, dok je isto toliko medicinskog osoblja angažirano izvan dvorane, a, među njima su, internist, anesteziolog…
Tko je Silvije Degen?
Silvije Degen jedan je od najpoznatijih hrvatskih odvjetnika. Branio je mnogo poznatih ljudi, generala, liječnika, nogometaša, biznismena, tajkuna. Jednako tako Degen je poznat kao odvjetnik koji je zastupao skromne ljude, nesretnike, gubitnike, prevarante, međunarodne kriminalce… Među ostalim, Degen je branio Alfonsa Vučera, nekada poznatog nogometnog golmana i skladatelja zabavne glazbe, koji je bio optužen za ubojstvo supruge. Zastupao je okrutnog ubojicu Srđana Mlađana, obavljao je pravne poslove u Dinamu, pomogao je nogometašima pri sklapanju ugovora sa stranim klubovima, primjerice, Rori, Čopu, Zambati, Ramljaku, Štefu Deveriću, Fikretu Mujkiću, golmanu Šaroviću, napadaču Hajduka Slaviši Žungulu.
Iz zatvora u Beču izvukao je tadašnjeg predsjednika nogometnog saveza Jugoslavije Slavka Šajbera. Svojedobno je zastupao modnog kreatora Rikarda Gumzeja kojega je Žuži Jelinek optužila da je kopira i imitira, branio je Zoološki vrt u Zagrebu jer je medvjed jednom djetetu, kojeg su roditelji stavili na ogradu, odgrizao nogu.
Među brojnim slučajevima, Degen posebno ističe obranu generala Marina Špegelja, profesora Asima Kurjaka te humanitarke i bivše ravnateljice Caritasa Jelene Brajše koju su tužili za pronevjeru.
Zastupao je strojovođe koji su upravljali vlakovima koji su se sudarili s autobusima na željezničkim prijelazima u Pojatnom i Remetincu gdje je bilo mnogo mrtvih, a branio je i prvooptuženog, direktora kontrole leta u Zagrebu, zbog sudara dva zrakoplova iznad Vrbovca. Bio je odvjetnik studentima na političkim procesima 1971., branio je grupu u kojoj je bio i Đuro Perica, koja je bila optužena da je postavila eksplozivnu napravu pred Zagrebačkom bankom u blizini dvorane Lisinski, prije dolaska Tita u Zagreb.
U Sarajevu je pred Vojnim sudom branio Splićanina koji je bio u skupini demonstranata koji su se pred zgradom Banovine 1991. godine sukobili s pripadnicima JNA, pri čemu je poginuo jedan vojnik Makedonac.
U Ljubljani je zastupao jednog od okrivljenih u velikom procesu kada se sudilo Janezu Janši za veleizdaju. U Kragujevcu je bio odvjetnik književniku Momi Kaporu, u Crnoj Gori je, zajedno s odvjetnicima iz cijele zemlje, zastupao osumnjičene koji su vlak prepun bakra, umjesto u Beč, odvezli u Beograd. U Skoplju je branio dvojicu sinova jednog poznatog muslimanskog hodže, bio je odvjetnik direktora Agrokomerca Fikreta Abdića Babe te Barbare Bešanić, direktorice Vartilena iz Varaždina. Među brojnim slučajevima, Degen posebno ističe obranu generala Marina Špegelja, profesora Asima Kurjaka te humanitarke i bivše ravnateljice Caritasa Jelene Brajše koju su tužili za pronevjeru. Bio je u braniteljskom timu ratnog zločinca Andrije Artukovića, zastupao je zloglasnog Željka Ražnatovića Arkana dok je još bio maloljetnik.
Krećem, dakle, u novi život. Tu priliku, dakako, ne smijem prokockati. Jasno je da ću zbog toga promijeniti dosadašnji način života, moram iskoristiti jedinstvenu priliku koja mi je pružena.
Nada se da će moći nastaviti raditi starim tempom
Degen sada s nestrpljenjem očekuje da se što prije vrati u svoju odvjetničku kancelariju. Nada se da će uskoro moći nastaviti raditi starim tempom. Na pitanje hoće li mu biti dovoljno još 30 do 40 godina, koliko se sada može živjeti s presađenom jetrom, Degen je u šali odgovorio:
“Valjda će mi to vrijeme biti dovoljno da obavim sve što još trebam napraviti u životu. Zahvaljujući napretku medicine, ali i našim sjajnim liječnicima, dobio sam pravo na drugu priliku, izborio sam se za dostojanstvenu treću dob. Krećem, dakle, u novi život. Tu priliku, dakako, ne smijem prokockati. Jasno je da ću zbog toga promijeniti dosadašnji način života, moram iskoristiti jedinstvenu priliku koja mi je pružena. Naravno, do kraja života morat ću uzimati lijekove protiv odbacivanja organa, ali bez obzira na to, sretan sam na svakoj minuti svog novog života. Te ću trenutke sreće podijeliti s najvažnijim osobama svog života, suprugom Nadom i kćeri Silvijom. One su moje drugo ja, njima sam zahvalan što sam se u posljednji trenutak uspio izvući iz zaista kritične životne situacije”.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama od 12. ožujka 2016.