“Tek sam se probudila, vozili smo se satima, sad ću pospremiti kuhinju”, opravdavala se Zrinka koju su sjajni rezultati lansirali u sam vrh svjetskog skijanja. Za mnoge su ti vrhunski rezultati bili iznenađenje, no za one koji bolje poznaju trenerski rad Amira Ljutića i sportski razvoj njegove kćeri oni su samo logičan nastavak njenih uspjeha iz dječje i juniorske dobi.

‘Svaki dan bi prevalili 10 kilometara’

Bila je svjetska juniorska prvakinja u slalomu, a svoje vršnjakinje pobjeđivala i s desetak sekundi prednosti. Ti fenomenalni uspjesi zapravo ne čude jer je Amir Ljutić, 55, već od najranijeg djetinjstva Zrinku pripremao za vrhunske sportske rezultate.

“Kad je Zrinka navršila tri godine, a njen brat Tvrtko pet, iz Sloboštine gdje smo stanovali, išli smo u vrtić na Trnju naizmjence svaki dan biciklom ili rolama. Nakon vrtića obvezno smo odlazili na Jarun na terene Mladosti te se predvečer vraćali kući. Svakodnevno smo u prosjeku znali prevaliti oko 10 kilometara”, pedantno je izračunao tata Ljutić. Ispričao je kako ih je pratio na biciklu za koji je bila prikačena mala prikolica u kojoj su sjedili Dora i Hrvoje, dvoje najmlađe djece obitelji Ljutić.

Potpuno zatečen upitao sam kako su tako mala djeca izdržavali tolike napore. “Bez problema”, odgovorio je Ljutić. “Uživali su i odmah prihvatili na takav način života”.

Svake godine išli su na skijanje

Dok Zrinka i Tvrtko te njihova mlađa sestra i brat nisu krenuli u školu, Amir ih je svake godine od polovine prosinca do polovice travnja vodio na austrijsko skijalište u Innerkremsu. To je, priča, razvilo kod djece ljubav prema zimskim sportovima. I, što je tati Ljutiću bilo posebno važno, svi su postali vrsni skijaši.

“Zrinka je već s 4 godine prvi puta stala na skije. Poticao sam djecu da što više skijaju jer to znači boravak u prirodi, na čistom zraku”. Intenzitet treninga nije se promijenilo ni kad su djeca krenula u školu. Ljutić je organizirao da zimski dio godine idu u školu u Austriji, a drugi dio u proljeće i jesen u Zagrebu.

Amir Ljutić imao je jako dobar posao u Njemačkoj gdje je radio kao diplomirani inženjer brodostrojarstva. No, dao je otkaz jer prijavio na natječaj za inženjera u Brodarskom institutu u Zagrebu. Kako ga nisu primili, odlučio se na radikalan životni zaokret. Tijekom zime počeo je raditi u Austriji kao učitelj i trener skijanja, a od polovice svibnja, nakon je završila skijaška sezona, na moru je bio instruktor windsurfinga, odnosno jedrenja na dasci.

Zime su provodili u Austriji

Novcem koji je tako zarađivao financirao je boravak svoje djece na moru i u planinama. Za to vrijeme supruga Martina radila je u Zagrebu kao prevoditeljica i sudski tumač engleskog i njemačkog. “Supruga praktički nikada nije bila na godišnjem odmoru tijekom ljeta, već ga je koristila zimi kako bi bila s nama u Innerkremsu. Dolazila je vikendom, donosila hranu, kuhala, pomagala”.

Najlakše je bilo, priča Ljutić, četiri godine dok su u Innerkremsu živjeli u hrvatskom skijaškom kampu. “Tu su djeca pohađala školu, imali smo kuhare i tete koje su ih pazile. Kad se taj kamp raspustio, ponovno sam ostao sam s četvero djece. Bilo je, dakako, naporno, ali s druge strane bila je to privilegija jer sam bio s njima 365 dana u godini, 24 sata dnevno, što si drugi ne mogu priuštiti”, pohvalio se Ljutić.

‘Imala sam uz sebe braću i sestru’

Priča kako iznad Innerkremsa gdje su trenirali nije bilo dućana, pa su nosili hranu za tjedan dana unaprijed. “Redovito sam kuhao za nas pet, preko vikenda pomagala je supruga, a u ispomoć dolazili su naizmjence bake Đurđica i Ivka te djedovi Mladen i Ferid. Oni su nas doslovce spašavali. Za vikend su dolazili i prijatelji s punim prtljažnicima hrane. Kasnije kad su vidjeli koliko su djeca talentirana te kako radimo, pomagali su nam i materijalno na čemu smo i beskonačno zahvalni”.

Kad sam upitao jesu li djeci nedostajali prijatelji iz škole i društvo, u razgovor se uključila i Zrinka koja je i dalje marljivo uređivala kuhinju. “Društvo mi nikada nije nedostajalo jer sam imala uz sebe braću i sestru. Vremenom sam se naučila na takav život, pa za drugi ni ne znam. Dok su druga djeca odlazila na rođendane, meni je bilo normalno ići na treninge. Na sreću tip sam koji nikada nije težio zabavi i takvom životu”.

‘Naslijedila sam tatine gene’

U Austriji djeca su se još bavila skijaškim trčanjem, snowboardingom te klizanjem. “Kupio sam pumpu, vadio vodu iz obližnjeg potoka te zalijevao livadu. Tako je nastalo naše klizalište”, objašnjava Ljutić te dodaje: “Kad su djeca otišla spavati i nakon što sam im pripremio skije za drugi dan, po dva sata noću, nerijetko i poslije ponoći, radio sam klizalište”. “To je bilo jako zabavno”, dodala je Zrinka. “Napravili smo golove te igrali hokej”.

Zrinka se do sada samo dva puta ozbiljnije povrijedila i to oba puta baš na snowboardu. “Naslijedila sam dedine i tatine gene, snažna sam i izdržljiva. Jednom sam slomila podlakticu, ali sam se brzo oporavila. Drugi put je bilo malo ozbiljnije jer sam preletjela strminu na skakaonici te pala na ravninu”.

Tata Ljutić dodaje kako to i nije bilo baš bezazleno. “Zrinka se prepala jer je pad bio težak, pa ju je helikopter prevezao u bolnicu na preglede”. No Zrinka objašnjava kako ipak nije bilo ništa ozbiljno “jer joj je samo napukla fibula. Već nakon tri tjedna vratila sam se u pogon, i od tada se puno više čuvam i pazim”, dodala je Zrinka.

Trenirali i nogomet, judo i plivanje…

Kako im skijanje i surfanje ne bi dosadilo, dva puta tjedno trenirali su gimnastiku, dva puta plivanje, dva puta judo i još su se zabavljali igrajući nogomet. Zrinka ima zeleni pojas i bila je prvakinja Hrvatske u judu. Na more su odlazili nakon završetka škole, sredine svibnja te ostajali do početka rujna. “Tri mjeseca živjeli smo u šatorima na plaži, a djeca su cijelo vrijeme vježbala plivanje, veslanje i jedrenje na dasci.”

Njen brat Tvrtko Ljutić natjecao se na europskom Pro Touru u jedrenju na dasci te je postao prvak Europe u kategoriji do 15 godina, dok je Zrinka u svojoj kategoriji bila treća. “Ona je je danas u jedrenju na dasci, u freestyleu, sigurno među 10 najboljih na svijetu”, ponosno priča Ljutić.

Priznaje da se ponekad i sam pita kako je sve te napore fizički izdržao budući da je sve morao raditi sam, pogotovo dok su djeca bila mala. Pa priča kako jedne sezone 100 dana nije spavao više od četiri, maksimalno pet sati dnevno.

Bez problema pobjeđivala vršnjakinje

Prisjeća se kako su za Zrinku, kad je navršila četiri godine, svi govorili da je čudo od djeteta te da će sigurno biti svjetska prvakinja. “Kad je imala sedam godina, nastupila je na Kupu Hrvatske i starije curice pobijedila je s prednošću od 10 sekundi. Mislim da nikada u nas u dječjoj konkurenciji nije izgubila niti jednu utrku”.

U to se u razgovor ponovno uključila Zrinka s primjedbom kako ipak sve nije bilo tako idealno, da je ipak jednu utrku slabije odvozila jer se nije dobro osjećala. Podsjetila je također da je jednom u međunarodnoj konkurenciji u Italiji na natjecanju Topolino izletjela sa staze.

Kad je prerasla konkurenciju u Hrvatskoj pa nije imalo smisla više pobjeđivati s 5 ili 10 sekundi razlike, Zrinka je počela voziti Ski Club Innerkrems. “Nakon prve trke na koruškom kupu organizator je tražio da im pokažem dokumente koji pokazuju koje je godine rođena. Jer, kazali su, nije moguće da je čak 3,5 sekunde brža ne samo od svojih vršnjakinja nego i od starijih dječaka od kojih su neki kasnije vozili i za austrijsku skijašku reprezentaciju”, priča Amir Ljutić.

Obitelj jako pazi na prehranu

Nakon što je Zrinka napokon besprijekorno očistila kuhinju, pripremila je doručak. “Obožavam palačinke, radim ih od zdravih vrsta brašna, a pripremila sam i jedno jaje. Nema nikakvih dodataka, samo još jedem namaz od kikirikija. Svu hranu pripremamo na maslinovom ulju, a već godinama nisam okusila ništa slatko”.

Armin Ljutić objašnjava da u njihovoj kući nema šećera, kako jako paze na paze na hranu, da imaju svoje mesare kod kojih nabavljaju najbolje meso i ljude koji im dostavljaju svježu ribu. “To si prije nismo mogli priuštiti, ali sada se bez toga ne može. U vrhunskom sportu nema napredovanja ako se na pazi na prehranu. Hrana je bitna za što brži oporavak organizma”.

Ističe kako je najvažnije odrediti volumen treninga za Zrinku. “Ne smije se pretrenirati i mora se točno odrediti koliko joj je odmora potrebno. S obzirom na to da sam sa Zrinkom cijeli život jako dobro znam koliko joj organizam može podnijeti napora i koliko joj je odmora potrebno”.

‘Zrinka ima golemu snagu i izdržljivost’

Zrinkina je prednost u tomu, priča Ljutić, što je akumulirala u sebi golemu snagu i izdržljivost, pa se može koji dan više odmarati od drugih konkurentica jer se vrlo brzo oporavi. Ističe da stalno proučava stručnu literaturu, traži po Internetu najnovija dostignuća u metodama treninga, ali nikada ne gleda kako drugi treniraju. “To je zamka, jer onda počnete kopirati, što nije dobro. Iz mora informacija izvlačim samo ono što je najbolje za Zrinku. Mi radimo jednostavno, ali na drugačiji način od drugih”.

Ako bismo, objašnjava Ljutić, kopirali primjerice Petru Vlhovu ili Mikaelu Shiffrin, koje su najbolje na svijetu, i nakon dvije godine zaostajali bi za njima. “Moramo raditi tako da ih stignemo i da budemo bolji od njih, a treninge i odmore prilagođavamo Zrinkinim fizičkim osobinama. Ne možete kopirati pripreme nekoga tko je pet centimetara viši ili niži od nje, jer je njihov antropometrijski odnos potpuno različit u odnosu na Zrinku”.

‘Po tehnici je ravna Mikaeli Shiffrin’

Tata Ljutić napominje kako Zrinka na treninzima i natjecanjima ide punom snagom, ne štedi se i kod nje je potrošnja energije zbog toga veća. “Na sreću brzo se oporavlja. Ipak balansiranje oko broja i intenziteta treninga i odmora, teška je matematika i križaljka”, priznaje. Tvrdi da je Zrinka odličan tehničar i da po tomu ne zaostaje za najboljima na svijetu. “Nije neskromno reći da je po tehnici ravna Mikaeli Shiffrin, s tim da još može napredovati, posebno u snazi i izdržljivosti. No, to se ne može postići preko noći, treba još sezona ili dvije da dostigne vrhunac”.

Svi skijaši na treninge i natjecanja, napominje Ljutić, dolaze s istim košmarom u glavi, nema onih ravnodušnih. “Za to je potrebna mentalna snaga, a nju se stječe jedino ako je sportaš vrhunski tehnički i fizički pripremljen. Tada se tijekom vožnje mogu ispraviti pogreške, a nakon neuspjeha vratiti na drugu utrku bez opterećenja i trauma. Zrinka je na četiri utrke slaloma unatoč ispadanja, odlično vozila, bila je na vrhunskom nivou, i zato se nakon tih neuspjeha odmah popela u Slovačkoj na postolje”.

Fenomen očeva trenera

Ne tako davno bili smo svjedoci fenomenalnih rezultata skijaša Janice i Ivice Kostelića, izvanrednih postignuća plivača Mirne i Dinka Jukića te velikih uspjeha tenisačice Ive Majoli. Za njihova postignuća najzaslužniji su bili njihovi očevi Ante Kostelić Gips, Stanko Majoli i Željko Jukić. Zajedničko im je bilo da su se svi oni odrekli svojih privatnih života te se posvetili treniranju djece. Radili u iznimno teškim, ponekad i nemogućim uvjetima.

Bili su samouki treneri, bez ikakve potpore saveza i klubova pa su morali sami financirati pripreme i odlaske na natjecanja. Ali bili su fanatično odani cilju da im djeca postanu vrhunski svjetski sportaši i u tomu su uspjeli. Zahvaljujući nadljudskim naporima Ante Kostelića, ali i njegovom golemom stručnom znanju, Ivica i Janica postizali su fantastične rezultate te osvajali brojne medalje na Olimpijskim igrama i svjetskim prvenstvima.

Željko Jukić morao je s obitelji dva puta seliti: prvo je kao izbjeglica na početku rata bio prisiljen pobjeći iz Vukovara u Zagreb, a onda je 1999. morao preseliti s djecom u Beč jer u Zagrebu nije bilo slobodnih termina za treninge. Tako su Mirna i Dinko Jukić morali uzeti austrijsko državljanstvo kako bi dobili pravo na potrebne uvjete za treniranje. Nakon toga osvojili su za Austriju desetke medalja na svjetskim i europskim plivačkim prvenstvima.

Sporiji put do uspjeha

Stanko Majoli vježbao je svoju Ivu od najmanjih nogu, a sve probleme riješio je kad ju je, zahvaljujući uspjesima koje je postigla u dječjoj konkurenciji, uspio ugurati u tenisku akademiju slavnog trenera Bollettierija na Floridi. Tamo je imala organiziranu svu logistiku i treninge pa je tijekom karijere Iva osvojila Grand Slam turnir u Roland Garrosu te devet WTA turnira. Već sa 16 godina igrala je na najvećim svjetskim seniorskim turnirima.

Amir Ljutić oblikovao je karijeru Zrinke i njene braće i sestre po vrlo sličnom modelu. Premda je, kaže, pomalo umoran od stalnog uspoređivanja s Kostelićima, ipak je to nemoguće izbjeći. S tim da je Amiru Ljutiću bilo još teže jer se morao sam brinuti za četvero male djece.

Postoji ipak jedna ključna razlika između Amira Ljutića te Stanka Majolija, Željka Jukića i Ante Kostelića. Premda su Ljutići počeli trenirati ranije od ostalih, Amir se odlučio za sporiji put do uspjeha. Tako je Zrinka “tek” s 19 godina počela postizavati vrhunske rezultate, dok je, primjerice, Iva Majoli već sa 16 godina bila afirmirana igračica.

Zrinka napreduje korak po korak

Ljutić ističe kako Zrinka napreduju korak po korak, da ne žure i ne preskaču stepenice. “Moj je princip da svaki trening bude sve kvalitetniji jer se jedino tako može napredovati. Zrinku postupno razvijamo tehnički i taktički te psihofizički. Ne želim ju preopteretiti ili previše tražiti jer to često dovodi do povreda i zasićenja. Zato sam ju nerijetko kočio te preskakao neka natjecanja i treninge. Rezultate ćemo možda napraviti nešto kasnije, ali ćemo ih ostvariti”, optimistički najavljuje Ljutić. I još jedna razlika između Amira Ljutića i drugih očeva: izrazito je samozatajan, rijetko istupa javno, potpuno je u drugom planu i u sjeni svoje djece.

Ni u jednom trenutku, kaže, nije mu žao što je svoj život podredio djeci, što je sebe gurnuo u drugi plan, što je istodobno bio vozač, trener, kuhar, mama i tata, serviser…”Iako obožavam skijanje tek sam ove godine nakon 15 godina prvi puta skijao za svoju dušu i zadovoljstvo. Do sada sam sve vrijeme radio s djecom. Isto je i sa surfanjem, nikada nisam stigao jedriti za svoje zadovoljstvo. Većina drugih roditelja željela bi da im djeca nešto postignu, ali ne žele se odreći komfora i vlastitog užitka, a bez toga nema uspjeha”.

Talent ne jamči uspjeh

Na pitanje koliko je važan talent Ljutić odgovara: “Da se ne zavaravamo talent je bitan, bez toga ne ide, to je preduvjet bez kojeg se ne može. Ali to još ne jamči uspjeh. Ante Kostelić Gips odlično zaključio da je vrlo bitan jedan drugi talent, a to je talent za rad. Da je sportaš marljiv, spreman na maksimalna odricanja, napore i žrtve”.

Nakon što je Zrinka počela postizati sve bolje rezultate Ljutići su se susreli s novim fenomenom, psihičkim pritiskom. “Toga prije nije bilo, sada je međutim tih pritisaka sve više”, priznaje. A na pitanje ima li zbog toga sada više trenutaka slabosti, umjesto tate odgovorila je Zrinka. “Ima, ima”.

Za razliku od Zrinke, njen otac Amir rezolutno tvrdi: “Nikada nisam sumnjao u ono što radimo niti sam imao krize. Kod sportaša su međutim trenuci slabosti i kriza neizbježni, dobro je što se pri tomu mogu isplakati, tako se lakše ispušu. Što prije priznate slabosti, lakše ćete se izvući iz krize. Na sreću Zrinka se jako dobro nosi s tim stvarima”. Ljutić priča kako o tomu ima puno vlastitog iskustva jer je u mladosti intenzivno trenirao nogomet, a igrao je i u Dinamu.

Ne zapostavlja ostalu djecu

Iako mora biti stalno uz Zrinku, nisu zapostavljena ni ostala djeca. Najstariji sin Tvrtko vozi FIS utrke i kroz njih se priprema za alpsku kombinaciju na Svjetskom prvenstvu. Dora je bila na Europskim zimskim igrama mladih u Tarvisiju gdje je nastupila u sve tri discipline. Ona skija sa Ski klubom Alpitour iz Škofje Loke, a Hrvoje je član Ski kluba Žuti mačak.

Svi oni nastavljaju se obrazovati kao i Zrinka, u dopisnim školama. Budući da nikada ne planira ništa dugoročno, Ljutić kaže kako je njihov plan da u slalom uđu u prvu skupinu od sedam najboljih. Sada je u drugoj skupini od 7 do 15 mjesta.

‘Da smo imali novca, možda ne bismo uspjeli’

I pri tomu na zanimljiv način analizira Zrinkin put do uspjeha. “Mi smo naš način rada od prvog trenutka prilagodili našim materijalnim mogućnostima, koje nisu bile velike. Da smo imali više novaca možda ne bi uspjeli jer bi počeli razmišljati kako bi bilo ljepše da živimo kod kuće u toplom, a ne da se vučemo po brdima. Da smo imali sve, možda bi nam indirektno odmoglo, možda bi se tada sve razvodnilo. Slažem se da najčešće uspiju oni sportaši koji nisu okruženi izobiljem i visokim standardom”.

No posljednje tri godine sve se promijenilo jer je Skijaški savez Hrvatske preuzeo obvezu pokrivati sve troškove treninga i natjecanja tako da imaju za super kvalitetne uvjete. “Sada je puno lakše, imamo servisera koji brine oko opreme i pakiranja, uvijek je korak ispred nas, čim završi trening od odlazi na sljedeće odredište. Preciznije rečeno, puno je lakše za Zrinku, jer tata Ljutić i dalje vozi kombi po nekoliko stotina kilometara danju i noću, nekad i po desetak sati”.

Velika uloga Vedrana Pavleka

Ljutić posebno ističe ulogu direktora Hrvatskog skijaškog saveza Vedrana Pavleka koji je već godinama, zahvaljujući iznimnim menadžerskim sposobnostima, osigurava skijašima vrhunske uvjete rada. Tako, primjerice, iako su Zrinkina reprezentativna kolegica Leona Popović i ona jako dobre prijateljice, svaka trenira sama, ima svoj tim, trenera, servisera i kombi.

Kad smo napuštali stan Ljutićevih na stepenicama sreli smo Zrinku koja se vraćala s vrećicama u rukama. Prisjetili smo se kako je tata Ljutić u jednom trenutku kazao Zrinki da će morati napraviti nešto za pojesti prije popodnevnog treninga na Sljemenu. Pa je Zrinka otišla u kupovinu kako bi napravila ručak za njih dvoje, što za nju, kaže, nije nikakav problem jer je, uz skijanje, naučila i kuhati.