Ovo je priča o obnovi koju HDZ ne želi da vidite: 'Kuću nam je gradio Uskokov optuženik. Godinu dana nije napravljeno ništa osim temelja'
U trećem nastavku serijala posjetili smo Hrvatsku Kostajnicu i okolna sela. Ljudi za obnovu nakon potresa imaju samo jednu riječ - "nula"
U povodu treće obljetnice petrinjskog potresa Telegram u serijalu "Kronike iz Banije" donosi priče ljudi iz Gline, Hrvatske Kostajnice, Petrinje i Siska koji još uvijek čekaju na obnovu svojih domova.
“Grozno to zvuči, ali Banija je idealno mjesto za umiranje”, govori mi kulturnjak, ekološki aktivist i dokumentarist Daniel Pavlić dok se vozimo po brdu Čukur iznad Hrvatske Kostajnice. S tog omanjeg prirodnog masiva pogled puca na spomenuti bajkoviti banijski gradić koji se skrasio podno njega, s jedne strane okovan prosinačkom maglom koja je skrivala dio njegove vizure, a s druge moćnom i sivom rijekom Unom.
Bijela srednjovjekovna utvrda Starog grada s dva tornja na samoj granici Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom, preciznije s Republikom Srpskom, ističe se u zadivljujućem krajoliku. Odumiranje u ovom pograničnom gradu stalna je konstanta, reći će Daniel, igrajući se s dugačkom bradom sfrkanom u pletenicu.
Ovaj kroničar kostajničkih društvenih i političkih zbivanja iz prve ruke priča o obnovi njegovog kraja nakon potresa. Kuće koje su pretrpjele ozbiljnu štetu nalaze se u široj okolici. Hrvatska Kostajnica, kaže, nije toliko stradala. Pucali su dimnjaci, a podrhtavanje je dotuklo kuće uništene u Domovinskom ratu, koje su godinama stajale devastirane na pojedinim lokacijama.
‘Face lifting’ Hrvatske Kostajnice
“Tko je prodefilirao gradom prije 2020. i nakon nje, teško da bi primijetio neku značajniju razliku. Prvo što vidiš kad prođeš ulicama su rupe od gelera na baroknoj arhitekturi i ostatke rata. Ovo bi trebao biti ulaz u Europsku uniju, no mi smo zapravo njen rub”, priča. “Moram još reći, obnavljaju se fasade, polaže se novi asfalt, ‘peglaju’ se ceste, ali to je sve tek face lifting”, dodaje.
Prema podacima Ministarstva graditeljstva, u postupku obnove na području Hrvatske Kostajnice su 22 kuće i zgrade, tvrde i da je obnovljeno 170 privatnih kuća. Na terenu smo spoznali i da postoji određen broj ljudi koji su stradali u potresu i kojima kuće još nisu dovršene, pa u njih ne mogu useliti.
Trenutno žive pod pauzom, slikovito opisuje Daniel. “Dio građana je u neizvjesnosti. Puno im je obećano i kroz medije i politiku, a ništa nije ispunjeno. Moja supruga je psiholog i kad god bih išao na teren rekla bi mi ‘pomozi, ali nemoj ništa obećavati, tako ćeš samo nekome dati lažnu nadu od koje će ta osoba živjeti”, tvrdi.
Propali pokretači privrede
U gradu obitava 600 živih duša, koje za ozbiljniju kupovinu ili liječničku skrb moraju potezati do četrdesetak kilometara udaljenog Siska. Demografske brojke i dalje su u padu, industrija koja je u prijeratnom razdoblju obećavala, nakon devedesetih je kompletno uništena.
Tekstilna tvornica Pounje, Grafičko poduzeće “Nina Marković”, tvornica dječje obuće “Una” nekada su bile motor ovdašnje privrede, a sada su samo poluprazni kompleksi čiji betonski skeleti evociraju neka bolja vremena. Danas osim državnih i javnih službi, par malih obrta te kafića i frizera drugog posla praktički niti nema.
“Moja mama radila je u Pounju. Tvrtka je u međuvremenu propala. U njoj su čak bili zaposleni Nepalci. Nakon što je novi gazda umro, sretnem ih u parku i pitaju me treba li tko radnika, kažu nemaju kud”, priča Danijel, pokazujući nam svoj kraj.
‘Ocjena za obnovu – nula’
Na brdu Čukur posjetili smo gospodina Dragana Janića koji je u potresu izgubio kuću. Sivi asfalt na uskoj cesti koja vodi prema njemu mijenja boju u prljavo smeđu. Prekriven je ogromnom količinom blata koju je iza sebe ostavila teška mehanizacija.
Nakon kratke vožnje po kaljuži zaustavljamo se pred Draganovom novom kućom koju je gradila država. Naš sugovornik izlazi iz ciglene višekatnice preko puta, njegov smrknut pogled promijenio se čim je ugledao Daniela. Srdačno se pozdravlja s nama. “Lijepo vam ovo izvana izgleda. Je l’ uskoro selite?”, upitamo ga. Dragan pak s nervozom širi ruke i kima glavom lijevo-desno.
“Da mi nije ove čičine stare kuće, ne znam gdje bih bio. Ocjena za obnovu? Čista nula”, govori rezignirano. Njegov novi dom sagrađen je prošle godine, provedena je struja i voda, ali još uvijek nije dovršen. “Spustili su mi kuću za 40 centimetara u tlo, moraju to srediti, iskopati drenažnu cijev i ispumpati ovu vodu oko nje”, objašnjava i pokazuje, kako to naziva, “privatno jezero” oko temelja.
Uskokov optuženik u obnovi
U istoj su situaciji još neki susjedi, tvrdi. Pitamo ga gdje je zapelo, a on kaže da to treba pitati ministra Branka Bačića i poduzetnika Krešu Peteka, Uskokovog optuženika i prvookrivljenog u aferi Janaf. Njegova tvrtka Mipek d.o.o. gradila je Draganovu kuću. Petekov Mipek izabran je na natječaju Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje te se u poslu obnove kuća na Baniji javlja kao podizvođač.
No, firma završava u blokadi i time je dovela u problem čitavu obnovu. “Propali su, kad god sam ih zvao da ih pitam što će biti s kućom nisu mi se javljali. Jedini put kad mi se gazda Mipeka javio bilo je kada nas je trebao posjetiti ministar. Rekao mi je ‘nahvali firmu’, a ja si mislim što vas imam hvaliti.
Sada je dovršetak gradnje preuzela neka tvrtka iz Šibenika, ali ni od nje vam nema ništa. Došli su mi u dvorište, poslikali objekt i to je bilo to”, kaže Dragan. Kada je Bačić preuzeo resor graditeljstva smatrao je da će obnova ići puno brže. No, kada se uhvatio u koštac s papirologijom i počeo obilaziti institucije, shvatio je da ima previše problema na terenu.
‘Pomislio sam da me trese tlak’
“Kod mene je na kući radila i tvrtka iz Petrinje, bili su podizvođači, to ti je bila borba s njima. Počeli su muljati sa željezom, nisu bili u stanju par mjeseci temeljnu ploču napraviti, čovjek iz nadzora u jednom trenu je prestao dolaziti. Izabrao sam da mi država napravi montažnu kuću od 55 kvadrata jer sam mislio da ću se brže skučiti, ali sam se očito prevario. Ljudima u Bosanskoj Kostajnici su kuće već obnovljene, a mi čekamo”, tvrdi.
Prisjeća se i silovitog potresa koji je pogodio Baniju. Podrhtavanje ga je, kaže, uhvatilo dok je bio u kupaonici. “Prvo sam mislio da me trese tlak, osjetio sam da nisam baš dobar. Kad je krenulo drmati ostao sam zaleđen”, priča, rukom pokazujući na drvene stepenice iz srušene kuće koje je sačuvao za uspomenu. “Sve se ljulja, a ja se moram spustiti niz njih. Čujem kako crijep tutnji kao da ga kipaju iz 100 šlepera, samo sam gledao kako da pobjegnem”, govori.
Kada je izašao van vidio je da njegov traktor poskakuje i da se rotira susjedna kuća. “Jedan susjed viče prema meni, pita ‘jesu li dimnjaci čitavi’, a ja mu rekoh ‘ma jebali te dimnjaci, bitno da smo spasili živu glavu'”, prepričava Dragan pa zavapi: “Ne daj Bože više ikome”. Pozdravljamo se s njim, gacamo po blatu do auta pa se vozimo do Hrvatske Kostajnice.
Vučica spasila opljačkanog starca
Ne ulazimo u grad, već skrećemo na raskrižju, spuštamo se cestom uz Unu i idemo prema mjestu Kuljani. Predivnu prirodnu scenografiju isprepletenu gustim zelenim šumama i rijekom tu i tamo razbijaju policijske figure u tamno plavim odijelima nalakćene na specijalno vozilo Polaris. Dalekozorom motre područje, traže ilegalne migrante.
Putem susrećemo policijske marice i tek poneko vozilo. Kažem Danielu da ćemo prije naići na kakvu životinju, nego na čovjeka. “Možda na vuka”, veli on sa šeretskim smiješkom pa ispriča jednu priču na rubu magičnog realizma. Stvarna je, uvjerava. “Tu na ovom području dvojica tipa došla su opljačkat nekog starčića. Pretukli su ga, uzeli mu novac i vezali ga. Znaš tko ga je spasio? Vučica! Našla ga je kako leži vezanih ruku na podu, pregrizla je konop i oslobodila ga. On je nju čitavo vrijeme hranio”, govori.
“Da sam neki optimist rekao bih da je to suživot s prirodom, a da sam pesimist rekao bih da je to život s opasnošću. No kao realist mogu zaključiti da je na Baniji sve moguće. Pa kad mogu ljudi biti zaboravljeni, sela mrtva, zašto ne bi i životinje bile heroji, pa čak i one najdivljije i najopasnije”, dodaje pa pokaže rukom da skrenemo lijevo.
Treća zima u kontejneru
Usporavamo, palimo žmigavac i ulazimo u dvorište obitelji Vinčić. Iz kontejnera izlazi gospođa Anka. Poput Dragana, i ona je razvukla osmijeh čim je vidjela Daniela. Poziva nas u svoj privremeni dom u kojem sjedi njezin suprug Dušan, i par prijatelja među kojima je i gospodin Tonko. “Ja sam iz Splita došao ovdje baviti se pčelarstvom. Ima nas još ludih”, veli srčano kroz smijeh.
Anka nam priča kako je Dušan prije par dana izašao iz bolnice, bio je na operaciji. Iako su ga zdravstveno zadesile brojne nedaće, od kojih je jedna i rak grla zbog čega ne može pričati, vedra je duha. “Zamislite, dođe doma i pokvari se klima”, kaže Anka, pa joj dobacimo da smo jednoj takvoj situaciji svjedočili u Glini. “Zvala sam gradonačelnika Dvora, sve nadležne, rekli su nam da će to biti sređeno. Do dana današnjeg nas nitko nije nazvao. Na kraju smo zvali majstora i platili mu 50 eura da je popravi”, govori.
Ovo im je već treća zima otkako su u kontejneru. Kuća im je stradala u potresu, dobila je crvenu naljepnicu i srušena je. Nakon što su predali svu dokumentaciju, rečeno im je da kreće gradnja njihove nove kuće. No, s radovima se nije daleko stiglo. Napravljen im je samo betonski temelj koji stoji nasred dvorišta već godinu dana. Kao i u Draganovom slučaju, kuću im je trebao izgraditi Petekov Mipek, ali sve je stalo. “Nedavno su nam rekli da je pronađen novi izvođač radova i da moramo čekati do proljeća. Tad kreće gradnja”, ističe Anka.
‘Hrvati ispali kolateralne žrtve’
Ljuta je, kaže, na lokalne vlasti i njihovog nečinjenja. Priča kako bi voljela da u svom kraju imaju nekog poput Branke Bakšić Mitić. “Njoj je za razliku od ovih naših iskreno stalo do sugrađana”, tvrdi. Šačica okupljenih za stolom zaključit će da je potres “otkrio” Baniju i da ga nije bilo, da bi ona ostala zauvijek zaboravljena.
“Nas se samo sjete kad nam treba dovest nuklearni otpad na Čerkezovac”, veli Anka, a Daniel kaže kako je to jedan veliki apsurd. “Ispast ću grub, ali kad bih govorio o nacionalnoj osnovi, tu su Hrvati ispali kolateralne žrtve. Mislim da sam time sve rekao”, tvrdi.
Kaže da zbog promašenih političkih odluka mnogi ne vjeruju da će obnova biti izvedena kako treba i da će se život u tom kraju uskoro pokrenuti. Ipak, on i ostali s kojima smo pričali se slažu da su za Hrvatsku Kostajnicu i okolna mjesta prijeko potrebni ljudi koji imaju viziju i volju da nešto naprave. “Fućkaš tu svu ljepotu krajolika ako tu ne možemo živjeti, zaraditi i opstati. Ja bih volio da pričamo o tome kako je lijepo ovdje, ali iskreno, izađi na cestu i sve će ti biti jasno”, poentira Daniel.
Prvi nastavak Kronika s Banije, reportažu iz Gline, možete pročitati ovdje, a drugi nastavak, reportažu iz Petrinje – ovdje. Četvrtu reportažu možete čitati 3. siječnja 2024.