Reportaža iz Petrinje, tri godine nakon potresa: 'Da smo rat vodili ovako kao obnovu, nikada ne bismo bili slobodni'

Pogleda prema gradilištu, pa nakon nekoliko sekundi šutnje počne pripovijedati kako mu je prije tri godine na rukama umrla 13-godišnja Laura, koja je stradala u potresu. Kaže da se zove Dinko Radučević, a taj 29. prosinac ga je, zaključujemo, zauvijek obilježio. Mijenja temu pa se vraća na izgradnju grada; govori kako na terenu baš i nema domaćih radnika. Puno je Nepalaca, dodaje. Dinamikom radova nije zadovoljan, smatra da vlast nije učinila dovoljno.

Nezadovoljstvo procesom obnove

Rijetki su oni poput Radučevića, koji će nam u Petrinji reći što misle o obnovi, ali zato su lokalne grupe na društvenim mrežama prepune kritika. Kada smo se za razgovor obratili lokalnim novinarima koji revno bilježe rekonstrukciju svakog važnijeg objekta i pričaju s ljudima na terenu, te pojedinim građanskim inicijativama koje su ukazivale na probleme s obnovom, od njih nismo dobili nikakav odgovor.

No, prema onome što smo čuli ove jeseni u gradu, građani generalno nisu baš bili zadovoljni stanjem na terenu, pogotovo oni koji su drugi put u posljednjih trideset godina ostali bez vlastitog doma. Samo se sjete poslijeratne obnove, čiji su rezultati bili vidljivi 29. prosinca 2020. Nadaju se da će ova, u koju je do sada prema tvrdnjama Ministarstva graditeljstva ulupano 111,3 milijuna eura, biti kvalitetnija.

Istini za volju, zadnje dvije godine pomaci nisu bili vidljivi. Dio objekata koji su imali zelenu naljepnicu djelomično je obnovljen, mada ministarstvo tvrdi da je obnovljeno 3286 kuća te da je 255 stambenih objekata u postupku obnove. Za samoobnovu je do sada pristiglo 267 zahtjeva, poneke ruinirane građevine su uklonjene, a ulice su još uvijek ukrašene komadima zidova nekadašnjih kulturnih dobara koji su podbočeni debelim drvenim gredama. U širem centru slomljena pročelja i dalje ugrožavaju prolaznike, a crjepovi opasno prijete s krovova.

Strani radnici na gradilištu

U gradu i okolici brže su nicale kuće izgrađene iz privatnih donacija, nego one koje je gradila država. Dobar dio onih koji imaju žute naljepnice još uvijek čekaju na konstrukcijsku obnovu, iako su odavno predali svu potrebnu papirologiju. Posljednjih tjedana izborna mašinerija u obliku građevinskih strojeva preplavila je ulice grada i krenula u intenzivnu obnovu javnih objekata.

Dok gacamo blatom natopljenim strogim centrom koji je zatvoren za promet, u razrušenim građevinama primjećujemo velik broj građevinske opreme i radnika. Dobar dio njih su stranci. Ista je stvar i u paralelnoj ulici Ivana Gundulića u kojoj se obnavlja Gradska vijećnica, Srednja škola, stara Prva osnovna škola… Nova zgrada te škole, izgrađena zahvaljujući donaciji Mađara, nalazi se pak u produžetku.

Iako je ovog ljeta njen dovršetak doveden u pitanje zbog plaćanja PDV-a i ne baš preciznog dogovora mađarskih i hrvatskih vlasti, radovi na školi koja je svojevrsni simbol nade za bolju budućnost su nastavljeni te je ona jedna od najbrže obnovljenih objekata u Petrinji. U gradu je inače obnovljeno osam škola dok su četiri u radovima, a još se dovršava i Srednja strukovna škola kod tvornice Gavrilović.

Kraj jednog podstanarstva

Ravnatelj Prve osnovne Robert Groza ne skriva zadovoljstvo što je gradnja konačno gotova. “Škola će uskoro biti u pogonu, dovršavaju se posljednje sitnice i unosi se oprema”, kaže ravnatelj. Kada će točno useliti u novu školu, ne može reći. “Nadam se da će početkom godine školarci zasjesti u klupe i da više nećemo biti podstanari po drugim petrinjskim školama”, govori.

Da više neće biti podstanari nadaju se i stanari zgrada oštećenih u potresu. Gradnja novih i rekonstrukcija postojećih jedno je od vrućih pitanja obnove. Odgovori na to hoće li stanarima biti izgrađeni novi stanovi ili zamjenske kuće vise u zraku. Na adresi Ulica Braće Hanžek 2B još uvijek stoji zgrada koja je nakon potresa dobila crvenu naljepnicu. Kružimo oko nje i promatramo razbijena stakla, popucalu fasadu i sablasno prazne balkone s oronulim pokućstvom, u koje se već odavno uvukla vlaga.

Zgrade oko nje su srušene, ali ne i ova. Ako se pita predstavnika stanara Milana Brigljevića, još jučer ju je trebalo ukloniti. “Ide se u rekonstrukciju. Koliko sam čuo, zgrada će biti obnovljena u nekim segmentima, a stanari će svoje stanove morati po svoj prilici sami uređivati”, kaže.

‘Vrijeđaju našu inteligenciju’

Priča kako je saznao da je država nudila milijun i 670 tisuća eura za obnovu zgrade, a nova bi, tvrdi, koštala dva milijuna i sto tisuća eura. Kaže da stanari razmišljaju o samoobnovi. “To je jedan apstraktan pojam i ako se upuštamo u nju, moramo znati na čemu smo.

Nadležnima smo postavili iduća pitanja: hoće li država preuzeti obnovu ako ne uspijemo u okviru proračuna pronaći izvođača, možemo li od države dobiti dopunsku pomoć ako se pokaže da proračun nije dovoljan za kvalitetnu rekonstrukciju, hoće li radovi biti kvalitetno izvedeni i hoće li se samoobnova vezati s energetskom obnovom.

Umjesto konkretnih odgovora, oni su nam poslali članke Zakona. Po tom pitanju, mi nemamo veze s tim, već naša pravnica koja će to riješiti”, veli, pa nam pročita mail koji je nakon toga poslao službenici Ministarstva gospodarstva. “Napisao sam joj da svojim odgovorom vrijeđa našu inteligenciju i omalovažava naše zahtjeve”, dodaje.

Sredstva vraćena nakon tri godine

Problema je bilo i s izradom elaborata za obnovu, tumači Brigljević. Kaže kako su odmah nakon potresa imali sastanak s bivšim gradonačelnikom Darinkom Dumbovićem koji im je rekao da će se što prije potruditi da uđu u proces obnove.

“Komunalac kao gradska firma izabrao je izvođače koji su došli i napravili elaborat. Njegova cijena iznosila je 87 tisuća kuna, a gradonačelnik je rekao da će Grad to platiti. Račun za elaborat nije došao na red do izbora, a nakon njih se promijenila vlast i nova gradonačelnica Magdalena Komes stornirala je sve takve troškove. Dio zgrada je dobio sredstva za elaborat, ali mi ne, pa smo ga platili iz pričuve”, objašnjava.

Dodaje da stanari još uvijek plaćaju pričuvu, iako to zbog zakonskog prava ne moraju činiti. “Radimo to da se možemo dalje boriti s obnovom. Iz nje smo platili uklanjanje dimnjaka, ma sve. Evo, iz Komunalca su mi tek nedavno rekli da je država vratila sredstva za uklanjanje dimnjaka. Dakle tek nakon tri godine”, kaže.

Nikad implementirana regulativa

Bude li sve tako sporo, veli, u gradu će ostati sve manje ljudi. Mnogi su već ionako otišli. Poput mladog bračnog para Liridona i Mihaele Nuhi, o kojima je Telegram pisao. Riječ je o vlasnicima malene pečenjare Lili koja je nakon potresa dvije godine svakodnevno radila iz kontejnera, a onda su odlučili spakirati kofere, otići za Berlin i tamo otvoriti lanac restorana.

Dok prebire po papirima koje drži u krilu, Brigljević priča kako su ga mnogi pitali zašto stanari nisu osigurali zgradu. “Moj odgovor je uvijek isti – za to je potrebna suglasnost većine, a kako ljudi nisu bili dobrog imovinskog stanja, nismo je osigurali”, objašnjava.

Kaže kako je Hrvatska preuzela zakonsku regulativu Europske unije prema kojoj je osiguranje objekata obavezno. “Naša vlast to nikada nije implementirala. Realno, iz samog osiguranja može se pokriti dosta toga”, tvrdi, dodajući da je za sve probleme na terenu odgovorna “neorganizirana država”.

‘Ministarstvo nije znalo što radi’

Smatra da sve što je prezentirano oko obnove tek puka izborna kampanja. “Priznajem, radovi su krenuli na državnim zgradama i imovini, to se vidi. Ali s gradnjom i rekonstrukcijom tih objekata trebalo je početi šest mjeseci nakon potresa, to je trebalo odavno biti napravljeno”, govori Brigljević.

Stava je da prijašnje strukture u Ministarstvu graditeljstva nisu znale što rade, a slično je i s novima. “Razgovarao sam s državnim tajnikom Domagojem Orlićem, čovjek je bio iskren i rekao da će probati napraviti što može, ali da nema odgovore na sva naša pitanja. Zapravo, rekao je kako stvari stoje”, prepričava.

U čitavoj priči je, kaže, previše sudionika. “Imali smo Fond, Ministarstvo, komunikacija između institucija je bila loša, dokumenti građana su nestajali nakon što bi ih predali”, tvrdi. Nije mu logično niti to što kvadrat kuća koje se obnavljaju košta 1800 eura, a na nekim objektima cifre sežu i do 5-6 tisuća eura po kvadratu. “I reći ću vam što još nije logično – država je spremna platiti vlasnicima kuća da sami uđu u kupovinu stana ili čvrstog objekta, ali mi iz stanova nemamo pravo na to”, priča Brigljević.

Privremeni smještaj za stradalnike

Ipak, ističe i jednu pozitivnu stvar, a to je dovršetak osam zgrada kod vojarne u Petrinji u koje će biti smješteni stradalnici u potresu. “Vjerojatno će i neki od nas dobiti smještaj u njima, za mene bi to bilo prihvatljivo”, kaže.

Iz Ministarstva graditeljstva objašnjavaju da se zamjenski stanovi grade za “konkretne korisnike oštećenih i neuporabljivih stanova i kuća u državnom vlasništvu”. Tvrde da će dio stanova biti dodijeljen korisnicima koji čekaju obnovu svoje potresom oštećene imovine “sukladno Zakonu o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima i Vladinog Programu stambenog zbrinjavanja korisnika mobilnih stambenih jedinica”, dok se njihovi domovi ne obnove ili izgrade.

Svi izgrađeni stanovi, navode, bit će u vlasništvu Republike Hrvatske. “U vlasništvu države moraju ostati minimalno 5 godine od završetka projekta Operativnog programa Konkurentnost i Kohezije, odnosno datuma useljenja. Tek nakon proteka tok roka korisnici stanova koji su u trajnom najmu moći će steći pravo vlasništva prema uvjetima propisanim Zakonom o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima, uz zabranu otuđenja”, ističu.

‘Provode obnovu bez vizije’

Brigljević pozdravlja i gradnju montažnih kuća u Malinovoj ulici. Kaže kako će one biti privremeni smještaj za stradalnike, a kasnije će služiti kao smještaj za umirovljenike. To, dodaje, nije loša ideja, ali što će biti s tim, to će se vidjeti u narednim godinama.

“Svi jedva čekamo da se Petrinja obnovi, da bude ljepša nego prije, ali rekao bih da nadležni nemaju vizije. Stalno ponavljam, da smo rat vodili kao što vodimo obnovu, nikad ne bismo bili slobodni. Obnova ne ide očekivanim tempom. Uložena su neka sredstva, a efekti su mali ili nikakvi. To me žalosti”, zaključuje.
___________________________________________________
* Prvi nastavak Kronika s Banije možete pročitati ovdje, a sljedeći objavljujemo 1. siječnja