Nema opuštanja na terenu

“U ovom poslu nema mjesta opuštanju. Svaki tvoj korak u minskom polju mora biti oprezan, pun koncentracije jer nikad ne znamo gdje su mine postavljene”, govori Perajica dok detektorom ispituje skriva li tlo ispred njega kakvu eksplozivnu napravu.

Kao pirotehničar svoj posao obavlja za 2500 eura bruto. Plaće, kaže, variraju od firme do firme, ali su svi pirotehničari u tom platnom okviru. Kaže kako su pirotehničari zadovoljni svojim primanjima. Pitamo Perajicu, s obzirom na prirodu opasnosti njegovog posla, kako reagiraju kad čuju da su im kolege stradali na terenu, kao u nedavnom slučaju na području Ličko-senjske županije.

“Kada poslije radnog vremena sjednemo na kavu i pričamo o tome, malo se osvijestimo i vratimo se u još veću koncentraciju. Jednostavno postanemo svjesni onoga što radimo. Svatko te situacije proživljava na svoj način. Ako nekome treba psihološka pomoć nakon takvog događaja, firma stoji iza svog pirotehničara i to mu i pruži”, kaže Perajica.

Minsko-eksplozivni zapisnik

S nadzornikom za kontrolu kvalitete iz Hrvatskog centra za razminiranje Ravnateljstva civilne zaštite Tomislavom Rovišćancem sa sigurne udaljenosti promatramo Perajicu kako traga za minama. Lice mu se ne vidi od kacige s vizirom, a na sebi nosi i zaštitni prsluk sa štitnikom za prepone.

Perajica je samo jedan od pirotehničara koji na radilištu površine 675.792 metara kvadratnih radi na čišćenju terena od zaostalih mina iz Domovinskog rata da bi se razminiralo granično područje i kako bi granična policija mogla sigurno obavljati posao uz granicu, a šumari iz Hrvatskih šuma započeti sječu šume predviđena za uklanjanje.

“Na ovom radilištu na kojem se nalazimo nositelj poslova je tvrtka Harpija d.o.o., a angažirano je i 10 tvrtki za razminiranje. Planirano je da se posao na ovom radilištu završi unutar 70 radnih dana. Na dnevnoj bazi ovdje je angažirano 100 pirotehničara, nekoliko strojeva za pripremu površine i 10 pari pasa za otkrivanje mina”, objašnjava nam Rovišćanec.

Govori da na terenu na kojem obavljaju razminiranje postoje zapisnici koji otkrivaju približnu lokaciju minskih polja. “Zapisnike je prikupio UNHCR od 1996. godine, a radi se o tzv. MEZ-u, odnosno minsko-eksplozivnom zapisniku. On sadrži zemljovid, skicu postavljanja mina, broj i vrstu mina te se u njemu navodi tko ih je postavlja”, govori Rovišćanec.

Veliki raskorak u zapisnicima

Ipak, ističe kako postoji veliki raskorak u zapisnicima s kojima pirotehničari barataju u odnosu na stvarnu poziciju mina. To je, reći će Rovišćanec, jedan od najvećih problema. Perajica se nadovezuje i potvrđuje da uvijek postoje mine iznenađenja, odnosno pojedinačno postavljene mine.

“Postrojbe koje su se izmjenjivale na položajima nisu izrađivale zapisnike. U početku Domovinskog rata imali smo zapisnike koje je izrađivala srpska vojska jer su mislili da će oni uklanjati mine. Suprotna strana je u strahu za svoj život postavljala mine bilo gdje, a pritom nisu imali sredstva niti išta čime bi evidentirali njihovo postavljanje jer je situacija na terenu bila prilično kaotična. Kasnije se to promijenilo. Uspostavom hijerarhije u našoj vojsci počelo se pristupati izradi MEZ-a. Tada je došlo do obrnute situacije – srpska strana je počela stihijski postavljati mine jer su se tad oni počeli bojati za svoj život”, objašnjava Rovišćanec.

Neke se ne mogu detektirati metaldetektorom

No, postojanje neevidentiranih minskih polja nije jedini problem za pirotehničare. Veliku ulogu u razminiranju ima i promjena krajolika. “Nakon 30 godina on se dosta promijenio pa nekih orijentira koji su postojali na tadašnjim zemljovidima praktički nema. Recimo, tamo gdje je nekad bila livada izrasla je šuma, tvrdih objekata više nema ili su obrasli u visoku vegetaciju i više se ne vide, tako da i to podosta utječe na točno lociranje mina. Također, nakon toliko godina od izvornog postavljanja mina, pirotehničarima je otežano i samo detektiranje minsko-eksplozivnih sredstava metaldetektorom”, kaže Rovišćanec.

Za to, opisuje, postoji više razloga. Jedan od faktora su erozija tla i mine koje su postavljene na naplavnom području te se nalaze na većim dubinama. Kaže kako pirotehničar treba biti posebno oprezan na opožarenim područjima zbog mogućeg utjecaja vatre na tehnička svojstva mine. Tamo gdje se ne mogu upotrijebiti strojevi za pripremu površine, mora se ručno ukloniti vegetacija, a to također zahtjeva izrazit oprez radi djelomičnog aktiviranja upaljača mine zbog divljih životinja i slično.

Specifična obilježja miniranja

Pitamo ga na koje mine pirotehničari najčešće nailaze tijekom razminiranja, a Rovišćanec tumači kako svako područje ima svoje specifično obilježje miniranja. “Područje Sisačko-moslavačke županije, uključujući ovo na kojem se trenutno nalazimo, najčešće je minirano protupješačkim rasprskavajućim minama (PROM-1 i PMR-2A) i protupješačkim antimagnetnim minama (PMA-2 i PMA-3)”, govori.

“Te mine su postavljene prije 30 godina, mada su neke od njih proizvedene i prije više od 50 godina. Na terenu nailazimo i na minska sredstva koja su stara više od 80 godina. Tako uz minsko-eksplozivna sredstva iz Domovinskog rata pronalazimo i ona iz Drugog, ali i Prvog svjetskog rata. Naglasit ću samo da se iz tog perioda rijetko pronalaze mine, češće nailazimo na streljivo, neeksplodirana ubojita sredstva, ručne bombe, topničke granate, minobacačke mine te aviobombe”, objašnjava Rovišćanec.

Koje se mine boje najviše

Je li u većem strahu kada naleti na takozvanu paštetu (protupješačku antimagnetnu minu) ili na PROM-1, zloglasnu protupješačku rasprskavajuću odskočnu minu, pitamo Perajicu. On diže vizir s kacige i kaže da ni pašteta nije baš bezazlena.

“Svakoj mini treba pristupiti zaista s velikim oprezom, poštovanjem, ali i određenom dozom straha. Na ovakvim brdskim područjima, koja su fizički zahtjevna, koja su najteži tereni i gdje nije moguća upotreba strojeva najčešće se pronalazi PROM-1. To je najopasnija mina koja nam prijeti”, govori Perajica.

Kada pirotehničar tijekom rada naiđe na eksplozivno sredstvo, on obustavlja svoj rad i o pronalasku obavještava voditelja skupine. Voditelj potvrđuje o kojem se točno minsko-eksplozivnom sredstvu radi i u kakvom je ono stanju te se odlučuje o daljnjem postupanju. “Određene vrste mina ne smiju se uklanjati s mjesta pronalaska, nego se u roku od 96 sati uništavaju na mjestu gdje su pronađena. Takvo mjesto se obilježava sa sve četiri strane s vidljivim oznakama za mine”, objašnjava.

Postupanje na radilištu

Kada se mjesto pronalaska obilježi, pirotehničar nastavlja s radovima, osim ako se radi o rasprskavajućoj protupješačkoj mini. “U tom slučaju se radovi trenutno obustavljaju dok se ne poveća razmak između pirotehničara na 50 metara, a odluku o tome donosi voditelj radilišta. Pirotehničari inače rade na razmaku od 25 metara. Voditelj skupine razmjestit će pirotehničara i prebaciti ga na drugu poziciju dok se mina ne uništi, a odluka o uništavanju donosi se nakon razgovora s voditeljem radilišta. Ako je mina djelomično oštećena i nije sigurna za premještanje, jer su to ipak ‘stara i nesigurna’ eksplozivna sredstva, onda je sve stvar odluke. Ako utvrde da je bolje da se mina uništi na mjestu pronalaska, onda se radovi na tom dijelu obustavljaju do njenog uništavanja”, kaže Rovišćanec.

Neka minsko-eksplozivna sredstva poput protuoklopnih mina, objašnjava Rovišćanec, izuzimaju se s mjesta pronalaska te ih se premješta na mjesto za odlaganje MES-a (minsko-eksplozivnih sredstava) i NUS-a (neeksplodiranih ubojitih sredstava) unutar radilišta. I njih se, govori Rovišćanec, uništava u roku od 24 sata od dana pronalaska. “To radimo tako da te mine uništavamo na radilištu u tzv. fugasi, odnosno iskopanoj rupi u zemlji dimenzija u pravilu 1x1x1 metar”, govori.

Svakodnevna provjera opreme

Na terenu, objašnjava Rovišćanec, gdje god je moguće primjenjuju se strojevi za pripremu površine i to prvenstveno radi sigurnosti pirotehničara. Oni se, kaže, koriste čak i u brdskim područjima, makar će moći raditi na minimalnoj površini. Na onim područjima na kojima nije moguće primjenjivati strojeve koristi se ručna detekcija mina. No prije nego li se prione poslu, opremu, kaže Rovišćanec, treba dobro provjeriti.

“Svakodnevno prije početka radova voditelj skupine s pirotehničarima iz svoje skupine provjerava ispravnost zaštitne opreme. Standardna zaštitna oprema kojom se pirotehničar služi je zaštitna kaciga s vizirom, zaštitni prsluk sa štitnikom za prepone, detektor metala, pipalica ili određena druga sredstva za utvrđivanje vrste samog minsko-eksplozivnog sredstva za njegovo otkapanje. Bitno je da kaciga ima čist vizir i da su sve kopče i spojevi na zaštitnom prsluku ispravne. Svakodnevno se provjerava i ispravnost detektora, tako da se u prostor za njegovu provjeru stavi takozvani talon. Ako je sve u redu, pirotehničar može ući u minski sumnjiv teren”, kaže Rovišćanec.

Osim toga, voditelj skupine provjerava i fizičku i psihičku sposobnost pirotehničara. Ako pirotehničar nije dobro, onda taj dan neće raditi jer ugrožava sebe i druge. Perajica se nadovezuje i kaže da u trenutku kada pirotehničar dođe na radilište, iza sebe treba ostaviti sve privatno sa strane.

“Mi dnevno radimo pet sati i imamo pola sata pauze. Kad dođemo na teren bitno je da se tih pet sati odradi u miru, da to bude profesionalno i da čuvaš kolege oko sebe”, govori Perajica.

Sve manje pirotehničara

Rovišćanca pitamo kako netko može postati pirotehničar.

“Praksa je bila da tko god želi biti pirotehničar mora proći liječnički pregled, psihičke i fizičke sposobnosti, a nakon toga može pristupiti tečaju za pirotehničara koji se provodi u Policijskoj akademiji. Tečaj provodi MUP i to u trajanju od dva mjeseca. Osoba na tečaju stječe znanja i vještine vezane uz poslove obavljanja razminiranja terena”, objašnjava Rovišćanec.

Kaže i kako je pred ostalim pirotehničarima još dvije i pol godine razminiranja. Kompletno područje Hrvatske, objašnjava, trebalo bi se razminirati do 1.3.2026. godine.

“Na području Republike Hrvatske ostalo je još 148 kilometara kvadratnih minski sumnjivog područja koji obuhvaća šest županija: Osječko-baranjsku, Sisačko-moslavačku, Karlovačku, Ličko-senjsku, Šibensko-kninsku i Splitsko-dalmatinsku. U planu je da se ove godine razminira Šibensko-kninska i Osječko-baranjska županija koja obuhvaća područje parka prirode Kopački rit”, govori Rovišćanec.

Vremenski uvjeti su bitni

Iduće 2024. godine ostat će im preostale četiri županije koje treba razminirati. “U idealnim uvjetima i po proračunu ispada da će sve biti razminirano do ožujka 2026., no to ovisi o vremenskim uvjetima koji nam diktiraju tempo na terenu. Ukoliko pada kiša ne radi se, ako je tlo smrznuto ne radi se, ako je snijeg ne radi se, ako je iznimno blato isto se ne radi. To su sve uvjeti po kojima se ne radi. Uvijek postoji mogućnost odgode razminiranja zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta”, kaže.

Govori i kako im ostaje razminirati brdsko-planinska područja u Karlovačkoj, Ličko-senjskoj, ali i Šibensko-kninskoj županiji. “Ova potonja županija obuhvaća područje Dinare i Svilaje, a ista je situacija sa Splitsko-dalmatinskom županijom”, tvrdi Rovišćanec.

Što kada netko uleti u minsko polje?

Kaže i da su sva sredstva za financiranje razminiranja osigurana do krajnjeg roka ožujka 2026., a najveći udio su europska sredstva iz programa Konkurentnosti i kohezije, te financiranje kroz državni proračun.

Na kraju razgovora zanimala nas je još jedna stvar – kako pirotehničari postupaju na terenu kada im neki nenadani namjernici koje smo opisivali na početku priče ulete u minsko polje na kojem rade. Rovišćanec kaže da su to sve predviđene situacije u kojima je postupanje pirotehničara vrlo jasno.

“Pirotehničar i i voditelj radova zaustavljaju sve radove i obavijeste ljude vikanjem da se ne miču jer se nalaze u minskom polju. Do njih se dolazi preko sigurne površine, detektorom metala se pregledava svaki pedalj kako bi se utvrdilo da te osobe mogu izaći do prethodno razminirane površine. Te situacije su stvarno rijetke, ali se mogu dogoditi. Uostalom, postoje i table koje upozoravaju na minsko područje i one su postavljene s razlogom. Ne treba ih zanemarivati. Treba imati poštovanja i biti svjestan da su to opasna područja”, zaključuje.